Foto: Ante Cizmic/CROPIX

Hrvatska se mora pomiriti da Vatreni imaju baš jedan veliki limit

Autor: Andrija Kačić Karlin

Hrvatska reprezentacija se mijenja, dolaze novi igrači, već je dosta senatora koji su se oprostili od nacionalnog dresa. A uskoro će i oni najbolji u mirovinu. Biologija čini svoje. No, kako se „vatreni„ mijenjaju morati ćemo se mijenjati i mi.

Da ne bi bilo zabune, očekivati od Hrvatske da na svakom velikom natjecanju dolazi do polufinala, da se bori za medalje ne samo da je iluzorno nego i maloumno. U nogometu, najpopularnijem sportu na svijetu, gdje i najveće sile ulažu golem novac ovo što je Hrvatska činila zadnjih nekoliko godina graniči sa svjetskim čudom. Nemamo ni poštenog stadiona! Da ne idemo dalje…

I na Euru sljedećeg ljeta očekivati ćemo opet čuda, jer ako ne napravimo čudo onda smo neuspješni. Onda Dalić nema pojma, a igrači su nam jazavci. Eto, tako se mi ponašamo. Osim što nam je baza mala a i infrastruktura očajna, karakter nam je obijesan, bahat i bezobrazan.

Slavimo novi plasman na Euro

Hrvatska na Euro dolazi, to je sad nesumnjivo, kud i kamo slabija nego na sva velika natjecanja prethodnih godina. A i najbolji igrač ušao nam je u godine kada svi njegovi vršnjaci odmaraju po egzotičnim otočjima, a naš „best player„ uklizava u vlastitom kaznenom prostoru poput zadnjeg halfa, da bi petnaestak sekundi kasnije asistirao nekome za pogodak. I ovo je dosta što smo napisali o Luki Modriću.

Sad, iznova očekivati da ćemo biti na postolju, na taj način ispratiti reprezentaciju u Njemačku, nabiti momčadi imperativ, graničilo bi s potezom drvosječe koji trči da bi ga poklopilo stablo koje je prepilio. Bio bi to klasičan navijački suicid.

Foto: Ante Cizmic/CROPIX

Momčad koja će otići u Njemačku valja ispratiti skromno, s mjerom i ukusom. Bez priča, a ima i toga, o osvajanju Eura, finalima, polufinalima… A to našem narodu nije lako. Briga naše ljude što su drugi enormno snažni, što imaju budžete višestruko veće od naših, što su u ostalim zemljama lige pakleno kvalitetne, a da o stadionima i kampovima ne govorimo. Naši navijači svoje frustracije žele izliječiti s „vatrenima„. Ako su nam nogometaši uspješni i pristalice u svojim teškim životima osjećaju uspjeh.

Mi od naših dvadesetak i nešto momaka želimo sve, a ako nam to ne daju onda nam ne valjaju. I narod zna da se moglo izabrati bolje. Uostalom, izbornik Zlatko Dalić neprestance je pod kritikama zašto igra ovaj, a ne onaj, zašto je pozvat netko, a nije trebao nitko.




Ponizno, ali s ambicijama

Ostati ostataka Hrvatske, one „ruske„ Hrvatske iz 2018. godine koji su i u Kataru izveli čudo odlaze u Njemačku sa posve drugom moći. Budimo realni i to priznajmo. Ostavimo se maštanja i filozofiranja, shvatimo da smo se provukli kroz kvalifikacije (iako se gotovo uvijek provlačimo) ne zbog spleta okolnosti već zbog očiglednih slabosti.

Prva hrvatska postava s alternativama koje ima na klupi nije ni sjena one koju smo imali ne tako davno. I s time se moramo pomiriti.

Naravno, sportski je otići na europsku smotru s ambicijama. A početna ambicija će biti prolazak skupine. A sve iznad toga biti će silno ugodno iznenađenje, a ne nešto normalno kao što smo to zadnjih godina navikli.




Foto: Damir Skomrlj / CROPIX

Zalud mi pričamo o svemu ovome. Kad počne Euro, kada se navijačka euforija napumpa kao cepelin, kada proradi marketing koji s nogometom nema veze, Hrvati će opet poludjeti i zabludjeti. Vikati će se „idemo do kraja„ i „Hrvatska je prvak svijeta„, a dogodi li se slabiji rezultat pljuštati će optužbe, bijes će nabujati, nitko neće valjati. Biti će to teško podnijeti.

I iako nam katkada na živce ide riječ koju Zlatko Dalić tako često upotrebljava, a to je – poniznost – baš će nam taj stav trebati za Euro u Njemačkoj. A mi nikad nismo bili ponizni.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.