KAKO SU SAMO LEGENDU JUGO NOGOMETA STRPALI U ZATVOR: ‘Nikad neće prestati ta bol, puno toga sam ‘progutao’, a o Hrvatima samo jedno…’

„Ima para kao Džajić”, izreka je to bila u bivšoj Jugoslaviji kojom se aludiralo da je netko financijski sređen i dotjeran baš kao taj slavan nogometaš mahom Crvene zvezde, iako je i jedno kratko vrijeme proveo u francuskoj Bastiji. I on je tema našeg feljtona o asovima ovih prostora…

Nesumnjivo, velikan europskog nogometa, iz Srbije, nevjerojatno popularan, bio je izvrsno lijevo krilo Crvene zvezde i Bastije, te kasnije direktor beogradskih „crveno-bijelih” – Dragan Džajić. Osebujna pojava u nogometu bivše države, često viđen u Hrvatskoj gdje ima mnogo prijatelja. Životni put kao iz klasičnih romana…

Dragan Džajić je u petnaestoj godini postao član Crvene zvezde, jer je prethodno sjajno igrao na jednom turniru u Valjevu i lovci iz velikih klubova su ga odmah zapazili.

Od legende do zatvora

Kada je stigao do prve selekcije juniora, samo šest mjeseci kasnije prebačen je u prvu momčad. Debitirao je u svibnju 1963. u utakmici protiv titogradske Budućnosti s nepunih 17 godina. Već u sljedećoj sezoni 1963/64 osvojio je prvi naslov i postao predvodnik nove generacije koja je tri puta uzastopce (1968., 1969. i 1970.) i još jednom 1973. osvajala naslov najboljeg u prvenstvu Jugoslavije, usto osvojila i četiri Kupa Jugoslavije.

Za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju debitirao je 17. lipnja 1964. u Beogradu, u utakmici protiv Rumunjske. Na Europskom prvenstvu 1968. održanom u Italiji, Džajić je Firenzi, u dvoboju protiv tadašnjih svjetskih prvaka Engleza, u trku prevario braniča Wilsona, u šesnaestercu spustio na koljena kapetana Bobby Moorea i onda lobom prebacio Banksa koji je vidio loptu tek kada se našla u mreži i donio Jugoslaviji plasman u finale, koje je kasnije, nakon dvije utakmice, izgubila od Italije. Džajić je postigao gol za Jugoslaviju u prvoj utakmici, a s dva gola bio je najefikasniji strijelac tog Europskog prvenstva.

Nastupio je na Svjetskom prvenstvu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj, na kojem je reprezentacija Jugoslavije na otvaranju prvenstva igrala 0:0 s tadašnjim svjetskim prvakom Brazilom, potom postigla rekordnu 9:0 pobjedu protiv Zaira, a Džajić je postigao jedan gol. Međutim, nakon prolaska u drugu fazu prvenstva, reprezentativci Jugoslavije nisu ponovili igre kao iz prve faze i zaredali su s tri poraza, pa su se morali vratiti kući.

Dvije sezone (1975. i 1976.) proveo je u Bastiji, gdje je za francuskog prvoligaša odigrao 80 utakmica, vratio se u Beograd i u Crvenu zvezdu, čiji je dres posljednji put nosio 28. svibnja 1978. u Mostaru. Za Crvenu zvezdu je odigrao rekordnih 590 utakmica, postigao 287 golova.

Crvena zvezda je Džajiću 1979. ponudila ulogu tehničkog direktora kluba s kojom je postigao najveće uspjehe u povijesti kluba, osvajanje Kupa prvaka i Interkontinentalnog kupa 1991. Njegov mandat predsjednika Crvene zvezde, od 1998. do 2002., u teškim financijskim uvjetima i s neadekvatinim igračkim kadrom, okončao je s dva naslova prvaka i dva trofeja u kupu, da bi prihvatio i drugi mandat na funkciji predsjednika. Nakon loših rezultata Crvene zvezde i zdravstvenih problema, Džajić se 2004. povukao s mjesta predsjednika Crvene zvezde.

Ima naslov ‘treće Zvezdine zvijezde’ i još uvijek je omiljen među navijačima, što se potvrdilo i na prigodnoj svečanosti gdje je momčad iz 1991. godine proglašena ‘šestom Zvezdinom zvijezdom’, a među njima je bio i naš Robert Prosinečki. Za reprezentaciju bivše države odigrao je 85 utakmica, a za Crvenu zvezdu čak 587 utakmica s 285 postignutih zgoditaka.

Džajić je utemeljitelj momčadi koja je 1991. godine postala europskim prvakom. No, prije 12 godina je zbog optužbi za malverzacije u vođenju klupskih transfera proveo pet mjeseci u zatvoru. Oslobođen od optužbi doživio je satisfakciju i danas nije aktivan u nogometu.

Vaš je novinar u Beogradu tih dana, nakon izlaska iz zatvora, ekskluzivno razgovarao s Draganom Džajićem, nekad izvanrednim nogometašem, poslije nogometnim djelatnikom kojem se pripisuju najveće zasluge za osvajanje naslova prvaka Europe njegovog matičnog kluba Crvene zvezde.

Nakon burne igračke karijere imao je i burnu nogometnu zbilju. Kao jedan od vodećih ljudi Crvene zvezde u zatvoru je bio pod sumnjom da je sudjelovao u nestanku pet milijuna eura iz klupske blagajne nakon transfera igrača iz Crvene zvezde u europske klubove. U zatvoru se razbolio, optužbe nisu bile utemeljene i Dragan Džajić osvanuo je na slobodi, živi mirnim životom, a na utakmice svrati ponekad.

Sjećamo se da smo ga upitali…

Smatraju Vas režiserom tog uspjeha, vaša je bila i prva i zadnja klapa. Jeste li svjesni da je taj uspjeh u nogometnoj Europi ‘proglašen’ svjetskim čudom?

„Zaista taj trofej smatram i svojim. Ima jedna uzrečica, taj uspjeh je bio toliko velik da svatko ima slavu i za sebe, da uzme toliko slave koliko mu pripada. Bitan je taj uspjeh za Crvenu zvezdu. Pitanje je hoće li itko ikad s područja bivše Jugoslavije postići takav uspjeh. Ti igrači iz 1991. godine su poštovani. U trenutku uspjeha igrači nisu baš bili svjesni koji su veličanstven uspjeh napravili. Sada se vidi da je lijepo bilo igrati za Crvenu zvezdu i biti europski prvak. Osobno, bio sam svjesniji svega toga nego igrači, bio sam iskusniji i znao sam to. Čovjek kad nešto radi mora imati najveće ambicije, a ja sam uvijek imao vrhunske ambicije. Osjetio sam u jednom trenutku da možemo do vrha. Kad smo eliminirali ‘drezdenski Dinamo’ pomislio sam da možemo. Bio sam jedini koji je molio Boga da dobijemo Bayern u polufinalu. Svi su bili protiv toga da nam ždrijeb dodijeli Bayern, i predsjednik Cvetković i igrači. Ali ja sam im govorio da ne možete biti najveći ako ne pobijedite dotad najvećeg. I tako je i bilo. Istina, u dramatičnim okolnostima, ali je bilo tako. Mi smo sami isprovocirali tu dramu u kojoj smo se bolje i sretnije snašli. To je bio kolektivan uspjeh, a ja sam dio slave za sebe sklonio u srce. I danas u duši lijepo živim od tog uspjeha. Kad se samo sjetim da sam znao da možemo pobijediti Bayern usred Munchena! Znao sam jer smo imali igrače koji to mogu učiniti”.

Sami ste slagali tu momčad, jeste li u tom trenutku zaista imali sve najbolje igrače iz Jugoslavije ili je postojao još neki igrač kojeg ste željeli dovesti a niste uspjeli? Pitali smo ga opet…

„Godinu dana prije tog uspjeha u momčadi su nam, ne bi li bila vrhunska, nedostajala dva igrača tipa Belodedić i Mihajlović. Kad smo njih doveli onda smo bili pokriveni na svim pozicijama, imali smo jaku i ujednačenu momčad na svim pozicijama. Oni su došli u to što sam ja sa svojim skromnim znanjem nogometa postavio. I da, ulazak njih dvojice u momčad bila je prava stvar. Mogao sam doduše dovesti još kojeg igrača. Vjerojatno bih to učinio sljedeće godine. Možda bismo tražili još bolju momčad, da je ostala država. No, i sljedeće godine smo bili blizu finala, no nije nam bilo dozvoljeno igrati u Beogradu, to nam je nedostajalo i nismo uspjeli. Mogao sam i Mijatovića dovesti, ali ne valja ni kad imate previše zvijezda u momčadi, mora se znati tko je glavni, a tko vodonoša”.

Za čime najviše žalite kao igrač Crvene zvezde?

„To što sam bio isključen protiv Carl Zeiss Jene i dobio tri utakmice kazne neigranja i nisam mogao igrati u polufinalu Kupa prvaka 1973. protiv Panathinaikosa. Bez mene momci su dobili Grke na domaćem terenu čak s 4:1, a u uzvratu bili poraženi 0:3. Da sam ja tu bio, to je moje skromno mišljenje, možda bi sve bilo drugačije. Osobno, više bih volio da sam europski prvak bio kao igrač, a ne kao ‘funkcioner’. Zar to nije normalno, prirodno razmišljanje? Još nešto: Umalo sam završio u Realu, ali i onda je bilo mešetara i transfer je propao”.

Što se po Vašem mišljenju promijenilo u nogometu od 60-tih godina preko devedesetih, pa sve do danas?

„Ako gledate samo na nogomet kao igru, kad sam počeo igrati, mi smo također puno trenirali, ma čak i više nego danas. Onda se inzistiralo na fizičkim pripremama, sjećam se koliko sam trenirao. Mislim da danas najveći europski klubovi ne treniraju toliko. Svi bolji europski klubovi imali su jaču ligu, jače natjecanje u pravom ambijentu. Za vrijeme bivše Jugoslavije bio je pravi ambijent. U Beogradu, Zagrebu, Skopju, Splitu, Nišu i Sarajevu stadioni su bili puni kad god smo gostovali. Mi smo bili sretni kad bi se iz Zagreba, Splita ili Sarajeva vratili s bodom. I tu se igrač stvara – u ambijentu. Što se tiče taktike, tu se malo promijenilo zbog novih ljudi, jačih medija i propagande. Kad je reprezentacija Jugoslavije 1974. bila na Svjetskom prvenstvu prvi put se pričalo o potpunom nogometu, igrala ga je Nizozemska. Tada je svatko počeo propagirati svoj način igre, no nogomet je ipak ostao nogomet. Mijenjali su se sustavi, ali ne mogu razumjeti zašto se nije igralo preko krila. Priča se da se igra s dvije špice, ma što je to?! Možeš staviti i četiri igrača u špicu, ali otkud će doći lopta lakše, iz sredine ili s krila? Naravno, s krila. Što se tiče trčanja igrača koji danas pretrče 12 kilometara, jer se sve to mjeri, ne marim za to. Ne volim statistiku u nogometu. Možda ja nisam u pravu, možda sam demode, ali ne volim vidjeti trenera s olovkom da nešto piše za vrijeme utakmice. Ne mogu osporiti Beniteza i Van Gaala, ali ih ne volim kad nešto bilježe. Pa, nije to školski sat, vi kad postavite momčad, morate znati kakve igrače imate i što potom imate pisati. Tako ja gledam na nogomet. Govoreći o trčanju, i mi smo znali u velikoj utakmici pretrčati tko zna koliko kilometara”.

Što Vam nedostaje u današnjem nogometu, na terenu i oko terena?

„Igrač i trener, pa i navijač, morali bi se stalno usavršavati. Ja ne znam kako je to kod vas u Zagrebu, ali meni mnogo nedostaju snimke starih utakmica. Nigdje se ne mogu vidjeti stare utakmica Crvene zvezde; ne znam kako da dođem do snimki svojih igara i golova u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji. Na televizijama tih snimki više nema, mislim da bi svatko tko bi to gledao nešto i naučio. Vidim da je i kod vas u Hrvatskoj tako! Šteta, mogli bi mladi naučiti nešto o nogometu iz prijašnjih vremena, o starom Dinamu i Hajduku koji su bili vrhunski nogometni sastavi. Svaki klub bi mogao napraviti kompilacije tih snimki, danas se sve veže za jednu ili dvije utakmice čije snimke postoje, a desetak ili petnaestak godina bačeno je u zaborav. Nije naše nogometno vrijeme zaslužilo da se stavi u desetak sekundi. Jedna liga s deset jakih klubova, kakva je bila jugoslavenska, nema svoju povijest na filmu. Time su svi klubovi oštećeni. Klubovi su mogli imati svoje suvenire, a mlađi naraštaji krasnu i poučnu zabavu. Evo, to me smeta. Srce me boli, postoji jedna snimka moje utakmice iz reprezentacije, a gdje su stotine drugih za klub i reprezentaciju. Nigdje ih nema”.

Kakav je Vaš stav oko regionalne lige. Oko toga se stalno lome koplja?

„Imam jednostavan pristup tom problemu. Nema uopće dvojbe da bi nogomet bio bolji, ali svi se malo boje govoriti o toj temi. Ovako, navijači to ne žele, ni kod vas u Hrvatskoj, niti naši navijači. Malo je čudno, u košarci to ide, ali s nogometom je teže. Ne vjerujem da će se uskoro osnovati, ali tko zna, možda će je biti za desetak godina. Mislim da je vrijeme najbolji pokazatelj svega. Dogodile su se gadne stvari i potpuno shvaćam ljude koji neće igrati ili to gledati. Nismo sve to na ovim prostorima ni vi ni ja napravili, ali moramo shvatiti da je teško takvo nešto organizirati i realizirati”.

Jeste li preboljeli sve ono što Vam kad ste završili u zatvoru, potom i u bolnici? Optuženi ste za malverzacije s transferima.

„Nikad neće prestati ta bol. Ali, svoj karakter ne mogu mijenjati. Borio sam se i borit ću se kao u nogometu. Neka je sve ono što se dogodilo na sramotu onoj maloj skupini ljudi koji su mi to smjestili. Snagu sam dobio s brojnim porukama podrške iz cijelog svijeta, pa i iz Hrvatske. Uvijek sam bio čestit čovjek u sportu i ljudi su to znali i osjetili. Dali su mi moralnu snagu i zadovoljstvo. Zahvaljujem svima na tome. Rijetko dajem intervjue jer se moje riječi važu. Zato sam morao izabrati hoću li šutjeti ili brbljati. Puno toga sam ‘progutao’ i šutio i danas se plašim intervjua. Još sam bio pod šokom kad sam postao direktor reprezentacije, a potom su me za tri dana i uhitili. Još nešto, tako mi je drago da je Ćiro Blažević bio uz mene kad mi je bilo najgore u životu, znam da imam njegovu podršku i zahvaljujem mu na tome”.

Objasnio nam je tom prigodom kako je izgledalo njegovo spektakularno uhićenje…

“Bilo je to 5. veljače 2008. godine kad su izveli to teatralno hapšenje. Bio sam ogorčen, jer sam to doživio kao omalovažavanje. Postupali su brutalno, ali bilo je to razdoblje tih ljudi na vlasti. Bio sam u pritvoru punih pet mjeseci, sudski proces je trajao, ništa nisu dokazali, a na kraju me predsjednik Nikolić abolirao”.