Kako je poznati Hrvat posuđivao prijateljima stotine tisuća eura, a završio kao beskućnik u Zaprešiću

Nisu svi sportaši iste sreće. Neki uspiju, mnogi ne. A neki koji su na putu uspjeha, pa čak i uspiju spletom nesretnih okolnosti, vlastitom ili tuđom krivicom uđu u zrele godine potpuno osiromašeni, doslovce postanu socijalni slučajevi. Primjera ima dosta, no sportašima se događa isto što i ostalim ljudima…

Život nije lagan, mnogi se ne snađu, neki se ne znaju izboriti za svoja prava, drugi na brzinu potroše što su stekli. I uvijek nas iznenadi vijest kada čujemo da se neki bivši sportaš bori za goli život.

Stereotip da su svi sportaši zarana osigurali egzistenciju lako pada u vodu. Brojni sportaši zbog ozljeda, spleta okolnosti, ponetko zbog poroka a netko i zbog neskromnosti nisu stekli ni dovoljne uvjete za pristojan život. Uglavnom, nisu svi ni iste sreće, ima ljudi koji su bili nakrivim mjestima u krivo vrijeme, klubovi im nisu bili pošteni poslodavci, a nekoga ni život nije mazio. Što može život – ne može nitko.

Hrvati koji skupljaju boce

Ljetos nas je baš rastužila vijest kako Higin Matavulj, bivši nogometaš Hajduka, hoda po splitskim ulicama i skuplja boce nakon koncerata na Ultra festivalu. Znano je, za praznu bocu plastičnog pića po samoposlugama se dobiva mala nadoknada, a kada ih se skupi puno nešto se i zaradi. Koliko je to dovoljno za pristojan život znamo svi mi. Mizerija.

No, ovaj bivši nogometaš koji je igrao u juniorima Hajduka i pred seniorsku karijeru zgasnuo očito se u životu nije snašao i ovu sudbinu zacijelo nije sam izabrao. Ali, izbora ipak nije imao…

Nekako spontano prisjetili smo se pokojne Dinamove legende Ismeta Hadžića. U jednom dijelu života, nakon karijere, živio je u automobilu. Radeći nešto po tržnicama. Kada se pročulo u kakve je teškoće zapao Dinamo ga je povukao k sebi, dao posao trenera mlađih kategorija i spasio mu život.

Samozatajan, skroman, povučen i tih imao je život toliko atipičan za nogometne zvijezde. On je u svom post-nogometnom životu došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, naći posao i živjeti kao sav normalan svijet.

I baš je u tome njegova silna vrijednost, jer čovjek koji je pao i podigao se, vrjedniji je od onoga koji nikad ne padne, glasi kineska poslovica. A ona se upravo i može primijeniti na Ismeta Hadžića, dragog nogometnog i društvenog lika iz Zagreba osamdesetih godina…

Karijera mu je bila lijepa, imao je podkraj i ponudu iz Las Vegasa za igranje malog nogometa. Ćiro Blažević je inzistirao na njegovom ostanku. Osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.

I kako je Hadžić pričao koštalo ga je njegovo dobročinstvo. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći i “zalomiti” onako – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. A kada se džep ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti. Hadžija je ostao sam. Sam kao duh…

Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od “prijatelja” nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod navodnih prijatelja.

“Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije kada se već oporavio.

Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostala mu je – ulica. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta koji ga nisu prijavljivali zbog beskućništva.

Sjećamo se njegovih riječi.

“Nisam bio čak ni klošar jer kako sam ja živio tih godina, bila je to uvreda i za klošare. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas kao Azurna obala. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80 tisuća maraka, a prijatelji se više nikad nisu javili.”, pričao je i dodaje:

“Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’ i ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu.”

“I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”.

Umro je 2015. godine.

Kako je omiljeni igrač Hrvatske proživio obiteljsku tragediju s bratom: Bježao je i od agresora

Kroz nekoliko humanitarnih akcija Hajdukovi navijači pomagali su svog slavnog vratara Ivana Budinčevića. Ovaj vojvođanski Hrvat koji je te sezone sjajio na Hajdukovim vratima u zrelim godinama našao se u teškoj situaciji.

”Naš je golman Ivan sveti, u njega smo svi zakleti”. Tako su pjevali Hajdukovi navijači na istočnoj tribini Starog placa, ali i na gostovanjima sezone 1978/79 kada je Hajduk pod vodstvom Tomislava Ivića osvojio prvenstvo Jugoslavije u foto finišu sa sjajnim zagrebačkim Dinamom. Priča je ovo o Ivanu Budinćeviću, Hajdukovom vrataru te sezone koji je bio jedna od ključnih figura tog pohoda na naslov prvaka.
Budinćević je kasnije napustio Hajduk, nije imao sreće s transferima, nije zaradio golem novac kao njegovi kolege,naprotiv. Ostao je oštećen, vratio se u rodnu Vojvodinu, Bačku, danas živi skromno i teško, ne žali se… Ali, nisu ga zaboravili gorljivi Hajdukovi navijači. Koji su nekoliko puta organizirali akciju prikupljanja pomoći za svog omiljenog golmana…

Sjećamo se tako događaja prije koju godinu, Hajdukovi navijači organizirali su jednu humanitarnu priredbu za svog nekdašnjeg nogometaša, velikana među stativama, golmana Ivana Budinčevića. Koji je ostao dirnut spoznajom da nije zaboravljen. Novac se prikupljao i na društvenim mrežama, suze u očima vratara i njegove supruge rekle su sve.

Inače, prije 12 i nešto godina Budinćević je došao u Split na na proslavu stotog rođendana “bijelih”. Pomogli su mu prijatelji, osigurali putne troškove i boravak, jer on nije u prilici sebi priuštiti i počastiti se.

“Tih dana na proslavi sto godine Hajduka tijekom druženja i fotografiranja s brojnim prijateljima u Splitu, nakon dugo vremena, uhvatio sam sam sebe ponovno s iskrenim osmijehom na licu. Doživio sam poštovanje ljudi koje me niti poslije toliko godina nisu zaboravili, za razliku od mnogih koji su mi u rodnom kraju okrenuli leđa”, rekao je Budinčević. Umjesto dva dana tada je u Splitu ostao tjedan dana. Nisu ga pustili kući.

Ne, nije Budinčević probisvjet, da ne biste to pomislili. Vrijedan je, međutim, nemamo svi istu sreću:

“Eto, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao vratare u subotičkom klubu Bačka, u kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovno kao najamna radna snga. Nemam ni zdravstvenog osiguranja, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Zaludu mi je”.

O Hajduku i dalje ima samo riječi hvale, kao i o njegovim navijačima koji se svakih nekoliko godina pobrinu za njega:

Meni su mnogi klubovi ostali dužni, nisam se znao izboriti za svoje. Tu ne mislim na Hajduka koji mi je isplatio do zadnjeg dinara koji mi je trebao isplatiti, ali ostali su mi dužni ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalia. Jedni i drugi zajedno oko tadašnjih 50.000 njemačkih maraka. Da taj novac sad imam”…

Ovo su neke naše pričice kako sportaši mogu financijski krahirati. Suvremen sport ima pregršt primjera…