Photo: Igor Kralj/PIXSELL

KAKO JE OSKVRNUTA HRVATSKA REPREZENTACIJA: ‘Ovo je najveći GRIJEH, kako je Červar to dozvolio’?!

Autor: Andrija Kačić Karlin

Ne treba očajavati zbog posrtaja rukometaša. Ni slučajno. Dakako, valja analizirati dosege igrača, poteze trenera, ali valja preispitati i sve nas, novinare, marketinške stručnjake, voditelje televizijskih dnevnika i navijače , zapitati se što smo mi napravili da olakšamo put našim rukometašima kako bi osvojili medalju. Nismo svi mi nabrojani toliko nebitni koliko nam se u prvi mah čini.

Hrvatska je ovih dana uistinu živjela pod znakom rukometa. Često smo svjedočili i isuviše nametljivom optimizmu, osjetili pretencioznost i neukus u našoj jurnjavi za zlatnom medaljom, pošto-poto. Kao da ostali ne postoje, kao da ne igraju u najmanju ruku jednako dobar rukomet kao naši, konkretno Červarovi izabranici.

Nesumnjivo da je takav pritisak javnosti samo odmagao našim rukometašima koji su prije ili kasnije u svojim opterećenim glavama morala shvatiti poruku – samo zlato, sve ostalo je nebitno!
Zgodnu istinu rekao je Ćiro Blažević, ponekad možda malo prenametljiv, ali svakako stručan kada je riječ kako se trener mora tretirati, ali i ponašati u javnosti.

Riječ je o tisuću puta viđenoj reklami s Linim Červarom u glavnoj ulozi, kada drži motivacijski govor svojim igračima, podsjećajući nemalo baš na Ćiru Blaževića… ”Možda niste rođeni zlatni„, počinje ta reklama…

Zapravo, dotična reklama zorno otkriva kako svi skupa nakaradno shvaćamo sport, kako smo se okrenuli bizarnostima, neozbiljnostima, a sve to je još zaokruženo površnošću. U tom reklamnom uratku gledamo scene iz svlačionice, uz povike Line Červara koji vas ne mogu natjerati na neko ozbiljno promišljanje o sportu ili životu, što od jednog ozbiljnog stručnjaka poput Červara očekujemo. Tek nas se maltretira s nuđenjem usluga izvjesnog teleoperatera.

”Červar nije smio dozvoliti da kamera uđe u svlačionicu. Znam ja kakav je pritisak medija, imao sam ga i ja, koji osobno volim medije. Ali, kamera, novinar i snimatelj ne smije, ponavljam, ne smije u svlačionicu. Nikad. Meni je to dokaz da to nisu ozbiljna posla. Červar to sam sebi, igračima i sportu kojeg promovira nije smio dozvoliti”, rekao nam je Ćiro.




Fakat, taj detalj s tom promašenom reklamom dočarava kako se dočekala ova europska rukometna smotra, u kojoj su svi željeli nešto zaraditi, a zapravo su samo potkresali krila našoj reprezentaciji. U sveopćoj euforiji zaboravilo se na skromnost, na činjenicu da igračima napose treba mir, a ne opterećivanje reklamama, uspjehom, vremenom za medije.

I nije televizijska kuća koja je imala prava direktnih prijenosa radila loš posao, dala si je truda, dovela renomirane goste. No, i ona je beskrupulozno koristila pravo da kroz direktne prijenose reklamira svoj ”Big brother” program, inzistirajući da i gosti iz rukometnog svijeta o tome pričaju, što je odavalo dojam da je rukomet tu samo kao sredstvo za reklamiranje, a ne sport kojeg nam ta televizija želi približiti.

”Očekujemo zlato, samo nas prvo mjesto zanima, kauboji ovo, kauboji ono, kauboji najbolji”, grmilo je s informativnih dnevnika, radijskih emisija, portalskih stranica, novina, djeca su u vrtiću crtala rukometaše s okićenim zlatnim kolajnama, ma što je previše – previše je da je bilo i duplo manje.




Pali smo na ispitu kao društvo, nismo čvrsto stajali na nogama, a pritom smo bili i dvolični. Zločesti, zašto to ne reći?

Kad je Lino Červar u žaru borbe dotakao, prije da ne padne nego da ga sruši, bjeloruskog rukometaša naši su se mediji natjecali tko če ga više izvrijeđati, uništiti, omalovažiti, a mnogi su jedva čekali njegovu diskvlifikaciju do koje nije došlo. Pa su bili tužni.

Pa, ako je Červar pogriješio što je pristao na onakvu reklamu, ovakvu hajku zbog jednog sudara na utakmici nije zaslužio. Umjesto da ga se kritizira zašto često i loše mijenja vratare mediji su se trudili pokazati ga kao lošeg čovjeka koji ne drži do sportske fernese.

S ponosom je naš skromni portal krenuo u zaštitu Line Červara, dok su ga svi napadali.

Uglavnom, okružje, ono naše domaće, na ovome prvenstvu i oko reprezentacije nije bilo poticajno. Osim iskrenih navijača koji su s pljeskom ispratili rukometaše i nakon teškog, neugodnog, eliminirajućeg i bolnog poraza. Osobno, za pisca ovih redaka to je bio najljepši trenutak ovog Eura.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.