Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

PRIČALI SMO S KLJUČNIM ČOVJEKOM! Donosimo važne detalje o hrvatskoj košarci koje zaista trebate znati!

Autor:

U našoj sportskoj javnosti, u miljeu u kojem je sport i doručak i ručak i večera – košarka, zapravo njen uskoro 30-godišnji pad je gotovo pa svakodnevna tema. Strmoglavi pad i klupskih i reprezentativne momčadi gurnuo je košarku u nekim trenucima i na margine zanimanja, no da je ljubav prema košarci ostala i da se na toj ljubav da sagraditi bolja budućnost mora biti jasno.

U posljednje vrijeme smo uglavnom slušali razne analize i filozofiranja na temu propadanja košarke u kojima su se uglavnom nudile kritike a ne rješenja. Često čujemo fraze, kao ona; „udarili smo u dno“, pa dobijemo osjećaj da ćemo se samo po sili inercije, od tog dna odbiti direktno na postolje, i to zlatno jer ono pripada nama i samo nama. Ne moramo reći da je to golema iluzija. Mi smo sad daleko od razvijenog košarkaškog svijeta, a nekad smo mu bili predvodnici.

Može li se hrvatska košarka vratiti na staze uspješnosti, a pod uspjehom podrazumijevamo medalje, konkurenciju za medalje u europskim i svjetskim okvirima. Opet se postavlja to pitanje s novim izbornikom Veljkom Mršićem?

No, ruku na srce, od ove relativno nove postave Saveza dosad se očekivalo više, jer pomaka kod reprezentacije nema, možda organizacijski ima, ali rezultatski je čak došlo do još jednog pada. Neuspjeh u kvalifikacijama za svjetsku smotru gotovo je pa povijesni.

Odabir novog predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza (HKS), jednoglasno je izabran bivši proslavljeni košarkaš Stojko Vranković, s ljudima u Stručnom savjetu od znanja i ugleda – nudio nam je nadu. Na tome je i ostalo.

Ako išta drugo, novi izbornik Veljko Mršić barem je realan, nebrojeno puta razgovarali smo o košarci i riječ je o čovjeku koji mrzi kratkoročna rješenja i barem je čvrsto na zemlji.

“Mislim da je najveća greška u nas bila činjenica što smo ostali živjeti u nekom prošlom vremenu. Nismo se prilagodili novim vremenima, nismo se prilagodili gospodarskoj situaciji, a živjelo smo od starih priča. Poput, mi smo najbolji, najjači, najljepši, najtalentiraniji. Nismo! To je barem jasno. To je išlo ispočetka, po inerciji. Ali, moralo je nestati, došlo je do pada. Velikog treska. Igrači su nam sve ranije odlazili, nismo stvarali nove, bili smo izgubljeni. Željeli smo rezultatski svi, i klubovi i reprezentacija, ostati na tim visinama, bila je to nemoguća misija. Sad moramo sve ispočetka”.

Pa, reprezentacija vam je na nuli, u minusu, nije li to idealno za taj novi početak s vama… Kad smo ga to pitali dobili smo zanimljivo razmišljanje.

“Mislim da je na samim počecima krize košarke u Hrvata trebalo napraviti korak ili dva unazad i startati od nule, kao sada. Onda bi se za par godina ulovio zalet i nešto bi se napravilo. Evo, ni Cibona, ni Jugoplastika ni Zadar to nisu napravili na počecima hrvatske samostalnosti, kada je to trebalo napraviti. Živjeli se od prošlih priča i propalo. Pogledajmo u povijest, Ciboni je trebalo sedam godina da osvoji prvi naslov prvaka Jugoslavije, a krenula je od nule, a i prvak je opet postala tek kad je angažirala velikog Krešimira Ćosića u zalasku karijere. Jugoplastika je, pak, u jednom trenutku otišla i u Drugu jugoslavensku ligu, morala sve postavit ispočetka i za koju godinu bila europski prvak. Dobro je krenuti ispočetka, to se vidi. To je proces, mi taj proces nismo imali. Nismo htjeli priznati da moramo ispočetka- vako, ako smo svih ovih godina jednom bili u osmini finala, a na svim ostalim velikim natjecanjima ispadali u skupini ili četvrtfinalu onda je to polufinale slučajnost, a ova rana ispadanja – pravilo. Moramo si to priznati. I zato treba biti realan, A ne svaki puta kada se skupimo uzvikivati kako smo najbolji. Narod može biti željan uspjeha, ali netko mu mora reći tu realnost”, bolno iskren i posve u pravu je u razgovoru s nama bio Veljko Mršić. “Mi još uvijek nemamo igrače koji čine razliku, to je poanta”!

HKS je zaista danas nešto posve drugo nego što je bio. Naslušali smo se kritika na račun starih postava Saveza, napose one pod vodstvom bivšeg suca Danka Radića. Danas su košarku preuzeli košarkaši, nema tu više sudaca, političara… No, rezultat je izostao, a rezultat je – sve.

Teško je ne zaključiti je li išta u neovisnoj Hrvatskoj doživjelo svoj pad, urušavanje kao što je, eto slučaj s – hrvatskom košarkom! Strmoglavo se ovaj sport, u kojem je Hrvatska bila na europskom i svjetskom vrhu, unazadio i uništio tako da danas doslovce možemo pričati o – ostacima ostataka hrvatske košarke. Klubovi koji su nekad bili europska snaga, Cibona, Zadar, Split i Šibenik, dišu na škrge, čudo je da uopće i egzistiraju. I Cedevita je nakon silnih ulaganja prebačena na mod štednje, a reprezentacija niže krahove na velikim natjecanjima, zapravo ako se uopće na njih i plasira, a u percepciji običnog čovjeka košarka je u Hrvatskoj potpuno izgubila svoje mjesto. Ako zbog ičega oni koji vole i žive za sport u Hrvatskoj, mogu patiti od nostalgije, zapravo i depresije, onda je to zbog svih događaja u i oko košarke.

No, košarku valja gledati šire, ne samo kroz reprezentativne akcije. Pa se ne libimo i mi zaključiti kako uključenje naših klubova u regionalnu ligu nije donijelo financijski spas našim klubovima, makar se tvrdilo da će ojačana regionalna liga donositi prihode, povećavati cijenu igračima što je naposljetku trebao biti spas za klubove se odavno počeli gušiti u dugovima. Danas, nakon toliko vremena svi su naši klubovi na prosjačkom štapu, baš nikome regionalna liga nije pomogla, a zauzvrat nam je uništeno domaće prvenstvo koje nikoga baš ne zanima.

Do sada smo u našoj košarci uglavnom slušali razne analize i filozofiranja na temu propadanja košarke u kojima su se uglavnom nudile kritike a ne rješenja. Često smo slušali fraze, poput onih „udarili smo u dno“, pa smo dobili osjećaj da ćemo se samo po sili inercije, od tog dna odbiti direktno na postolje, i to zlatno jer ono pripada nama i samo nama. I bila je to velika iluzija. Ruku na srce, Hrvatska je u ovome trenutku daleko od razvijenog košarkaškog svijeta, a nekad je bila predvodnik.

S obzirom koliko nam je košarka prirasla srcu i s obzirom po čemu se Hrvatska pročula po svijetu, od onog čuvenog finala protiv Dream teama na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine i dalje, kao i sve ono što je prethodilo u našoj košarci daje nam za pravo reći da smo u košarci ipak pali previše. Naša je košarka bila okružena i njegovana s velikom ljubavlju i tim je teže doživljavati današnju situaciju. Uostalom, koliko je jaka i bitna hrvatska košarka bila svjedoči i podatak da je tadašnji predsjednik Međunarnodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch napravio presedan glede Hrvatske, prije njenog priznanja praktički dozvolio našoj zemlji da sudjeluje na Igrama 1992. godine, sve to i zbog naše tada izvrsne košarkaške reprezentacije. Hrvatska košarka tada je dodirivala svjetski vrh.

Da, bilo je to vrijeme igračkih karijera ljudi koji su danas u Stručnom savjetu HKS-a i na mjestu čelnika Saveza. Pozitivno je da su svoje iskustvo, znanje i ugled stavili u svrhu promocije i napretka košarke, ali poznata imena nisu garancija uspjeha. Za njih se kaže da su „krov kuće“ hrvatske košarke i da smo kvalitetno sanirali prokišnjavanje, ali za takav „krov“, neophodni su i čvrsti temelji. Rad s mladošću. No, spas i zanimanje za hrvatsku košarku donijeti će samo reprezentativan pomak.

Veljko Mršić nikad u životu nije imao težu misiju.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.