Tuđman se okreće u grobu zbog današnje Hrvatske, a zbog jedne stvari bi slao u zatvor

Oni stariji uvjereni su da se događa repriza iz bivše države. Uhićenja i pravne sankcije prema onima koji na tribinama pjevaju pjesme sa spominjanjem ustaša postala su redovita. Jest, navlas isto događalo se u prošloj državi, ali nekih razlika ima…

Podsjetimo, trojica su identificirana, uhićena i osušena zbog isticanja zastave kakva je bila u NDH, na utakmici reprezentacije protiv Latvije u Rijeci. Ima tome sad i godina, kažnjen je bio i Josip Šimunić koji je s mikrofonom nakon utakmice publici vikao „Za dom„, a navijači su uzvraćali sa: – spremni„.

A neki dan navijači zagrebačkog Dinama, BBB su zapjevali ustašku koračnicu, već sljedećih dana policija je promptno reagirala, polovila pjevače koji čekaju pravne posljedice.

Tuđman je bio antifašist

Eh sad, već smo zaključili kako su pokliči na našim tribinama kroz povijest uvijek bili oni mahom zabranjeni. Ljudi su se jednostavno navikli na stadionima iz inata ponašati drugačije. Nije da ih opravdavamo, ali otkako je organiziranog sporta i navijanja u nas takve stvari se redovito događaju.

Kako se Hrvatska kao još uvijek relativno mlada država još uvijek nalazi ispod povećala, u svojevrsnom „monitoringu„ zbog „koketiranja„ s davnim totalitarnim režimom, a u priču su se upleli mnogi koji današnju neovisnu i demokratsku Hrvatsku silom hoće diskreditirati, tako smo se našli u sadašnjoj situaciji.

Pa se može, našalimo se malo, dogoditi da se zabrani povik „uuuuuuu„, recimo, nakon promašene šanse.

Oni koji osjećaju zabranu takvih pokliča i pjesama to čine namjerno, zacijelo i ne zbog ideologije, već i iz inata. Jer, mnoge stvari u našem društvu se nisu razdijelile jednako, a i prošlo uređenje je bilo totalitarno, pa se iz tog doba dozvoljavaju pokliči, zastave i pjesme.

Opet, da po Hrvatsku nije korisno, pragmatično i svrsishidno, već samo štetno, ponavljati ustaške pjesme, pokliče i zastave nepobitna je činjenica. Prvo, doista nas međunarodne sportske organizacije kažnjavaju, a pritom se svi opterećujemo prošlošću koja nam otežava budućnost.

Evo i konkretnog primjera. Prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman bio je izričito protiv bilo kakvog vezivanja svježe, mlade hrvatske demokracije s ustaškom državom koja je egzistirala od 1941. do 1945. godine.

Iako je u jednom govoru na osnivačkoj sjednici HDZ-a rekao: „kako je takva Hrvatska 1941. godine nastala zbog težnje hrvatskog naroda za slobodom„, Tuđman se žestoko opirao i pozdravu „Za dom spremni„, kao i ustaškim simbolima. Nije jednom to rekao javno.

Štoviše, u jeku najvećeg otpora Dinama protiv imena Croatije navijači su na zagrebačkim tribinama znali zapjevati neki ustaški stih. Kako tada nije bilo tolikog „monitoringa„, kao da je to nekako bilo tiho dopušteno, tako nije bilo inata i te se pjesme nisu ponavljale.

Jer, ustvrdismo, ljudi vole vikati ono što je zabranjeno.

Tuđman bi iz lože čuo te pjesme koja slave ustaše pa bi rekao otprilike sljedeće: „Neće ime Croatia, pjevaju ustaške pjesme, ja to ne razumijem. Te pjesme ne treba pjevati, ali zašto su onda protiv tog naljepšeg imena„?

Sjetimo se s koliko žuči se Franjo Tuđman sukobljavao s pripadnicima i vodstvom HOS-a koji u svom grbu imaju slogan „Za dom spremni„. Tuđman je kao partizanski general, iako je u Domovinskom ratu surađivao i s hrvatskom političkom emigracijom iz doba Jugoslavije, pokušavao Hrvatsku držati na strani demokratskog svijeta koji je uspio najprije oduprijeti se a onda zauzdati nacističku zvijer predvođenu Hitlerom.

Tuđman je imao namjeru osloboditi se naslijeđa Ante Pavelića. Ima jedna zanimljiva izjava Franje Tuđmana iz tog doba, riječ je o jednom televizijskom intervju iz 1992. godine:

“Ne zanemarujem HOS. Meni je jasno da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila na smeđokošuljaškim i crnokošuljaškim tradicijama?

Bolesni Tuđman hvatao se za glavu kad mu je Canjuga podmetnuo najveću blamažu ikad

To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske, to je nešto što svijet ne može prihvatiti, jer današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije, traži se demokratski poredak”.

Svijet i dalje ne tolerira sjećanje i slavljenje nacizma, poprilično je na to osjetljiv, a mi kao duboko podijeljeno ideološko društvo ne mičemo se iz davnih dana. Pa, makar nas i kažnjavalo. Možda nam fali samo malo mudrosti i pragmatičnosti.