Puškom dokrajčio hrvatskog sportaša: Pomogao mu u životu, a ovaj ga hladno ubio ispred djece

Matija Ljubek, jedan od najvećih hrvatskih sportskih legendi, ubijen je na današnji dan (rođen 22. studenog 1953. u Belišću, a umro 11. listopada 2000. u Valpovu). Prvi je to osvajač medalja za kajakaški sport bivše države na svjetskim prvenstvima. Jedan je od najboljih kanuista svog vremena. I on je tema našeg feljtona, tužnog feljtona ovom prilikom, dogodilo se na današnji dan…

Zablistao je na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine osvojivši u kanuu jednokleku zlatnu i brončanu medalju. Bio je i sjajan sportski djelatnik, zaposlenik Hrvatskog olimpijskog odbora u kojem je obavljao mnoge odgovorne dužnosti. Sa svojom niskom medaljom pripada krugu najuspješnijih hrvatskih sportaša u povijesti.

Kao dječak nije odmah osjetio strast za kanuuom, veslom i vodom. Kao dječak igrao je nogomet, bavio se atletikom i iz razonode volio dizati utege. Držao je do fizičke spremnosti od svojih najranijih dana. No, kako je u Belišću tradicija kajakaškog i kanuističkog sporta dugotrajna i snažna to se Matija Ljubek iskušao i s čamcem i veslom i uvidio da je pronašao pravi sport. Izabrao je kanuu i postao najbolji kanuist svih vremena i najbolji u svom vremenu!

Nije zaslužio takav kraj

Veslajući u veslaonici i na Dravi pripremao se za najveće uspjehe. U žetvu odličja krenuo je relativno kasno, no kad je poćeo osvajati medalje na najvećim priredbama nije znao stati. Prvu veliku medalju osvojio je sa svoje 22 godine, na svjetskoj smotri u Beogradu. Bilo je to 1975. godine.

Osvojio je četiri olimpijske medalje: U Montrealu 1976. zlato na deset tisuća metara i broncu na pet stotina u jednokleku. Osam godina kasnije u Los Angelesu uzeo je zlato na pet stotina metara i srebro na deset tisuća metara u dvokleku. Na svjetskim prvenstvima bilježi senzacionalnih 10 medalja: četiri zlatne, tri srebrne i tri brončane. Njegove fotografije i medalje nalaze se u Kuću slavnih olimpijskog muzeja u Lausannei, a Međunarodni olimpijski odbor dodijelio mu je 1996. posebno priznanje povodom stogodišnjice olimpijskih igara.

Nakon nevjerojatno blistave sportske karijere nastavio je raditi u sportu, u Hrvatskom olimpijskom odboru. Kao što je bio velik sportaš bio je i odličan sportski dužnosnik, a njegov život naprasno je prekinut u njegovoj 47. godini, bio je žrtva ubojstva u obiteljskoj svađi zbog nasljedstva kuće. Osim Ljubeka, tom prilikom ubijen je i muž njegove sestre, dok je ubojica pokušao usmrtiti i sina proslavljenog veslača, zbog čega je osuđen na 35 godina zatvora. Na pragu kuće u Valpovu smrtonosne hice iz puške u Matiju Ljubeka je ispalio šogor Marko Varžić.

Uslijedilo je mučno suđenje, na kojem su se pokušali rasvijetliti razlozi te strahovite tragedije. Spominjali su se obiteljski odnosi i imovinske nesuglasice oko kuće u kojoj su zajedno živjeli Varžićevi i Matijina majka Tonka. Staricu su na dohranu, naime, uzeli najmlađa kći i njezin suprug. Dok je Matija u rujnu bio na Olimpijskim igrama u Sidneyu, Varžić je živim octom Tonki zalio lice.

Dalić baš nikad nije bio u ovako opasnoj situaciji: Otkaz su dobivali brojni izbornici u listopadu

Palicom joj je kasnije slomio nogu. Matiji nisu ništa javljali, no kada se vratio u Zagreb, zaputio se u Slavoniju kako bi joj našao smještaj u domu umirovljenika. U obrani je ubojica sasuo niz uvreda na račun svojih žrtava, tvrdeći da su mu prijetili i “željeli ga uvući u nečasne poslove”. No, isto tako, čulo se i kako je Matija Ljubek financijski pomagao Varžiću, pa čak mu i platio odvjetnika jer je trebao kazneno odgovarati.

U studenome 2000. posthumno je dobio državnu nagradu Franjo Bučar za životno djelo. Hrvatski olimpijski odbor mu je na zagrebačkome groblju Mirogoju podignuo spomenik. Od 2000. najveće priznanje HOO-a za životno djelo u sportu nosi naziv Nagrada Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek.

Možda mu je malo razočaranje donio nastup na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, ostao je bez medalje, makar je s dvokleku s Nišovićem bio treći, no naknadnim mutnim radnjama medalju su dobili četveroplasirani Sovjeti, a Ljubek i Nišović su bili prebačeni na četvrto mjesto. Bilo je to klasično natezanje za domaćine, Ljubekovo razočaranje bilo je golemo.

Mirko Nišović i Matija Ljubek su članovi najčuvenije jugoslovenske kanu posade svih vremena, a može se slobodno reći da su njih dvojica najzaslužniji što se u Jugoslaviji toliko volio kanuistički sport. Ovaj najbolji dvoklek bivše države svih vremena bio je idealan spoj na stazi i izvan nje. Nišović je bio brži, a Ljubek jači, čime su činili idealan dvoklek. Bili su nerazdvojni i van staze, a njihovo veliko prijateljstvo bilo je zaključeno i kumstvom.