Kako je Tito spomenuo Dinamo kad ga je dječak pitao za koji klub navija

Doživotni predsjednik bivše države Jugoslavije Josip Broz Tito nije se odveć zanimao za nogomet. Netko je jednom primjetio da je Tita na stadionima bilo najviše na transparentima.

Oni stariji će se sjećati da su momčadi i prije 4. svibnja 1980. godine kada je umro, ali i poslije pri izlasku na teren nosili dugački transparent: “Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo”.

Bilo je tu još transparentnih poruka i parola, poput „Tito, partija – omladina, armija„, ili „Nakon Tita – Tito„.

Nikad se nije pojavio na svom natjecanju

Uostalom, što reći, Kup natjecanje nosilo je naziv „Kup maršala Tita„. No, predsjednik tadašnje Jugoslavije nikad se nije pojavio na finalnoj utakmici. Uvijek bi poslao svog izaslanika da preda pokal.

Pa se voljelo špekulirati za koga Tito navija. Kao i danas, i tada je nogomet bio najpopularniji sport, ali odmah do njega, uz rame bila je i košarka, jak je bio rukomet, vaterpolo…

Za koga je Broz navijao?

Da se ne lažemo, takva su bila vremena. Mnogi su u svojim istupima „odavali„ tajne kako – „Tito navija ili simpatizira baš njihov klub„. Kada bi se takva glasina pročula i raširila lakše bi se došlo do financiranja i drugih privilegija u tadašnjem samoupravnom socijalizmu.

Činjenice su bile ipak malo drugačije. Nije Tito bio po tom pitanju niti naivan, nego mudar. I nikad , baš nikad se nije izjasnio za koga navija. Naprotiv, izbjegavao je decidirane odgovore shvaćajući osjetljivu poziciju sporta u potencijalno napetim odnosima u višenacionalnoj državi.

A nije da nije volio sport, uostalom u mladosti se i aktivno bavio, ponajprije mačevanjem gdje je bio izvrstan na prvenstvima vojske Austrougarske, volio je hrvanje, gimnastiku, streljaštvo. Kada je bio nervozan išao bi gađati glinene golubove, volio je previzno gašati iz revolvera. A volio je i zajahati.

No, volio je i donositi zaključke o sportu, osjeti se u tim riječima prezir prema profesionalnom sportu koji je prije ili kasnije morao uhvatiti korijenje i u socijalističkim zemljama. Ta, nitko se ne voli besplatno baviti nečim inza to ne biti plaćen. Tako valja protunačiti sljedeće njegove rečenice.

„Ja volim sport i želim da naša zemlja spada među one koje imaju razvijen sport. Što se tiče vrhunskog sporta, on doprinosi prestižu naše zemlje, i u sportskom i u političkom smislu. S druge strane, on potiče interes za razvijanje masovnog sporta. A masovni sport mora imati kontinuitet i sport kod čovjeka treba početi od djetinjstva.”

Jednom ga je jedan dječak upitao:

“Sviđa li vam se Partizan?”

Bilo je očito da je dječak navijač Partizana. Tito mu je odgovorio:

“Ne, ne smijem ja biti navijač. Kako bih onda bio predsjednik! Ja moram navijati za sve naše klubove. Sviđaju mi se i Partizan, i Dinamo,

Crvena zvezda, a i drugi klubovi… Samo mi se ne sviđaju kada grubo igraju.”

To je često morao objašnjavati i starijima: “Ne navijam ja ni za koju momčad… Ali kad naša reprezentacija igra s nekom inozemnom – redovno pratim njene susrete„.”

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Tito je čak išao na neke utakmice. Neposredno poslije rata on je više puta na Stadionu JNA prisustvovao dvoboju između Partizana i Crvene zvezde. I kad god bi igrači Crvene zvezde dali gol, gledatelji bi okretali glavu prema tribini gdje je sjedio Maršal da bi vidjeli kako će reagirati. Većina je mislila da navija za Partizan.

“A meni je bilo svejedno”, pričao je Tito poslije utakmice.

Ne znamo jeli isključivao televizor prigodom prijenosa utakmice svjetske nogometne smotre 1974. godine protiv domćina Njemačke. Tad je pukla priča da je sam Tito prodao utakmicu Nijemcima za otpis 700 milijuna maraka jugoslavenskog duga

Riječ je o Svjetskom prvenstvu 1974. godine na kojem je Jugoslavija otišla u sjajnom sastavu, mnogi su mislili da je to momčad koja može daleko, pa čak i do finala. Na startu u skupini pod vodstvom Miljana Miljanića ta Jugoslavija je odigrala 0-0, s time da je u posljednjim minutama Oblak iz Hajduka pogodio vratnicu. U drugoj utakmici Jugoslavija je dotukla Zair s 9-0, da bi daljnji plasman izborila u trećoj utakmici skupine protiv Škotske odigravši 1-1.

Jugoslavija se tada našla u četvrtfinalnoj skupini sa Zapadnom Njemačkom, Švedskom i Poljskom. I sve te tri utakmice je izgubila.
No, najviše sumnji se otvorilo zbog utakmice protiv SR Njemačke koju je Jugoslavija izgubila s 2-0, glatko, kao da nije postojala na terenu.
Naime, puno dekada kasnije poširila se priča da je Josip Broz Tito “prodao” ovu utakmicu Zapadnoj Njemačkoj za 700 milijuna maraka duga koliko je Jugoslavija bila dužna zapadnonjemačkim bankama. Tito je na dan utakmice Jugoslavije protiv Njemačke posjetio reprezentativce koji su iscrpljeni satima čekali da on izvrši njihovu smotru…

No, u jednom trenutku Tito je bio oduševljen jednim nogometnim rezultatom. Tvrdi se da je čak u slavlju ispalio iz svog revolvera nekoliko hitaca u zrak s balkona vile na Dedinju.

Da, tom prilikom Tito je bio baš zaluđen nogometom, ne radi nogometa, nego radi politike. Bilo je to 1952. godine, za vrijeme Olimpijskih igara u finskoj prijestolnici, Helsinkiju. Bilo je to neposredno nakon rezolucije Informbiroa, kada su pukle sve spone između Beograda i Moskve i cijeli svijet se tada bojao sovjetske intervencije prema Jugoslaviji, ne samo intervencije, nego i okupacije.

Jugoslavija je od Sovjetskog saveza bila optužena za revizionizam marksističkih ideja. U toj 1952. godine i s ruskim trupama na mađarskoj-jugoslavenskoj granici, Jugoslavija se borila s teškom sušom i bijedom.

Na nogometnom olimpijskom turniru u Finskoj nastupala je i Jugoslavija koja je imala sjajnu momčad. Ždrijeb je bio neumoljiv, nakon što je Jugoslavija deklasirala Indiju 10:1, a Sovjetski Savez tijesno Bugarsku 2:1, na red je došla utakmica neprijatelja – Jugoslavije i Sovjetskog saveza. Bila je to osmina finala.

I Tito i Staljin poslali su brzojave svojim momčadima, naglašavajući koliko je važno pobijediti suparnika. I utakmica se nije igrala u Helsinkiju već na Ratina Stadionu u Tampereu. S obzirom na naboj i težinu koju je sa sobom nosio ovaj susret, za suca je određen čuveni Britanac Arthur Ellis. Naravno u to vrijeme nije bilo moguće utakmicu gledati na malim ekranima, pa se radio prijenos slušao onako baš kao u filmu “Otac na službenom putu”.

Na zvučnicima postavljenim po gradovima širom Jugoslavije reporterim su bili Radivoje Marković i Hrvoje Macanović, a djeca su jugoslavensku postavu znala napamet: Beara – Stanković, Crnković – Čajkovski, Horvat, Boškov – Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Uz Aleksandra Tirnanića na klupi.

Ono malo navijača na tribinama nisu navijali s pokličima, imenima reprezentacija. Jedni su vikali – ”Tito, Tito„, drugi samo ”Staljin, Staljin”.

Jugoslavija je počela savršeno. Prva tri gola reprezentacije Jugoslavije su stigla kao plod sjajnih i munjevitih akcija. Zabijali su Mitić, Ognjanov, pa Zebec. Između još jednog gola Zebeca i Bobeka, Sovjeti su uspjeli preko Bobrova smanjiti na 5:1. A na semaforu pislao da je petnaestak minuta do kraja. Trebalo je sve biti gotovo,

Ali, dogodilo se rijetko viđeno čudo. Kod 5:1 za Jugoslaviju promašeno je još nekoliko „zicera„, igračima Jugoslavije ti promašaji nisu teško pali jer su bili uvjereni da je sve gotovo. A onda je uslijedio nevjerojatan povratak Bobrova i društva.

Krenulo je golom napadača moskovskog Dinama Vasilija Trofimova. Dvije minute kasnije, ponovno je strijelac bio Bobrov, ali to nije sve. Tri minute prije kraja Bobrov je i treći put strijelac, a onda u posljednjim trenucima Aleksandar Petrov zabija za nevjerojatnih 5:5.

Nitko na stadionu nije mogao doći k sebi. Igrali su se produžeci, golova nije bilo. Po pravilima se morala igrati nova utakmica. Tito je odgodio sve obaveze i slušao je radijski prijenos. Sovjeti su prvi poveli u drugoj utakmici već nakon šest minuta. Međutim tada slijedi preokret. Prvo Mitić za 1:1 a onda i Bobek s bijele točke za 2:1. Priču je zaključio Čajkovski u 54. minuti.

Na ulicama Jugoslavije se slavilo, kažu da je i Tito koji put zapucao iz pištolja. Usput poslao je telegram igračima te je svakog igrača nagradio s 200 dolara! Kasnije će njegova ponuda porasti jer je Jugoslavija nastavila pobjeđivati.

Dalić proglasio žestoku uzbunu, nakon ovoga više nema povratka

Danska je pala u četvrtfinalu, Njemačka u polufinalu. Mađarska laka konjica jedna od najboljih momčadi ikada koju je upoznao svijet nogometa je bila prejaka u finalu. Ali nitko nije žalio. Igračima je nakon Olimpijade trebalo pripasti po 500 dolara bonusa. No, igrači nisu dobili te novce, tek možda trećinu.

Nakon Tamperea Jugoslavija više nikada nije pobijedila Sovjetski Savez. Naravno, igrače je primio Tito, bilo je rečeno da će se nagrade isplatiti. Nitko kasnije nije imao hrabrosti pitati što je s nagradama. Srebrna olimpjska medalja bila je velik uspjeh, ali eliminacija Sovjeta još i veći. Bila je to pobjeda za Tita, tako su pisale novine.