fbpx
Steve Gaunt-arhiva/CROPIX

KAKO SE POZNATI HRVAT ISTRESAO NA BEOGRADSKOJ SVETINJI: Prošao je strahote rata, a danas je okrenut sasvim drugim stvarima…

Autor: Andrija Kačić Karlin

Bez navijača nema nogometa, sporta, pa ćemo se u našim pričama iz davnina rado sjećati i navijača. U sportu nema goreg pogleda od onoga prema praznim tribinama.

Poigrati ćemo se sa sjećanjima jednog vrhunskog gospodina, nekad velikog navijača vinkovačkog Dinama, danas Cibalije, istinskog junaka Domovinskog rata i društvenog aktivista bez kojeg se život u Vinkovcima ne može zamisliti.

On je Ilija Zirdum, otac blizanaca, prvi čovjek vinkovačkog motociklističkog kluba i predani djelatnik u vinkovačkom MMA klubu. Njegov današnji sadržajan život zapravo je i oličenje cijelog njegovog života.


Osjetio je navijački poriv

Jer, i kao navijač je u tom pokretu davao sve. Kažu da se za početak organiziranog navijanja uzima čuvena kvalifikacijska utakmica protiv zeničkog Čelika 1982. godine, kada je pred skoro 20 tisuća gledatelja na stadionu Mladosti “satran” tada jaki zenički Čelik s čak 5-0.

Ilija Zirdum sjeća se tih sati i dana:

„Niti vam mogu opisati koje je to slavlje bilo, niti s koliko je euforije čekana ta uakmica. Nisu samo Vinkovci poludjeli, već pola Slavonije, vozili su se u karuselu fijakeri s konjima, ljudi su sa zastavama na onim kamionima ‘tamićima’ vozili sto krugova oko Vinkovaca, pjevalo se i pilo. A utakmica je bila neviđena ekstaza, mali klub iz Vinkovaca postao je jugoslavenski prvoligaš. Eto vidite, nakon 40 godina ta se utakmica i danas slavi i prepričava„, priča nam Zirdum.

Foto: Zeljko Hajdinjak / Cropix

Osjetio je navijački poriv, išao je na sve utakmice vinkovačkog Dinama, ali i na gostujuće utakmice zagrebačkog Dinama i splitskog Hajduka u Beograd. Tada su vinkovački navijači i Zagrepčanima i Splićanima bili okrijepa na putu za Beograd, ali i pojačanje na stadionu JNA i Marakani.

„Vinkovci su tada imali sjajnu navijačku ekipu, koji su to momci bili. Mnogi su kasnije poginuli u Domovinskom ratu, neki su umrli. Za Beograd bi išli svako malo. Sjećam se, moja majka me pošalje u dućan po oplatne za kolače, a ja s tim sitnim novcem odem u Beograd gledati utakmicu. I jedva se živ vratim”.

Za navijače beogradskog Partizana i Crvene zvezde Vinkovci su bili crna točka i zona straha. Toliko je ta vinkovačka navijačka ekipa bila nezgodna. Na jednom navijačkom forumu pisalo je od strana navijača Crvene zvezde:




”Tko nije prošao Vinkovce i onaj park od mosta preko Bosuta do stadiona taj ne zna što je borba za goli život. I kada bi se vratio neokrznut u Beograd odmah bi mogao zapaliti svijeću ispred crkve”….

Spominjemo to Zirdumu, nasmije se, pa nam kaže:

„Da, znalo je biti žestoko, makar smo se i mi nauživali straha u Beogradu. Potuklo se, muški, ali kada gledam ovako prema današnjim danima, kada bi čpvjek završio na podu stalo bi se. Ali da, mi Vinkovčani smo imali svoj renome kojeg smo čuvali. A kroz taj veliki park nije bilo lako proći, sve su tu bile naše zasjede”…




Pa nam je Ilija Zirdum ispričao jednu nevjerojatnu priču.

Išao je s Bad Blue Boysima 1988. u Beograd na utakmicu Crvene zvezde i Dinama. Bila je velika hladnoća i silan snijeg. Dinamo je poveo u Beogradu, ali i izgubio s 1-2. Policija u Beogradu da prevari domaće navijače koji su Dinamovce čekali na izlazima kod južne tribine (da se s njima obračunaju, op. p.) sprovodi kolonu BBB preko igrališta Marakane do sjevernog izlaza. U potpunoj tajnosti i mraku. Snijeg skoro do koljena, magla, u pratnji samo jedan policajac na čelu i drugi na začelju kolone…

Ilija se sjeća:

„Hodamo mi tako, zima grize kosti, sporo gazimo, napadalo smijega, korak po korak. I traje to. Dođem ja do centra Marakane. Pa pomislim. Ajmo se malo napraviti važnim. A i sila mi je bila. Pa se ja tu pomokrim, popišam. Na samom centru Marakane. Gledaju me ovi ostali i snebivaju se. Nije tada bilo fotoaparata, mobitela, a kroz koprenu od magle niti policajci ništa nisu vidjeli. Ostali su samo živi svjedoci koji su to vidjeli, joooj kakvom su me facom smatrali”.

Došla su neka druga vremena koju godinu kasnije, započeo je Domovinski rat, Vinkovci su neprestance bili prva crta bojišnice. Ilija Zirdum je kao dragovoljac otišao braniti domovinu, jer veli ”kad nemaš domovinu to je kao kad nemaš majku”.

Ilija Zirdum. se 7. srpnja na, gle čuda, vinkovačkom stadionu priključuje Zboru narodne garde i postaje dijelom nedovoljno spominjanih, ali legendarnih Daltona, koji su ratno imena ponijeli u čast tragično ubijenog specijalca Ivice Vučića-Daltona u Borovu Selu 2. svibnja 1991. U smjenama sa stadiona odlazili su u Mirkovce, kod vojarne i na Lužac, a najdulje su držali Kukuruzni put odnosno Bogdanovce, do pada 10. studenoga.

Tijekom teških borbi u Bogdanovcima teško je ranjen 29. listopada 1991. godine, a spasio se u proboju dan i noć puzajući do Nuštra odakle je prebačen u bolnicu. Kaže, išao je srcem i inatom dvadesetogodišnjaka vođenog ljubavlju prema domovini. Spasio ga je, reći će, instinkt za preživljavanje koji je i razlog brojnim herojstvima ondašnjih dečki spremnih na sve.

Danas Ilija rjeđe ode na utakmice, blizanci mu treniraju u Cibaliji, veli da ih katkad gleda, katkad ne. Temperamentan sam, pa nekad zaobiđem njihove nastupe. Vodim MMA i motociksčistički klub u Vinkovcima, uživam”.

Priča nam i dalje:

Na čelu sam Moto kluba Vinkovci, jednog od najvećih u Hrvatskoj s preko 110 članova. Družimo se sa širokom lepezom nacionalnosti među kojima su Srbi, Crnogorci, Muslimani. Sve dok mi želiš dobro, moj si prijatelj. Uzmeš li pušku, moj si neprijatelj,” odlučan je ovaj bajker i vojnik Domovine i navijač vinkovačkog kluba.

Dakle, Ilija koji se smatra legendom Ultrasa odlična je priča da se malo podsjetimo i na tu navijačku skupinu. Čim je počelo organizirano navijanje u Vijkovcima pojavio se problem s imenom skupine. U tom vremenu za naziv grupe pojavljuje se prijedlog “Čarugini momci” (po slavnom slavonskom odmetniku i njegovoj bandi) kao jedinstvenom nazivu domaćih navijača, no to se nije realiziralo i navijači kluba iz Lenija za sve su i dalje jednostavno ostali “Vinkovčani”, kako su ih ostali navijači najčešće nazivali. Nešto kasnije uz naziv Vinkovčani, domaći navijači su se nazivali i “Ekipa Vinkovci” te rjeđe “Ekipa smrti”.

U sezoni 1989/90 nastaju navijačke grupe Aurelia, Croatia boys, Hooligans i Chaos boys, smještene na južnoj tribini vinkovačkog stadiona. Početkom Domovinskog rata navijački šal vinkovački navijači među prvima zamjenjuju s puškom. U ratu se svojom ulogom posebno ističu i dokazuju kako na domaćem bojištu tako i na ratištima širom Hrvatske (Zadar, Slavonski Brod, Vukovar…) i Herceg-Bosne (Modriča, Derventa, Gornji Vakuf…) Nažalost, mnogi Ultrasi su za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku dali i ono najvrijednije što imaju, a to je život. Zato su Ultarsi su spome i čast na poginule navijače podignuli spomen ploču na zapadnoj tribini, gdje su se okupljali prvi vinkovački navijači.

Osnivanjem HNL-a pojavljuje se nekoliko prijedloga za jedinstveno ime navijača Cibalije kao što su Križari, Citadela, Hooligans… no prevladava jednostavno, uočljivo i prepoznatljivo ime “Ultras” što je u navijačkom poimanju ekstreman, radikalan, bolji, jači i veći. Bilo je to 1992. godine kad se na istočnom donjem stajanju, među domaćim navijačima pojavljuje i prvi transparent Ultras.

I danas Ultrasi čekaju ono što zavrijeđuju. Da im se klub vrati u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Sigurni smo da će se i veteran Ilija Zirdum pojaviti na novoj prvoligaškoj premijeri, kao prije četrdesetak godina.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.