KOMENTATOR KOJI JE UMRO NA BIZARAN NAČIN! Radio je za Mamićev Dinamo, a onda je napravio pogrešan potez

Imao je možda i najprepoznatljiviji glas od svih naših sportskih radijskih reportera. Bariton. I to baršunati. S jasnom dikcijom, pritom je raspolagao golemim znanjem i zaraznim šarmom. Poznati hrvatski sportski novinar, Fredi Kramer, rođen je 1931. godine u Zagrebu, a uz druge sportove s posebnom je strašću pratio nogomet.

Radio je kao radijski komentator i publicist, bio član uprave zagrebačkog Dinama, autor nekolicine monografija „modrih” koji je uredio maksimirski trofejni Plavi salon, suradnik Večernjeg lista, Vjesnika te do umirovljenja djelatnik Hrvatske radiotelevizije, a izvještavao je s brojnih velikih sportskih događaja, uključujući i osam Olimpijskih igara.

Karijeru je počeo kao vanjski suradnik časopisa Nogomet u izdanju Zagrebačkoga nogometnog podsaveza, nastavio kao suradnik Večernjeg lista, VUS-a, a od 1961. i kao suradnik, urednik i komentator Radio Zagreba, odnosno HTV-a do 2000. godine. Zadnje dvije godine prije odlaska u mirovinu bio je pomoćnik glavnoga direktora HRT-a. Specijalizirao se za nogomet, tenis, stolni tenis, atletiku i zimske sportove.
Osobito su zapaženi njegovi prijenosi s wimbledonskih teniskih turnira i Davis kupa od 1967. do 2000.

Dobitnik brojnih priznanja

Među njegovim radovima ističu se i razni sportski almanasi, a na više je publikacija surađivao i s Hrvatskim nogometnim savezom, uključujući i monografiju Hrvatskog nogometnog saveza (1912. – 1992.). Bio je i urednik Nogometnog leksikona u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža te scenarist dokumentarnog filma Stoljeće hrvatskog nogometa.

Svestranost mu je bila vrlina, ali nikad nije bio površan. Naprotiv. Danima i mjesecima bi tragao za podatkom koji mu je bio potreban u pripremanju publikacija.

Fredi Kramer dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, poput Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara i nagrade za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara. Stoga, budimo i mi precizniji. Izvještavao je s Ljetnih olimpijskih igara u Muenchenu (1972), Moskvi (1980) i Barceloni (1992) te Zimskih u Innsbrucku (1964, 1976), Grenobleu (1968), Lake Placidu (1980), Sarajevu (1984) i Calgaryju (1988).

Dobitnik je Trofeja Hrvatskog sportskog saveza (1992), Nagrade Grada Zagreba (1994), nagrade za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara (2004) i Nagrade “Franjo Bučar” (2009).

No, bio je zaljubljen u Dinamo. Bio je član uprave zagrebačkog Dinama od 1958. do 1970., dugogodišnji kroničar kluba, urednik Dinamova vjesnika, kasnije klupske revije, kroničar kluba i autor šest klupskih monografija (1960., 1975., 1985., 1999., 2006. i 2011. godine).

Uredio je Plavi salon i središnju ložu maksimirskoga stadiona. Jedan je od inicijatora stvaranja novoga Dinamova grba s hrvatskim obilježjima 1970. godine. Od 1984. godine redovito je na godišnjoj bazi organizirao susrete Dinamovih generacija. Vodio je akciju da se 2001. u starogradskoj vijećnici u Zagrebu održi proslava 90. obljetnice osnutka Građanskog.

Umro je prije nešto više od tri godine, u svojoj 89. godine, na baš nesretan i bizaran način. Fredi Kramer je tog prijepodneva 14. siječnja 2020. godine išao posjetiti hrvatski Sabor. Prilikom odlaska na izlazu iz zgrade mu je pozlilo.

U pomoć su mu pritekli službenici Straže Hrvatskog sabora, odmah mu je pružena i ljekarska pomoć, a ubrzo je pristigla i hitna pomoć. Unatoč svim pokušajima reanimacije, koju je počela saborska liječnica, a nastavilo medicinsko osoblje hitne pomoći, Kramer je preminuo.