fbpx
Photo: Profimedia

KAO DA SU KAMIKAZE IMALE SVOJU REPREZENTACIJU: Naši rukometaši s trenerom zaista mogu reći da su se sami ‘ubili’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Hrvatska rukometna vrsta u dvoboju protiv Argentine uistinu je nalikovala na samoubojicu kojem treba nekoliko pokušaja da okonča svoj život. Teško nam je to reći, kamoli za pisati, ali taj samoubiački nagon u našoj reprezentaciji osjetio se od prve utakmice s Japanom, pa i u ostalim dvobojima koji su se izvukli na čudan način, da bi sve kulminirao u srazu s Argentincima koji su, ni krivi ni dužni, trijumfirali!

Što želimo reći?

Ništa posebno, samo ono što je svaki pasionirani promatrač rukometa, dakako i navijač, vidio u našoj reprezentaciji…
Toliko improvizacije, nerazumijevanja, tehničkih grešaka i nesporazuma nikad nismo doživjeli kod naših rukometaša. Baš nikad, a bilo je i tmurnih trenutaka kroz povijest. Jest, bilo je to davno, ali bilo ih je.

Ruku na srce, igra naše momčadi na svjetskoj smotri u Egiptu je iritantna, nerazumna i često besmislena. A forma mnogih igrača bila je daleko od njihovih mogućnosti i kapaciteta.

Snaga jedne momčadi mjeri se reakcijama u kriznim situacijama. Tu je hrvatska postava bila baž izrazito loša. Kadgod bi zagustilo Hrvatska je reagirala ne samo panično, već i autodestruktivno.




Zoran pokazatelj hrvatskih problema na ovoj smotri jest igra bez vratara u napadu. Taj je paradoks došao do kulminacije u drugome dijelu dvoboja s Argentincima, Iako su gotovo svaki napad Hrvati imali s igračem više, s obzirom da su izvadili vratara, čak 15 minuta nisu dali gol. Pa to je nevjerojatno, ali eto doživjeli smo i tu bruku.

Igra bez vratara nosi rizik, ona je u postavkama najboljih svjetskih momčadi stavljena na minimum, rabi se samo u rijetkim situacijama i nikako nije strategija. Kod Hrvatske ona je bila upravo to – strategija?

I to samoubilačka strategija!




Zato su naši reprezentativci izgledali poput kamikaza, a netko im je takvu ideju morao staviti u glavu, preporučiti. To može biti samo trener, konkretno Lino Červar. Ali, i ne mora biti tako. Dalo se vidjeti da ni Červar više ne drži kontrolu nad momčadi, barem ne u smislu preciznih uputa. Stari, iskusni igrači, k tome, nemaju daha za cijelu utakmicu, neki su premoreni, pa su mlade snage u postavi bile neprijeporne. No, Hrvatska, Červar, ih je koristila tek kad bi sve otišlo kvragu. To nikad nije uspijevalo, zašto bi sada moralo uspjeti?

Uglavnom, rasap momčadi je bio neminovan u trenucima kada se nema strategiju za krizne situacije, kada igrači igraju cijelu utakmicu na ivici rizika, kada ne potoji nekoliko uigranih akcija u napadu koje se drže kao adut za najteže momente.

Kada ti je na smotri najbolji igrač vratar onda je sve jasno, baš koliko je i tužno. Veli Veselin Vujović da dugo nije vidio momčad s toliko vrhunskih igrača da igra tako slabo. Možda je bolje reći da dugo jedna momčad s toliko vrhunskih igrača nije bila toliko samoubilački nastrojena.

Ponavljati istu radnju koja ti donosi samo zlo, to je objašnjenje gluposti. Htjeti nestati sa životne, sportske scene, dio je autodestruktivnog nagona koji se negdje morao steći.




Pa, što se to dogodilo s našom reprezentacijom, s odnosima u njoj, s kvalitetom, željom i zanosom? Da se ponaša kao uporni kamikaza koji se pošto-poto mora rješiti?

Odgovor ne zna samo vjetar, zna ga i Lino Červar i svaki igrač ponaosob. Zacijelo ćemo ga saznati ovih dana!

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.