Hrvatska reprezentacija trenutno ima ogroman problem za koji su uglavnom krivi Modrić i Dalić

“Ovo je kraj svijeta kakvog poznajemo”, pjeva to Michael Stipe u bezvremenskom hitu R.E.M.-a, It’s The And Of The World As We Know It, samo što se Stipe u svojoj pjesmi, i na kraju priče, osjeća dobro, a Hrvati baš i neće jednom kada hrvatsku nogometnu reprezentaciju napusti Luka Modrić. Izlizana je to tema koju se žvače i probavlja još otkako je Modrić napunio neku 32. ili 33. godinu, a intenzivirala se posljednjih godina, odnosno, kako se Modrić približava četrdesetoj.

Modrić se od reprezentacije, navodno, oprašta nakon Eura sljedeće godine. Rekao je i da mu je Svjetsko prvenstvo u Kataru zadnje, ali predomislio se i još će neko vrijeme egzistirati u nacionalnoj vrsti. Ne trebamo previše lamentirati oko toga što Modrić donosi reprezentaciji, ne trebamo i nećemo naglašavati što je sve osvojio, da je sudjelovao u osvajanju dvaju medalja, da je kapetan i lider momčadi, to znaju svi i nećemo osporavati njegovu veličinu i značaj u hrvatskoj reprezentaciji i nogometu općenito. Pozabavit ćemo se onime što se zbiva uoči i što slijedi nakon, takozvanog, sudnjeg dana, kao i posljedicama toga što je Modrić u 39. godini i dalje neizostavni prvotimac u reprezentaciji, te pogrešci koju je Zlatko Dalić svjesno-nesvjesno napravio u odnosu s Lukom i kod upravljanja reprezentacijom.

Organizam

Krenut ćemo ovako. Poslužit ćemo se analogijom evolucionista Herberta Spencera i poslužiti se biologističkim terminima, konkretnije, organicizmom. Zamislite da je nogometna momčad jedan oveći organizam. Evo ljudski recimo. U tom organizmu mora postojati mozak, moraju postojati pluća, mora postojati jetra, bubrezi, želudac, oči… I da ne nabrajamo. Recimo da je svakom igraču dodijeljena uloga jednog organa, netko je mozak, netko pluća, netko oči, jetra. Da bi organizam ispravno i zdravo funkcionirao svi organi moraju raditi kako treba, ne moraju uvijek biti na optimalnoj razini, nisu svi jednako važni, ali moraju raditi kako treba i svaki se mora brinuti za svoj set zadataka, ali opet moraju svi zajedno raditi da bi održali organizam na životu.

Što se dogodi ako odstranite jedan od tih organa? Ako je vitalan, organizam će se početi gasiti, ako je riječ o nekom perifernom organu, organizam će nekako funkcionirati, ali će ispaštati. Do sada ste već mogli naslutiti čemu ova metafora s organizmom. Na taj takozvani sudnji dan, dan kada Modrić napušta vrstu, Hrvatska će ostati ne bez jednog već bez nekolicine organa, i to vitalnih. Vitalni organi su nadomjestivi, ali samo ako se na vrijeme pripreme novi organi koji će ih nadomjestiti. Kada je ljudski organizam u pitanju, novi organ stiže ekspresno helikopterima ili pod rotirkama, pacijenta se u najkraćem mogućem roku operira kako ne bi nastala veća šteta ili kako ne bi došlo do najgoreg. Postoje, dakako, tu i liste čekanja, liste prioriteta i sve je vrlo, vrlo dobro organizirano i uhodano. Isto tako, organizirano i glatko, moglo je biti i u reprezentaciji, ali, iz našeg kuta gledišta, ipak nije.

‘Novi Modrić(i)’

Hrvatska u ovom trenutku, a kako vidimo i u trenucima koji će doći, nema niti će imati spremnu zamjenu za Modrića, kao niti alternativni sustav koji bi funkcionirao bez njega i koji bi održava organizam na životu. Vratit ćemo se još kratko na onu medicinsku analogiju. Recimo, poput pacijenta koji zna da mu vitalni organ ne radi i na listi je čekanja, i je Hrvatska već godinama čeka na listi čekanja, čeka taj Dan D, sudnji dan, kada će ostati bez vitalne funkcije. Samo što pacijent koji čeka organ nema taj luksuz da sam nešto popravi i sam nadomjesti organ, ali reprezentacija, to jest Zlatko Dalić, ima, odnosno, imao je jer sada je možda i prekasno.

Hrvatska još negdje od 2018. godine i srebra u Rusiji traži Modrićeva nasljednika, ali paradoksalno je to što ga zapravo i ne traži. Dalić je svjestan, igrači su svjesni, pa i sam Modrić je vjerojatno svjestan, da će jednom kada ode nastati oveći problem. Kako su proveli to vrijeme na “listi čekanja”? Kakav je plan za dalje? Što su poduzeli? Čini se baš ništa ili ne puno toga. Modrić je i dalje fokalna točka ekipe, on određuje tempo, on drži sve linije povezanima, on motivira i diže ekipu, on povlači odlučujuće poteze, kada njega nema reprezentacija na mahove izgleda dezorijentirano, plejmejkerski posao obavlja uglavnom samo on… Ma, ako gledate utakmice reprezentacije, znate sve.

Treba li Livaja uopće reprezentaciji i zašto Dalić uporno ponižava jednog od najboljih igrača?

Iskakala su tu s godinama brojna imena, prvo je Mateo Kovačić bio definitivni Lukin nasljednik pa se na kraju pokazalo da možda ipak to neće biti on. Onda su neki označavali Nikolu Vlašića kao nasljednika dok je ovaj bio u top formi, pa u nekim davnim predviđanjima neki su tu vidjeli i već zaboravljenog Nikolu Moru. Posljednji “propali” Modrićevi nasljednici su Lovro Majer kojem forma i razvoj u reprezentaciji i klubu stagnira, pa se pokazalo da on ipak nije “taj”, i Luka Ivanušec koji na kraju igra polušpicu ili krilo. U pripremi za budućeg Modrića je i Martin Baturina koji s 20 godina nije ni blizu A reprezentacije, a realno možda je već i mogao biti tu, s obzirom da su ranije pozive dobivali i mlađi od njega.

Trenutno se niti za jednog od ovih igrača ne može reći da će biti novi Modrić, a realno niti ne trebaju jer nitko ne može biti kao Luka, ali problem je što se i dalje ne zna na čemu smo s ovim igračima, jer nisu dovoljno igrali niti su adekvatno korišteni.

Dalićeva pogreška

OK, neki od njih sami su kumovali tome da im status u reprezentaciji padne ili da nestanu s radara, ali pojedinci su, ha realno, bili ugušeni. Modrića se ne može tražiti da promijeni stil igre, smanji tempo i igra “neki drugi” nogomet. Modrića se iz momčadi izbaciti ne može, osim ako se on sam ne skloni i ne prepusti mjesto nekom mlađem. To se od njega, logično, ne može, očekivati niti tražiti, on će igrati dokle god može, ali tu onda u priču upada izbornik. Jasno, nitko nije toliko lud da Modrića izbaci iz momčadi, ali mora li Modrić igrati baš svaku utakmicu? Mora li uvijek biti jedna te ista formacija, jedan te isti sustav u kojem su sve oči uperene u centralne veznjake koji bi trebali izvoditi modrićevska čuda i preuzeti na sebe svu plejmejkersku i organizacijsku odgovornost?

Modrić je jedan. Modrićeve sposobnosti nema nitko u reprezentaciji niti se nazire netko tko će ih imati. Dakle, ne bi se trebale niti tražiti kvalitete koje on ima, već bi se cijeli sustav trebao prilagoditi. Vratimo se na organizam nakratko. Kada novi organ biva presađen u tijelo, ne očekuje se od organa da prihvati tijelo u koje je ušao, već da tijelo prihvati organ. Dakle, ako izvadimo Modrića, ne možemo očekivati od novog igrača mimikrira sve što je Luka radio i “prevari” organizam da ga prihvati, već će se očekuje da organizam pronađe način da sve ponovo profunkcionira.

U toj priči glavnu odgovornost i utjecaj ima Dalić. Izbornikove rezultate nitko ne osporava niti ne želi osporiti, ali činjenica je da je u ovih gotovo šest godina zaboravio pripremati ekipu na ono što slijedi nakon sudnjeg dana i što je kompletno sve svalio na Modrića, a ovaj je to pak bespogovorno prihvatio. U Dalićevu mandatu momčad je vrlo rijetko igrala bez Modrića, a kada bi i došao takav trenutak, to u većini slučajeva baš i nije izgledalo najbolje i već bi u drugoj utakmici panično vraćao sve na početak. Hrvatska u šest Dalićevih godina nije naučila igrati bez Modrića, sustav se malo promijenio tek kada su u igru upali Joško Gvardiol i Josip Šutalo, koji su konačno homogenizirali obranu s ostatkom ekipe u fazi napada. Ali glavni problem još uvijek nije riješen niti će, izgleda, biti do Modrićeva odlaska.

Krivci Dalić i Modrić

Krivac? Sada možete reći da je nekorektno ovako nešto izreći, ali krivci za takvu situaciju su i Modrić i Dalić. Dalić primarno, jer nije iskoristio “slabije” utakmice da barem malo isproba drugačije ideje, da stvori novi sustav koji će funkcionirati bez Modrića, odnosno, koji neće gravitirati isključivo oko centralnog veznjaka. Dalić bi trebao biti krvotok u ovom organizmu, netko tko spaja sve organe svojim idejama, no, umjesto da krv, donekle, ravnomjerno usmjerava u sve organe, on je glavninu krvi usmjerio samo u jedan organ – u Modrića.

S druge strane, Modrić kao lider, kao mozak ekipe, kao etablirani lik koji je itekako svjestan svoje veličine i kvalitete, kao netko kome je stalo do reprezentacije, do uspjeha, također ima upliva u sve ovo. Modrić je čovjek koji je silno zadužio reprezentaciju i Dalića. Modrić je fenomen u svakom smislu, i fizički je i psihički superioran. I usudit ćemo se reći da je vjerojatno nesvjesno, time što uvijek daje sto posto, što se uvijek trudi biti na optimalnoj razini, napravio sve ostale svojim taocima. Jako grubo zvuči, ali je, iz našeg kuta gledišta, tako. Modrić i dalje igra vrhunski, možda ne onako kao nekada, ali je još uvijek vrlo dobar i vjerojatno ne osjeća potrebu da se makne, a maknuti ga se ne može. I tu nastaje svojevrsna pat-pozicija.

Daliću su trebale dvije medalje na svjetskim prvenstvima da pokaže svoje drugo lice

Modrić je vjerojatno nesvjestan da zbog svog fenomena ima privilegiju igrati valjda i do 40. godine života, ali da je drugi igrači nemaju. Dečkima oko Modrića godine idu, njegovi izravni konkurenti za poziciju centralnog vezno u reprezentaciji griju klupu, ili igraju na neprirodnim pozicijama i dobivaju mrvice te na koncu čitaju o sebi navode da nisu dostojni zamijeniti Luku ili još gore da imaju nemoguć zadatak, postati “novim Modrićem”. Jasno, ne može mu se bilo što predbaciti, ali zbog njegova statusa, dugovječnosti i Dalićeve ovisnosti o njemu, ostali su u problemu.

Je li se ovo sve moglo izbjeći? Vjerojatno jest. Možda da je bilo kompromisa između njih dvojice. Možda da je Dalić bio malo odlučniji i ustrajniji kod provođenja novih ideja i implementacije novih sustava bez Modrića. Možda da je malo više vjerovao drugim igračima i iskoristio njihove prednosti i kvalitete, umjesto da ih je ukalupljivao u Modrićev sistem. Ostanu li stvari onakve kakve su danas, Hrvatsku bi možda već dogodine mogla zadesiti veoma nepovoljna situacija. Organizam za sada i dalje funkcionira, ali nažalost sudnji dan se bliži, a prema svemu do sad viđenom, Hrvatska nije na to spremna.