Završio je na ulici i skuplja boce po Dalmaciji, a prije toga sina mu je likvidirala mafija

Sportaši i bankrot su česta simbioza. Mnogi od njih unatoč zarađenim milijunima nakon karijere bili su beskućnici i ovisnici. Ipak, junak naše današnje pričao nije igrao u vrijeme kada su milijuni vrtjeli u sportu. Igralo se tada iz ljubavi i slave, a novca je bilo dovoljno, ali ne previše.

Riječ je o Mihajlu Manoviću legendarnom košarkašku Jugoplastike koji danas živi skupljajući boce. Rođen je u Beogradu gdje je i odrastao i napravio prve seniorske korake u redovima Radničkog. Njegov talent za organizaciju igre brzo je zapeo za oko Jugoplastici koja ga je dovela kada mu je bilo samo 16.

“Bio sam dečko kome se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj uzlet je počeo kada sam kao šesnaestogodišnjak nakon igranja u Radničkom prešao u redove KK Splita, koji je 1968. godine postao Jugoplastika” prisjetio se svojih početaka.

Ljubav prema Splitu

“Bilo mi je divno, a i klub je doživio svoje najbolje godine. Do 1977. godine, dakle tijekom desetogodišnjeg razdoblja, ostvarili smo niz velikih pobjeda, izdvajam Kup i prvenstvo SFRJ i Kup Radivoja Koraća” govori Cvrca, ali nakon lijepih dana u žutom dresu krenuo je životni pad.

O Splitu je govorio s posebnim riječima: “Split je za mene bio “cvit Mediterana”, san koji mi se ostvario na najljepši način: Ej, mlad, s dobrim ugovorom, pun entuzijazma pod koševima! U mojoj generaciji su igrali velikani poput Damira Šolmana, Kreše Ćosića, Dragana Kapičića, svi zlatnim slovima ispisani.”

Iz Jugoplastike prelazi u drugoligaški tim KK Dalvin, u međuvremenu se 1971. godine oženio i šest godina kasnije dobio sina Jovana, ali Manović razveo od supruge te je kasnije dobio starateljstvo nad sinom. O sinu se brinuo i posvetio mu ostatak života, ali tragedija vezna uz njega ga je slomila.

“Posvetio sam se podizanju sina. Vozio sam šleper na relaciji betonara Stinice – Mertojak – Klis-Kosa i tako nekih godinu dana, dok nisam prešao u tvrtku Jugoplastika. Tu sam bio vozač direktora radne organizacije. Radio sam desetak godina, do rata. Koja ironija, umjesto parketa kluba Jugoplastika postao sam radnik tvrtke, ali dobro. Imao sam plaću i stanarsko pravo Senjanovićevoj ulici na Bačvicama.”

Imao je priliku voditi juniore splitskog velikana 1981. Veliki dio tih igrača kasnije je bio dio seniorskog tima koji je harao Europom: “E, to je bio lijep povratak. Posrnula ekipa se uzdigla do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cijele Jugoslavije. U prvi tim ušli su Sobin, Perasović, Stegić, Cambi, Barčot, Perić… Bilo je to već 1981. Bio sam sretan, bili smo prvaci. Ali nekome je smetalo i opet dobivam nogu. Nakon informacije da napuštam klub, klinci su skupili pare i poklonili mi sat. Plakao sam, ali trebalo je živjeti dalje.”

Početkom rata napustio je Split: “Moj Jovan, tada učenik sedmog razreda osnovne škole izbačen je iz škole i kluba gdje je igrao za mlade kadete. Danas kad pitaju: “gdje si bio devedeset i prve?”, moj je odgovor jednostavan i pošten: morao sam otići, ostaviti stan, svoju prošlost, najljepše godine u Dalmaciji. Jovan i ja otišli smo u stan kod moje majke u Beograd, živjeli u zajednici s njom, mojoj sestrom i njenom obitelji. U Splitu sam bio “četnik”, u Beogradu “ustaša”. Ipak 1994. postajem trener prve ekipe BASK-a. Primao sam plaću, sin je rastao, sve se nekako složilo.”

Međutim, kada se činilo da mu je život posložen dogodila se ne zapamćena tragedija: “Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao pedeset i osam. Znate kako kažu, da jedna nevolja ne dolazi sama, e ja sam školski primjer. Teško sam se razbolio. Operirao sam rak bubrega, žuči i dvanaestopalačnog. Skoro sam umro od sepse.” Jovana su  s nekoliko metaka u grudi u kafiću ‘Zodijak’ u Beogradu, a Jovan je bio slučajna žrtva u obračunu zaraćenih kriminalnih frakcija iz Srbije i Crne Gore.

Nakon smrti sina vraća se tamo gdje je bio najsretniji, u Split. Ipak, sada je život bio puno teži: “Danas sam beskućnik. Skupljam flaše, imam prijatelje, imam što jesti, a za smještaj se snalazim. Ima tu neke simbolike – bio sam žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a žuti su i kontejneri. Nakon svih sjajnih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da se ljudi zaboravljaju, nekad više, nekad manje, ali ja sam sklon zaborav” govori za Mozzart sport.

Za sebe kaže da je bez obzira na sve sretan i da je prihvatio da je to njegov život. Govori kako bi volio ići u teretanu, ali mu je članstvo preskupo isto tako da je zahvalan zbog svojih prijatelja koji ga često počaste ulaznicama za kazalište koje on jako voli.

Cvrca je tako bio dio momčadi koja je dva puta bila prvak Jugoslavije i dva puta igrali finale kupa pobjednika kupova u kojima je po mnogima Split bio pokraden u tom finalu. Njegova generacija utabala je put onim “žutim svemircima” koji su tri puta zaredom predvođeni Tonijem Kukočom osvojili Europu.

Unatoč teškim danima Cvrca je ostao pozitivan, velik na terenu i velik van njega.