Hrvatski komentator izazvao je Tuđmanov bijes, a onda je stigao čuveni telefonski poziv

Iskrena ispovijest našeg vrsnog, ne samo sportskog komentatora Bože Sušeca nas je dirnula. Želimo mu svu sreću u oporavku i liječenju herpes zostera. Inače, da se bori s opakom bolešću, Božo Sušec je otkrio krajem prošlog mjeseca u emisiji “Zlatna liga” – što je bilo njegovo prvo pojavljivanje u javnosti nakon devet mjeseci što ga nije bilo pred kamerama.

Njegov rad na Hrvatskoj televiziji, u vrijeme bivše države Televiziji Zagreb može se opisati kao antologijski. U mirovinu je otišao još 2010. godine, no i poslije je radio, sve zapravo dok ga nije načela bolest.

Iz rodnog Zagreba obitelj mu se 1956. preselila u Skoplje, gdje je otac, koji je bio liječnik i sveučilišni profesor, dobio posao. Nakon potresa 1963. vratio se u Zagreb, živio u studentskom domu na Trgu žrtava fašizma, i studirao politologiju. Maštao je o novinarstvu…

Napravio iskorak tijekom Münchena

Dakle, 1968. godine Božo Sušec bio je jedan od osam dobitnika stipendije koju je dodijelila TV Zagreb, gdje se nakon završenog studija i zaposlio. U počecima svoga rada bavio se gradskim temama poput komunalne politike.

Potom, 1972. godine prešao je u Sportski program i na prijenosu utakmica radio kao asistent Mladena Delića, a potom i kao samostalni komentator. Kroz svoju karijeru pratio je 16 olimpijskih igara (od 1976. do 2008., sve zimske i ljetne Olimpijske igre), a specijalizirao se za atletiku, nogomet, rukomet i skijaško trčanje.

Samo ćemo spomenuti detalje njegove divne karijere sportskog novinara… Pa je tako 1972. godine bio je jedan od najznačajnijih novinara za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu. Nakon što su Mladen Delić, Boris Mutić i Milka Babović otišli u München, Božo je ostao sam s dvije asistentice, a tijekom tog razdoblja prenosio je čak 14 sportova. Na televiziji je provodio više od 20 sati dnevno.

Najveći utjecaj na njegovu karijeru imao je Hrvoje Macanović, njegov radijski kolega, a od Mladena Delića je naučio kako kvalitetno obaviti pripremu za prijenos. Naime, prvo je radio kao asistent na utakmicama uz Delića, a potom je nastavio i kao samostalni komentator.

Prvu popularnost doživio je 1975. godine nakon što je tri godine bio jedan od nekolicine voditelja koji su vodili Nedjeljno popodne čiji je urednik bio Saša Zalepugin.

U svojoj dugogodišnjoj karijeri Božo je bio rukovoditelj nekih od najznačajnijih televizijskih projekata kao što su Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, Univerzijade 1987. godine, a bio je i zamjenik glavnog urednika te pomoćnih direktora HRT-a.

U vrijeme Domovinskog rata bio je urednik i voditelj programa „Za slobodu„, davao je u toj ulozi sve od sebe. I ostao je zapamćen po velikom doprinosu u medijskom širenju istine o pravednoj borbi hrvatskog naroda za neovisnost. Iza njega je tisuće prijenosa, javljanja i reportaža.

Unatoč toga, znao je biti i pod svojevrsnom ljutnjom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Naravno, prijepor je nastao zbog promjene imena zagrebačkog nogometnog kluba. Dinamo je postao Croatija. I jasno, reporterima je uvijek bilo posebno naglašavano kako se u prijenosu ne smiju zabuniti, a ime Croatije spominjati što češće.

Božo je iritirao Tuđmana s Dinamom

Sugerirano je to i Boži Sušecu prije prijenosa utakmice tadašnje Croatije i Newcastlea. Samo, i Božo Sušec je stari mačak…

Evo njegovih riječi o tom slučaju:

“Bila mi je potpuno neprirodna situacija s nametnutim imenom Croatia klubu za koji sam odmalena vezan. Otac me vodio na utakmice Dinama i Dinamo sam pratio profesionalno. Ime Croatia nikada nisam prihvatio. Tijekom prijenosa nisam mogao niti htio zamijeniti Dinamo Croatijom.”, govorio je

Vučić opet diže tlak Hrvatima: Kompleksi Hrvatskom u jednom segmentu baš su izraženi

“Srećom, imao sam širok spektar drugih izraza kojima sam se spretno koristio poput ‘zagrebački dečki’, ‘modri’, ‘plavi’ i druge. U poluvremenu me nazvao urednik Nikola Kristić, koji mi je prenio da su redakciju nazvali iz Ureda predsjednika. Tuđman je poludio gledajući utakmicu. Rečeno mi je da moram u prvih deset minuta izgovoriti riječ ‘Croatia’ tri puta. Našao sam neki kompromis izrekavši tu riječ jednom ili dva puta. No nije to bio neki odvažan politički motiviran potez, više sitna provokacija. Je li bilo kakve kazne? Ma, naravno nije”.

Legenda hrvatskog novinarstva, kako drugačije…