fbpx
Foto:Guliverimage

KOŠARKA NAM JE ZA BACITI U KOŠ: Suvremena povijest je tek povijest promašaja

Autor: Andrija Kačić Karlin

Služili su se dugo novinari stereotipnom tvrdnjom pri opisu nastupa naše košarkaške reprezentcije, pisali su neprestance nakon silnih neuspjeha „kako gore ne može„, „kako je sve već davno rečeno„, pa i „da je dosegnuto dno„.

Naši košarkaški reprezentativci su sve ovo i nadmašili, od goreg su odigrali najgore, dokazali su da mogu slabije nego što su ikada slabo igrali, a i ponudili nam dokaze da dna nema, već da je riječ o slobodnom padu u bezdan.

Cijele ove kvalifikacije, igrala naša reprezentacija s NBA igračima ili bez njih, prošle su u takvim partijama da one u Savezu može biti sram, makar je pitanje koliko su čelnici Saveza uopće krivi za sve ovo što se događa s reprezentacijom. Jest, oni imaju odgovornost, ali priznajmo, ni mi, kamoli oni, nisu mogli očekivati da će se u reprezentaciji igrati tako amaterski.


Je li možda glavna greška u odabiru trenera. Da, u Savezu se nisu proslavili s izborom izbornika, sada se osjeća da se ni Mulaomerović ne snalazi.

Može li trener biti krivac kada renomirani košarkaš promaši nekoliko „zicera„ zaredom ili kada stabilan branič gubi lopte poput djeteta koji zaboravlja gdje ostavlja igračke?

Zapanjujuća je ta transformacija inače dobrih klupskih košarkaša i renomiranih košarkaških veličina. Oni dolaskom u reprezentaciju jednostvno ugasnu, usahnu, nestanu, ishlape…

I ta pojava traje godinama. U Savezu se mukotrpno trude vratiti košarku na mjesto koje je nekad imala i u našoj percepciji, javnosti, a za takav iskorak nužan je uspjeh A reprezentacije.

Neke stvari, događaje i pojave danas mladim pristalicama sporta morali bi objašnjavati godinama. Primjerice, da su košarkaši Splita bili trostruki europski prvaci, da je Cibona dvaput uzastopce bila najbolja na Starom kontinentu, a košarkaši Zadra slovili kao najveća mala sredina na košarkaškom zemljovidu našeg kontinenta.

Ima i danas mladih ljudi koji vole, obožavaju košarku, a o spomenutim vremenima slušaju samo iz priča starijih koji se nikako ne mogu pomiriti sa situacijom kojoj su danas svjedoci. Hrvatske sportske ikone, košarkaške institucije, Cibona, Split i Zadar danas su, ako ćemo gledati u realnim, tržišnim okvirima, a recesija je i kriza i mora se tako gledati, savjetuje nam i politički vrh i političko dno, na rubu izdisaja. Ili gašenja, ukidanja, propasti, bankrota!




Uglavnom, ovih godina čitali smo kako u Splitu nemaju za platiti ni čistačice, Cibona grca u dugovima i zapomaže baš kao utopljenik prije potonuća, a o Zadru i sam gradonačelnk mjesta u kojem klub djeluje govori da bi svemu mogao biti kraj. Apokalipsa hrvatske košarke tjera nas na zaključak kako baš i nismo sportska nacija, kako često sami sebi tepamo o – sebi. Jer, dopustiti takvo urušavanje sportskih, pai društvenih vrijednosti dokaz je posveašnje nebrige društva što će zapravo biti sa svima nama.

Kao sportska nacija koja svoje pobjednike čeka na trgovima u ulicama sa stotinama tisuća navijača dolazimo u paradoksalnu situaciju da ćemo morati jednostavno reći – ovo više nikoga ne zanima.

A sve je bio postavljeno na pravi način, tvrdili su nam i u Ciboni, Splitu i Zadru. Zaklinjalo se na regionalnu ligu koja će klubove spasiti od propadanja, zaklinjalo se u rad s mladima, tvrdilo da će gradovi kao nominalni vlasnici i dušebrižnici kluba znati iskoristiti potencijal tih sportskih institucija. Zapravo, dogodilo se sve suprotno, da su se i željeli unišiti takvi veliki klubovi, dakle sa željom uništenja, ne bi se dogodilo baš takvo uništenje kakvo ga imamo sada.




Jednom je na glavi spomenika Krešimira Ćosića u Zadru zavezan je šal, simbolički tamo postalvjen „da pokojni Krešo ne vidi što je ostalo od zadarske košarke“. Zapravo i od hrvatske…

Zanimljivo, nema što. Međutim, što s nama koji živimo, kad gledamo čemer i tugu hrvatske košarke. Što s Plećašom, Šolmanom, Nakićem, Knegom, Kukočom i svima onima koji su ovaj sport predstavljali u najljepšim izdanjima, što sa svima nama koji smo odrasli uz takvu košarku. Zar i mi da stavimo krpu oko očiju da to ne gledamo. Eh, kad bi to bilo moguće…

I tako, dok čekamo propast pogledajte na Youtubeu isječke kakvo su Hrvati nekad igrali košarku. Tek će vam onda biti teško!

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.