Kako su Hrvati pogurali Jugoslaviju na svjetski tron, a onda je Beograd sve to pripisao Srbiji

Svaki nogometni stručnjak reći će vam da je za mladog i talentiranog nogometaša kritičan prelazak iz juniora u seniore. Mnogi taj korak nikad ne zakorače, nestanu u bezdanu novih odgovornosti i većih napora i odricanja… Iza tog filtera ostaju najjači i najuporniji, kada ga jednom prođu pred njima je najčešće blistava karijera. Ostali? S tugom se mogu sjećati dana kada su bili u žiži nogometnih zbivanja…

Danas je točno 36 godina od jednog događaja koji je kreirao i našu nogometnu povijest. Da, sjetimo se 1987. godine i svjetske smotre dvadesetogodišnjaka i mlađih u Čileu, kada je tadašnju vrstu Jugoslavije vodio Mirko Jozić. Iz njegove momčadi koja se tada okitila naslovom svjetskog prvaka velika većina su postali reprezentativci. Veliki dio te reprezentacije sačinjavali su i hrvatski igrači, Jarni, Pavličić, Boban, Šuker, Štimac…

Hrvati su gurali tu Jugoslaviju

Slavu nogometnog svijeta ponijeli su i ostali iz te generacije… Leković, Brnović, Mijatović…

Svi oni su prelazak iz juniora u seniore odradili muški. Jedan podatak pritom zapanjuje, iz te generacije čak su četiri igrača postali zvijezde madridskog Reala – Jarni, Prosinečki, Mijatović, Šuker.

Mirko Jozić tada je napravio svjetski posao. održavanje, spašavanje talenta jednog Rebića, Livaje ili nekoga od ostalih. Dakako, svakom pobjedom ta će misija biti lakša.

Osim domaćina, Čilea, na tome prvenstvu su nastupili još Australija, Brazil predvođen Bismarckom, Italija sa igračima Milana, Intera, Juventusa, Parme… Zatim Bugarska sa Kostadinovim, uvijek neugodna Nigerija. Na prvenstvu su također nastupile i obje Njemačke. Istočna predvođena Matthiasom Sammerom i Zapadna sa Andreasom Mollerom.

Pored svih tih dobrih reprezentacija Jugoslavija je postala prvak, a sjajna generacija koju je vodio Mirko Jozić dala je mnogo igrača koji su bili među najvećim svjetskim zvijezdama dolazećih godina.

U skupini je Jugoslavija bila bolja od domaćina (4-2), Austrije (4-0) i Toga (4-1), uz pet golova Davora Šukera, te po dva Mijatovića i Bobana. Svojim potezima oduševljavao je legendarni „Žuti“.

U četvrtfinalu je golom Prosinečkog iz slobodnog udarca pao Brazil s 2-1. Gol je kasnije proglašen za najbolji na tome natjecanju. U polufinalu Jugoslavija je bila bolja od Istočne Njemačke. Štimac je zabio za 1-0, Sammer za izjednačenje a Šuker pobjedonosni pogodak.

Finale je igrano 25. listopada 1987. u Santiagu pred oko 65 tisuća gledatelja. Jugoslavija je igrala bez Prosinečkog i Mijatovića koji nisu mogli nastupiti zbog kartona. Boban je zabio u 85. minuti, Witeczek iz penala izjednačio, odlučivali su jedanaesterci, u kojima je baš Witeczek promašio. Jedini. Dok su za Jugoslaviju pogodili Dubravko Pavličić, Branko Brnović, Davor Šuker, Ranko Zirojević i zadnji jedanaesterac za pobjedu Zvone Boban.

U finalu su igrali: Dragoje Leković, Branko Brnović, Robert Jarni, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Zoran Mijucić, Zvonimir Boban, Milan Pavlović (od 88. Ranko Zirojević), Davor Šuker, Gordan Petrić i Pero Škorić. Nijemce je vodio Berti Vogts.

Witeczek je bio prvi strijelac SP-a sa sedam golova, Šuker je zabio šest, Mijatović i Boban po tri, Štimac dva, Brnović, Zirojević i Prosinečki po jedan. A Prosinečki je, premda je propustio finale, bio proglašen najboljim igračem prvenstva.

Dakako, Srbija sama sebe smatra nasljednicu sportskih rezultata bivše Jugoslavije, pa je ovaj rezultat pripisala svojoj zemlji koja još čeka samostalni debi na Europskim prvenstvima…

Postoji Dalićeva strana za koju je malo tko znao, a mogli biste ga gledati potpuno drugim očima

Izbornik Mirko Jozić u Čile je poveo sljedećih 18 igrača: Dragoje Leković, Branko Brnović, Robert Jarni, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Igor Štimac, Zoran Mijucić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Milan Pavlović (kapiten), Predrag Mijatović, Tomislav Piplica, Davor Šuker, Gordan Petrić, Pero Škorić, Dejan Antonić, Slaviša Đurković i Ranko Zirojević.