VEĆ ZABORAVLJENA PRIČA O DRAŽENU I ŠIBENKI! O ustašama, ‘udbi’, prijetnjama i otporu prema Jugoslaviji

Autor:

Ma, čovjek se mogao zapanjiti kada smo prije nekoliko godina svjedočili da se Košarkaški klub Šibenik, Šibenka, nebitno kako se sad zove, doslovce gasi, nestaje. Klub koji je iznjedrio Dražena Petrovića, klub koji je svojevremeno pokazao i dokazao kako i mali mogu biti veliki i najveći, nije se snalazio u tržišnoj utakmici, ali ne samo to, snašao bi se on i te kako, nego koga je bilo briga za klub koji je svakom poštenom pristalici sporta u Hrvatskoj svetinja. Ipak, naporom entuzijasta, jer klub je zbog financijskih problema ugašen 2010. godine – osniva se novi klub, GKK Šibenik koji je sljednik velike i neponovljive Šibenke, njene tradicije i povijesti. I nositelj je sjećanja i čuvanje uspomena na pokojnog velikana hrvatske i svjetske košarke, Dražena Petrovića, tragično stradalog u prometnoj nesreći 2003. godine.

Na inzistiranje naših čitatelja objavljujemo priču o Šibeniki iz 1983. godine koja je tada bila najbolja i bivšoj Jugoslaviji, predvođena mladim Draženom Petrovićem, 17-godišnjakom koji je bio i najzaslužniji za trijumf kojeg su mu političari htjeli oduzeti. Priča o Draženu Petroviću za Sportski muzej ima mnogo, ovo je tek jedna od njih…

Šibenka se na sceni pojavila kasnih sedamdesetih i radnih osamdesetih godina. Igrao je za Šibenku u poznim danima karijere i jedan od najvećih košarkaša s ovh prostora, Zoran Slavnić, branič koji je mogao driblati i čuvati loptu duže nego što u trajali govori po mjestima koje su dočekivale tadašnju štafetu.

Slavnić je zavolio Šibenik i ostao u klubu kao trener i uveo u igru jednog malog čupavog, tek kad mu je bilo 15 godina. Bio je to Dražen Petrović, silni talent koji je u dvorani pod Baldekinom vježbao kad u dvorani ne bi bilo nikoga, dan, noć, noć dan. Slavnić je bio vizionar, znao je da je to – to!

Ali, imala je Šibenka još sjajnih igrača, pa nije mogao sam Dražen Petrović voditi klub do dva finala Kupa Radivoja Koraća, u oba nesretno poraženi od francuskog Limogesa, bili su tu Macura, Marelja, Šarić, Jarić, a publika je bila oličenje brazilsko-argentinsko-čileansko-urugvajsko-hrvatskog spoja. Svi su za vrijeme utamice u Šibeniku stajali i navijali. Postalo je prepoznatljivo ono – „Ši, ši, Šibenika“! Paralo je uši…


Eto, 1983. godine Šibenka je bila prva u prvenstvu, u doigravanju je išla bez problema do kraja, do finala protiv sarajevske Bosne. Odigrane su četiri utakmice u finalu, igralo se do tri pobjede, a nakon ta četiri dvoboja bilo je u pobjedama 2-2. Kako je Šibenka bila prva u prvenstvu, tako je odlučujuća peta utakmica bla u Šibeniku.

Bosna je u utakmicu ušla bolje i dugo vremena vodila, vodila, no šibenska latinoamerička publika bila je neumorna. Malo-pomalo stizala se prednost Benačeka i ekipe, na koncu se dogodila drama nezapamćena na ovim košarkaškim prostorima. Dvije sekunde do kraja Šibenka je imala napad za pobjedu, tukao je mlađahni Dražen Petrović, sudac Ilija Matijević, čovjek velikih brkova, sudio je prekršaj za domaćine, prosvjedi iz redova Bosne su bili strašni, no bacanja su se izvodila i Petrović je unatoč velikoj odgovornosti kao djetešce pogodio oba bacanja. Za 83-82 pobjedu!

Najprije su se košarkaši iz Sarajeva bunili za prekršaj Hadžića, kad je snimka pokazala da je kontakta bilo, onda je uslijedilo ogorčenje zbog tvrdnji da je prošlo dvije sekunde od početka napada do izbačaja lopte na koš.

Da sve bude smiješnije, predsjednik tadašnjeg Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasil Tupurkovski u Šibeniku je podijelio pokal i medalje košarkašima Šibenke, sve je bilo u redu na samoj utakmici. I poslije utakmice. No, plenumi i sastanci inicirani iz Sarajeva urodili su plodom, utakmica je u Košarkaškom savezu Jugoslavije poništena, jedina u povijesti zbog greške suca i naloženo je da se odigra nova, u Novom Sadu, kao na neutralnom terenu.

Cijeli Šibenik je izašao na ulice, igrači su po novinama govorili kako neće vraćati medalju i pokale, Šibenik je jednostavno rekao – ne političkom odlučivanju prvaka. To je učinio i trener Vlado Đurović. No, u Novom Sadu je priređena fešta za Bosnu, koja je istrčala na teren, pred nekoliko stotina svojih navijača, nikoga iz Šibenika nije bilo tog dana u Novom Sadu. Bosna je proglašena prvakom, jer je utakmica registrirana 20-0 za Sarajlije, no mora da je i njima bilo neugodno tada, kako je to žalosno i smiješno izgledalo.

Danas ovo izgleda kao lijepa, sjetna i nostalgična priča, no tada, prije skoro 30 godina, puno je žuči i suza proliveno zbog male Šibenke koja je morala izgubiti spor protiv moćnije i utjecajnije Bosne. No, dobili smo svi skupa Šibenku, košarkaški klub koji je davao sjajne igrače, pa i najvećeg, a koji je nebrigom i foliranjem kako će nas spasiti i regionalna liga i ovo i ono, ostajala polako ali sigurno bez stuba razvoja košarke u Hrvatskoj. Svima nama na sramotu! Srećom, entuzijasti su spasili klub i tradiciju šibenske košarke i hvala im na tome.

Tragičan lik cijelog tog događaja ispao je sudac Ilija Matijević. On koji je dosudio prekršaj igrača Bosne Sabita Hadžića na Draženu Petroviću ta odluka promijenila je ne samo njegovu karijeru košarkaškog suca nego i cijeli život.

“Ponovit ću to uvijek, u tim zadnjim sekundama utakmice u Šibeniku nisam napravio ni jednu jedinu pogrešku. Ni jednu. A predbacivali su mi svašta. Na sreću, snimka je pokazala da je sve bilo potpuno regularno. Svi su me se odrekli, bojali su se političkih sankcija. Nije bio uništen samo moj život, nego i životi članova moje obitelji. Preko noći smo zaradili stigmu neprijatelja, bili smo pod stalnim pritiscima i prijetnjama… Morate znati da su to ipak bila neka druga vremena, vremena u kojima vlast nije prezala ni od čega. Mnogi me i danas pitaju kako to da se o mom slučaju nije previše pisalo, no u to vrijeme sportski novinari iz hrvatskih medija nisu ni smjeli pisati o utakmici, sve je preuzeo Beograd. Naglašavam, Beograd, ne Srbija, da me netko krivo ne shvati. Savjest mi je bila mirna, dobro sam spavao zbog utakmice, ali nisam mirno spavao zbog silnih prijetnji i prozivanja. Govorili su mi da sam ustaša, pavelićevac, da će ubiti i mene i moju obitelj… Pazite, to je bila 1983. godina, dobro se zna što su tada u Jugoslaviji mogli napraviti Kos i Udba”, pričao je sudac Ilija Matijević.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.