‘IZVEO JE PRAVO ČUDO, ALI LJUDI, NEMOJMO SRLJATI’! ‘Jedan čovjek je ispao pravi tragičar, ali sad se sve vratilo’

U Splitu, pa i u cijeloj Hrvatskoj, napose kod pristaša Hajduka još vlada euforija nakon izvanrednog uspjeha juniorske postave „bijelih„ koja je u dramatičnom četvrtfinalu u gostima nadvisila znamenitu dortmundsku Borussiju. Bila je to, smioni smo to već sada reći, i antologijska utakmica. Nakon 1-1 u 90 minuta pristupilo se izvođenju jedanaesteraca, a da bi se pobjednik dobio pucalo se šak 18 puta.

Naš sugovornik Zoran Vulić, proslavljeni reprezentativac i bivše države i Hrvatske, Hajdukova igračka i trenerska legenda, odmah nam pojašnjava, jer je i sam impresioniran tim jedanaestercima:

„Žao mi je što nisu dobili utakmicu u regularnom tijeku, ma ne žao, nego mislim da su naši mladići to zaslužili. Ne može mi biti žao, jer su na koncu pobijedili. Kad malo bolje razmislim, dobiti u ovim okolnostima je nešto fenomenalno, takav scenarij ti ostane upamćen za cijeli život. Htio sam zapravo reći da su juniori Hajduka u Dortmundu odigrali baš jako dobro, djelovali su kao momčad, ujednačeni u svim linijama, osjetilo se i to samopouzdanje, ali i ono što je najvažnije. Jedna kvaliteta više u odnosu na Borussiju„.

‘Bio sam mu trener’

Kad smo ga pitali za mišljenje o treneru Marijanu Budimiru, Vulić je odmah poskočio.

„Puno me ljudi pita jel’ ga znam. Najbolje da ga ne znam, pa bio sam mu trener. I nikad nisam imao problema s njime, on je nevjerojatna topla, mila osoba. Ali, s karakterom, čvrstim i stabilnim. Nije napravio neku igračku karijeru, ali zarana se odlučio za trenerski poziv. Igrao je mahom za neznanije klubove, neke iz nižeg ranga, ali sve je on upijao, zapisivao. Ta studioznost se osjetila još dok je bio igrač. Gledam te utakmice njegovih juniorskih momčadi. Sve je to tako dobro strategijski posloženo. Čini mi se da sjajno uočava suparničke mane. Pazite, ovakvi fantastični rezultati koje ima jedan trener nekoliko godina s mladim igračima ne mogu biti puka slučajnost.”, kaže i nastavlja:

“Pa, on je Borussiju potpuno neutralizirao. Osjetio je slabost njenog veznog reda, naredio gornji pritisak. I igrači Borussije su Hajduku dali loptu skoro desetak puta. Pritom je to njemačku momčad sputavalo u napadu i Hajduk je zaista izgledao bolje. Dodajem, u prethodnoj rundi Budimir je sa svojim momcima dobio Manchester City koji je kud i kamo jači od Borussije. I tada je uspio City svesti u okvire, nije dao da se Englezi razmašu, taktički je postavio utakmicu izvanredno. On kao trener ne samo da pokazuje golemu perspektivu, nego je već dokazao da Hajduk i hrvatski nogomet mora na njega računati. Znate, nije lako raditi s juniorima, napose taktički. Kako je Budimir bistar, fino i razgovjetno govori, i odličan je pedagog, ovaj posao kao da je stvoren za njega„, kazuje nam Zoran Vulić.

Odmah se postavlja pitanje, je li ova generacija budućnost Hajduka?

„Naravno da jest. Ali, nemojmo srljati. Pa, ne možete sve te momke odjednom prebaciti u prvu momčad. Ipak je to velika razlika. No, ono zbog čega u Hajduku konačno mogu biti zadovoljni jest činjenica da je klub pretekao Dinamo u razvoju mladih nogometaša, što je bio najveći izazov. I dugo se čekalo na taj iskorak. A sada ovi europski nastupi pokazuju raskoš našeg nogometnog talenta. Jesmo iznenađeni, ali je bismo smjeli biti. Nismo mi slučajno u nogometu toliko dobri. Pa ta naša A reprezentacija, pa većina tih igrača odrastala je u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Nije naše prvenstvo baš neka repa bez korijena. Sad, puno ljudi priča da ove igrače treba pobacati odmah u prvu momčad umjesto onih koji se tamo ne snalaze. Ne, tako se ne smije upropastiti ta generacija. Hoćete primjer”?

Izvolite?

„Kada je Hajduk negdje 1993. igrao protiv Ajaxa vidio sam nešto što me oduševilo. Bilo je tu jako mladih igrača, Davids, Seedorf, Finidi, Kanu, Overmars, Litmnen, gotovo pa djeca. Ali, ali… Uz njih su bile stare ‘iskusnjare’, golman Van der Saar, Blind, Rijkaard, Silooy… S trenerom Louisom van Gaalom napravili su revoluciju u europskom nogometu, a i nas iz Hajduka dva luta su masakrirali. Ono što hoću reći da mladi igrač u prvoj momčadi mora imati iskusne suigrače, koji će mu pomagati, uskakati, ispravljati greške i bodriti. To je ono što Modrić čini u našoj reprezentaciji. Biti ću konkretan, Hajdukovoj prvoj momčadi u svakoj liniji treba jedan Livaja. A sada ga imaju samo u napadu. Zanimljivost i složenost nogometa jest što je svaka linija, obrana, veza i napad jednako bitna. I nema prve bez druge, ni druge bez treće, kao i treće bez prve. Mlade igrače u prvu momčad se uvodi postepeno, ali i bez imperativa rezultata. Ako će mladi dobro igrati rezultat će doći”.

S Borom Primorcem ste igrali u Hajduku osamdesetih godina, taj nogometni znalac koji je dekadama bio prvi savjetnik Wengeru očito je napravio sjajan posao šefovanjem u Hajdukovoj nogometnoj akademiji?

„Ma, Primorac je izveo pravo čudo. Pa, jeste ga slušali. Mladi juniori se plasiraju na finalni turnir Lige prvaka a on priča kako ide gledati pionire, da nema vremena za slavlje. Čovjek je potpuno posvećen radul njegovo znanje je golemo. A i entuzijazam. I meni su došle suze nakon što se i on rasplakao. On je najbolji primjer što mođe učiniti samo jedan čovjek ako zna materiju i posao. Naravno da je ovo i njegovo veliko djelo. Sjetio sam se nečega. Primorac je bio nepogrešiv izvođač jedanaesteraca, pa i prvi gol uopće na Poljudu on je dao iz jedanaesterca u Kupu prvaka protiv turskog Trabzonspora.”, kaže i zaključuje:

“Da bi kasnije, u četvrtfinalu protiv HSV-a, u onoj čuvenoj utakmici promašio jedanaesterac. Koji je determinirao utakmicu u jedan od najbolnijih poraza Hajduka u povijesti. Jer, Hajduk je te sezone zaslužio i finale Kupa prvaka. Primorac je ispao veliki tragičar. I gle, sada mu se sve vratilo, baš u Njemačkoj. Momci koje je on selekcionirao, vježbao, učio i osovio na noge – pogodili su svih devet jedanaesteraca. Impresivno i nevjerojatno. I ono što je bilo fantazija, kada je prošla ona serija od pet jedanaesteraca Hajdukovi igrači bili su jedanaestercima još bolji. Svi su bili doslovce neobranjivi. Zato bih rekao, Bori Primorcu se vratilo ono što je davno izgubio. Tako to ide u životu i radu kada se prema njemu pošteno odnosiš. Hej, devet penala, svaki izveden genijalno. Mene je to opčinilo”, završio je Zoran Vulić.