Spašavajući živu glavu završili su ovi Hrvati u Beogradu, samo da spase obitelji od odmazde

Evo zanimljive priče. Nema veze s politikom. Držimo se samo i isključivo sporta! Unatoč ratnim uvjetima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sport nije bio baš zadnja rupa na svirali. Idemo u daleku prošlost, tome je posvećen ovaj feljton…

Održavana su se državna i međunarodna natjecanja u raznim sportovima, od rukometa, boksa, kuglanja, stolnog tenisa, skijanja, nogometa… Opet, valja izdvojiti, jedini priznati međunarodni sportski predstavnici Nezavisne Države Hrvatske su bili Hrvatski nogometni savez koji je 17. srpnja 1941. primljen u članstvo Fife i Hrvatski olimpijski odbor koji je pod predstavništvom Franje Bučara priznat kao posebni član Međunarodnog olimpijskog odbora od 15. kolovoza 1944. godine.

Počnimo opširnu priču s kraljicom sportova, atletikom. Jer, najveće sportsko ime koje je nosilo dres Nezavisne Države Hrvatske jeste Franjo Mihalić, jedno od najvećih imena svjetske atletike. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je višestruki reprezentativac i pobjednik na natjecanjima u Bratislavi, Budimpešti, Sofiji, Subotici i Bukureštu. Tri je puta bio proglašen najboljim sportašem Nezavisne Države Hrvatske.

Brojni sportaši morali u Beograd

U domobrane odlazi 1945. godine, no nije dugo ratovao jer je ubrzo stigao kraj Drugog svjetskog rata. Pa je Godine 1945. Mihalić osnovao zagrebačku Mladost, s iz tog kluba 1947. odlazi u vojsku u Suboticu, a nakon toga u beogradski Partizan.

Kasnije, Mihalić je 28 puta rušio državne rekorde u trčanju, sudjelovao na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, 1956. u Melbourneu i 1960. u Rimu. U Melbourneu je osvojio srebrnu medalju u maratonu s vremenom 2:26,32. Trčao je na najpoznatijim svjetskim maratonima, od Bostona do Atene.

Nadalje, sportski novinar, urednik i komentator Večernjeg lista Ico Ervin Kerhin bio je atletičar i reprezentativac NDH na 400 metara s preponama. To ga nije spriječilo da nakon rata izvještava sa sedam olimpijskih igara, od Rima 1960. do Moskve 1980. godine, a za svoj novinarski rad primio je brojne nagrade. Do mirovine je bio urednik sportske rubrike Večernjeg lista.

Irislav Dolenec bio je atletičar i rukometaš, reprezentativac i NDH i Jugoslavije u rukometu, a nakon toga i njen Izbornik. Dolenca je zagrebački list Šport proglasio za najboljeg rukometaša 1944. godine. Miroslav Gal je u razdoblju od 1939. do 1945. slovio kao jedan od najbržih trkača na kratkim stazama u Evropi. Kao član Hrvatskog športskog kluba Zrinski I1941–1943) i Zagreb (1943–1945), bio je višegodišnji višestruki prvak u NDH. Vrhunac njegove sportske karijere obaranje je državnog rekorda 1943. godine u trčanju na 100 m s rezultatom od 10,9 sekundi.

Idemo mi na nogomet iz tog doba…

Nogometni klubovi počeli su s redovitim radom odmah nakon uspostave NDH u travnju 1941. Tako je Građanski 20. travnja 1941. odigrao utakmicu s reprezentacijom njemačke vojske i pobijedio 9-2. HAŠK je u isto vrijeme počeo s treninzima seniorske i juniorske momčadi u Maksimiru. Referent tog kluba pozvao je sve igrače prve momčadi da dođu “na igralište pod prijetnjom posljedica”.

U sezoni 1941–42. odigran je samo jesenski dio prvenstva (vodio je zagrebački Građanski), a 1942. prešlo se na sustav proljeće–jesen. Pa je 1942. godine prvak je bila zagrebačka Concordia, a 1943. Građanski. Prvenstvo 1944. nije završeno.

Uz prvake, u ligaškome natjecanju Nezvisne Države Hrvatske sudjelovali su još HAŠK, Željezničar, Ličanin, Ferraria iz Zagreba, Hajduk, Građanski i Radnik iz Osijeka, Građanski, Zemun i Viktorija – iz Zemuna, SAŠK i Gjergelez – iz Sarajeva, HBŠK i Hrvoje iz Banje Luke, Bata iz Borova, Zrinski iz Mostara, Tomislav iz Zenice i Zagorac iz Varaždina.

NDH je imala i nogometnu reprezentaciju. Često smo bili svjedoci čuđenjima kako talijanski ili njemački mediji, pa i rumunjski i slovački iz “naftalina” vade podatke o nogometnim utakmicama iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, a zapravo njihovi sportski novinari čine samo ono što svi njihovi kolege širom svijeta čine oduvijek. Jednostavno, vade statistiku prethodnih utakmica, pritom ne razbijajući glavu o nekakvim političkim podjelama u Hrvatskoj koje su zahvatile i nogomet. Istina jest, reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je četiri utakmice, a reprezentacija NDH čak petnaest, u razdoblju od 1941. do 1945. godine.

Nezavisna Država Hrvatske bila je članica Svjetske nogometne organizacije i to je činjenica. I takva reprezentacija Hrvatske igrala je punopravne i danas statistički zabilježene utakmice i u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu.

Osnovicu te hrvatske reprezentacije činili su igrači zagrebačkog Građanskog od kojih su mnogi nakon rata završili, spašavaći živu glavu, u beogradskom Partizanu. I u ono vrijeme znanje nogometa moglo je i te kako spasiti život.

Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu protiv Švicarske i trijumfirala uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi zgrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. On je igrao utakmice za Hrvatsku samo 1940. godine, a nakon rata završio je u – beogradskom Partizanu. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić.

Mnogi Matekala i danas smatraju prvim strijelcem za Hrvatsku, a ne Aljošu Asanovića s njegovim golom protiv SAD-a u listopadu 1990. godine. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači iz prve postave bili su članovi Građanskog. Izbornik je bio Jozo Jakopić koji je bio i trener Građanskog, a kapetan je bio Irko Kokotović za kojeg se isticalo da je pravoslavac. Te 1940. godine Banovina Hrvatska odigrala je još tri utakmice – u Bernu izgubila od Švicarske 0-1, u Budimpešti od Mađara izgubila istim rezultatom i u Zagrebu s Mađarima odigrala 1-1.

Nakon što je Drugi svjetski rat zahvatio i ove prostore i nakon proglašenje NDH, tek dva mjeseca kasnije Hrvatski nogometni savez primljen je u Fifu, 16. srpnja 1941. godine. NDH je postala punopravnom članicom Svjetskoga nogometnog saveza (FIFA). Fifa je 16. srpnja 1941. službeno obavijestila Hrvatski nogometni savez da je «Odbor za žurna pitanja» tog saveza donio odluku o primitku Hrvatske, te o tome službenim putem obavijestio sve članice Svjetskoga nogometnog saveza. Time je prihvaćen zahtjev HNS-a, koji su podnijeli dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.

Time su otvorena vrata za prijateljske utakmice, jer onih natjecateljskih za Drugog svjetskog rata nije bilo. Oni koji pomno prate događaje iz tog vremena vole istaknuti podatak da niti jedna država za vrijeme Drugog svjetskog rata nije odigrala 15 utakmica kao što je to učinila reprezentacija NDH.

U Beograd po direktivi

Čak šest puta igralo se protiv Slovačke, a triput protiv Njemačke. Zapravo, prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. lipnja 1941. godine. Na onome istome stadionu, Prateru gdje je prije četiri godine Hrvatska u četvrtfinalu europske smotre nakon jedanaesteraca poražena protiv Turske.

Tog lipanjskog dana 1941. godine sraz Hrvata i Nijemaca pratilo je čak 40 tisuća ljudi, a Nijemci su unatoč hrvatskom vodstvu pobijedili s 5-1. Vodeći i jedini hrvatski gol postigao je Wolfl.

Hrvatska je taj dvoboj odigrala u sastavu – Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Djanić (Lechner), Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše, a trener je bio Hitrec. U njemačkoj postavi isticao se velikan njemačkog nogometa – Fritz Walter, strijelac dva gola.

Povjesničari su našli podatak da je hrvatski reprezentativac Svetozar Lala Djanić odmah po dolasku u Zagreb iz Beča uhapšen zbog optužbe da je pomagao neprijateljima i u roku tri dana bio je ubijen.

Druga utakmica protiv Njemačke odigrana je u Zagrebu na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, na današnjem stadionu Zagreba. Po teškim, snježnim uvjetima pred desetak tisuća gledatelja. Bilo je 2-0 za Njemačku. Treća utakmica protiv Njemačke odigrana je 1. studenog u Stuttgartu, na Necker, na kojem je prije šest godina hrvatska reprezentacija na svjetskoj smotri odigrala utakmicu protiv Australije 2-2.

I u toj drugoj utakmici protiv Njemačke, pred više od pedeset tisuća ljudi, reprezentacija NDH je doživjela isti poraz kao godinu i nešto dana prije u Beču – 1-5. Izbornik je bio Bogdan Cuvaj koji je prethodno zamijenio na klupi Jozu Jakopića koji se nešto bio opasno zamjerio vlastima, pa je jednostavno otišao u Švicarsku. Jakopić je sveukupno u četiri utakmice bio izbornik, Cuvaj čak 13 puta, a Rudi Hitrec i Bernard Hugl po jednom. Najčešće je kapetan bio Milan Antolković, sedam puta, Mirko Kokotović jednom manje, a kapetansku vrpcu nosili su i Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Franjo Glaser i Ivica Belošević.

Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u travnju 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3. Malo kome je više bilo do nogometa, no u svibnju 1945. godine dogodilo se nešto nezamislivo. Rasformiran je Građanski, čuveni klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH, arhive kluba su spaljene, a najbitniji igrači, i oni koji su igrali za NDH, transferirani su u Beograd, u Partizan.

Meho Brozović, član dotad Građanskog i igrač NDH vrste morao je u Beograd. Sjećao se…

“Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo (strijelac prvog gola za Banovinu Hrvatsku, op. p.) i ja smo igrali za tim JA. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Tko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”

U reprezentaciju NDH je bio pozivan i Stjepan Bobek, kao član Građanskog koji je odmah nakon svibnja 1945. godine morao otići u beogradski Partizan, klub jugoslavenske vojske.

Očito je znanje nogometne igre spašavalo živote, oni koji nisu bili toliko kvalitetni jednostavno nisu imali zaleđe, nisu bili potrebni, te im je prijetila likvidacija ili su emigrirali.

Zanimljiva pojava u razdoblju Drugog svjetskog rata na hrvatskim prostorima bio je izbornik boksačke reprezentacije NDH-a, Jimmy Lyggett koji je bio – crnac. Jimmy Lyggett u Americi je osvojio prvaka u teškoj kategoriji, no samo u crnačkoj federaciji jer je tada bilo zabranjeno održavati mečeve između bijelaca i afričkih Amerikanaca, te je u vihoru rata došao u Hrvatsku zbog izvjesne Hrvatice Roze, koju je upoznao u Beču i u koju se zaljubio na prvi pogled, te na kraju i oženio.

Trenirao je poznate zagrebačke klubove Croatiju, Herkules, Makabi i Radnik, a osnivanjem NDH preuzima vodstvo tadašnje šakačke reprezentacije Hrvatske. U Hrvatskoj je ostao do 1945. kada je osjetio moguć slom Hrvatske, te je u strahu od komunista sa svojom ženom Rozom odlučio otići u Ameriku preko Italije. U Milanu su mjesecima čekali brod koji će ih odvesti putem SAD-a, no Roza se tamo razboljela, te je iste godine i umrla. Usamljen i slomljen zbog ženine smrti i bjegunstva, Jimmy se vratio sam u Ameriku, te umro 1955. godine.

Inače, borio se dva puta s legendarnim Maxom Schmelingom, profesionalnim prvakom Europe i svijeta. U prvoj borbi bio je diskvalificiran, a drugu su suci proglasili neodlučenom. Borio se u različitim kategorijama po Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, a nastupao je i u Zagrebu. Vještinu i snagu okušao je s Jurom Modrićem, povratnikom iz Amerike. Ta je borba također završila bez pobjednika. Potom je u Beču je upoznao Hrvaticu Rozu, vjenčali su se i na njen nagovor došli živjeti u Zagreb.

Afroamerikanac Jimmy Lyggett rođen je 1897. godine u crnačkoj četvrti Philadelphije. Boksom se počeo baviti u sedamnaestoj godini, a u dvadesetoj je osvojio prvenstvo Sjedinjenih Američkih Država za profesionalne crne boksače, jer je tada u Americi bilo zabranjeno boksanje crnaca s bijelcima i bilo kakvo zajedničko nastupanje crnaca i bijelaca uopće.

Godinu dana kasnije, 1918. godine, nokautiravši Eddia Pulmera u 19. rundi osvaja naslov svjetskog boksačkog crnačkog prvaka. Nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Europu s jakom željom da pokaže kako je najbolji na svijetu. Uzima ono malo sirotinje što je posjedovao i doplovljuje brodom u Europu. Živi u Njemačkoj, a nastupa širom Europe gdje se bori u različitim kategorijama s mnogim prvacima u Italiji (Giuseppe Spalla), Engleskoj, Francuskoj, Danskoj (Chic Nelson) i Njemačkoj (Rudolf Arndt, Hans Breitenstreater, Walter Buckszun, Kurt Prenzel, Adolf Seybold, Rudi Wagener, Adolf Wiegert), a dva puta se borio s europskim i svjetskim profesionalnim prvakom Maxom Schmellingom.

Zbog Hrvatice u NDH

U 33. godini oženio se u Beču s Hrvaticom Ružom i ubrzo se prestaje aktivno baviti boksom kako bi se posvetio trenerskoj karijeri nakon što se 1930. godine vjerojatno na nagovor supruge Ruže, nastanjuje u Zagrebu na raskrižju Klaićeve i Kačićeve ulice.

Kao trener počinje u boksačkom klubu Croatia Zagreb kao trener mladih boksača dok kasnije prolazi kroz gotovo sve klubove, a između ostalih Herkules, Makabi i Radnik.

Nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, a na nagovor Državnog vođe tjelesnog odgoja i športa, ustaše Miška Zebića, tadašnje alfe i omege sporta, preuzima vođenje boksačke ili kako se onda govorilo šakačke reprezentacije NDH, a 1943. postaje njezin izbornik.

Lyggett je govorio neobičnom mješavinom engleskog, njemačkog i hrvatskog jezika što je prosječnim promatračima bilo izuzetno simpatično jer se na treninzima još dodatno morao koristiti mimikom i gestikulacijom te je direktno demonstrirao boksačke stavove i kretnje kako bi što preciznije objasnio što želi, a što je ujedno privlačilo punu pažnju nazočnih mladih boksača i publike.

Hrvati su tamo doslovno zarobljeni, politika samo pere ruke, a ti mladi životi su upropašteni

Iako je vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj itekako bilo turbulentno, Lyggett se kao sportaš uopće nije bavio dnevnom politikom, jednostavno ga nije zanimala. No ipak, nije volio komuniste i komunizam. U Zagrebu ga nitko nije dirao i nije imao nikakvih problema s vlastima. Paradoksalna činjenica je bila u tome da je čovjek koji u svojoj rodnoj državi (k tome još i najjačoj sili Zapadnih saveznika – SAD) po zakonu nije smio boksati s bijelcima, bio izbornik boksačke reprezentacije u državi koja je jedina do zadnjeg dana rata ostala saveznica Trećeg Reicha.

Kako se bližio kraj rata, a bilo je vidljivo i tko će u tom ratu biti na pobjedničkoj, a tko na gubitničkoj strani, tako se i Jimmy osjećao sve nesigurnije. Strah od komunista postajao je sve jači i na kraju se odlučio, na bratov nagovor, vratiti u Ameriku. Nakon rata unatoč nagovorima da ostane i da će i dalje moći trenirati nadolazeće generacije boksača Jimmy i Ruža zajedno kreću, preko Italije, na put u Ameriku. U Milanu su mjesecima čekali brod koji ih je trebao odvesti, kako su vjerovali, na neko ljepše mjesto, no za to vrijeme Ruža se razboljela i nije doživjela kraj putovanja. Jimmy je sam i slomljen nastavio put. Umro je 1955. u rodnoj Philadelphiji.