HRVATE OBOŽAVAJU, ALI I ŽELE IH NA KOLJENIMA! Jedan čovjek totalno ih je zaludio, nakon njega više ništa nije isto…

Tko nije upoznao japansku kulturu, tradiciju i običaje nikad neće shvatiti ni i japansko poimanje nogometa. U načinu života japanskog čovjeka počasno, vrhovno mjesto zauzimaju redom; odgovornost, rad i čast. Praktički, u svemu čega se prime ozbiljno Japanci tjeraju sami sebe do savršenstva.

Nemojte ni slučajno pomisliti da tako nisu pristupili i nogometnoj igri. Kada je osamdesetih godina nogomet stidljivo puštaom ozbiljnije korijenje u Japanu svijet je bio sumnjičav. Istrpjeli su u zemlji izlazećeg sunca brojne teške poraze, ali su se učenja prihvatili ozbiljno. Opet, razvijeni nogometni svijet nije ih uzimao za ozbiljno.

Kada se dogodio preokret u Japanu?

Moramo ih shvatiti ozbiljno!

Kao i mnoge druge nogometne zemlje u razvoju tako su i u Japanu voljeli angažirati strane nogometaše i stručnjake. Ima i naših ljudi koji su ostavili duboku brazdu u japanskom nogometu, poput trenera Josipa Kužea ili igrača Mihaela Mikića. No, oni su ipak u Japan došli na postavljenu strategiju razvoja nogometa u ovoj zemlji.

Jedan čovjek najzaslužniji je za početni iskorak Japana prema ozbiljnom nogometu. To je brazilska nogometna legenda. Zico! Punim imenom: Arthur Antunes de Coimbra Zico. Nitko za japanski nogomet nije toliko učinio kao on. Kojeg su na početku karijere zvali „bijeli Pele”. Zico s Brazilom nikad nije bio svjetski prvak, a bio je član najšarmantnije brazilske vrste, to je ona sa svjetske smotre 1982. godine u Španjolskoj koju je u četvrtfinalnoj skupini eliminirao Talijan Rossi s tri pogotka.

Zico se 1991. godine zaputio u Japan, naciju koju je deset godina prije toga šarmirao nevjerojatnom partijom sa svojim Flamengom koji je namlatio Liverpool u finalu Interkontinentalnog klupskog kupa u Tokyju. ”Tada je japanski nogomet postao punoljetan„, danas pišu japanski mediji.

Zico je doslovce profesionalizirao japanski nogomet, iako je vodio Kashima Antlerse imao je utjecaj na sva zbivanja u Japanu. Ušao je i u japansku sportsku Kuću slavnih.

“To je stvarno bilo nadahnjujuće. Ukupno sam proveo oko 15 godina u Japanu, proveo sam gotovo 11 u Kashimi, kao igrač, tehnički direktor i trener, ali i ižjoš četiri kao izbornik reprezentacije„, govorio je Zico. Da, Zico je bio izbornik na svjetskoj smotri u Njemačkoj kada su ”vatreni„ u Nuernbergu odigrali tek 0-0 protiv „samuraja”. S naše strane Srna je promašio jedanaesterac.

Japan je tako već sedam puta bio, ali uzastopce, sudionik svjetskih smotri. Ovo je četvrti puta da su Japanci prošli skupinu, ali nikad nisu preskočili osminu finala. Samo, ovo danas nije Japan s prethodnih prvenstava. Danas je kud i kamo iskusniji, vidimo bolji i ambiciozniji. Evo, od 26 igrača samo ih sedam nastupa u domaćoj ligi. Svi ostali su u Europi, a u njemačkoj Bundesligi ih je čak osam.

Japance je čak pomalo zahvatila i euforija, tvrde da bi sad bilo ponižavajuće ispasti od Hrvatske nakon što su tako sredili Njemačku i Španjolsku. Prvo ime Japana je mladi Takefusa Kubo. Momak kojeg je najprije angažirala Barcelona, kada je bio devetogodišnjak. Međutim, katalonski klub se preračunao pa na njega nije mogao računati jer je prekršio klauzulu zabrane potpisivanja ugovora s mladim igračima. Pa se dotični mladac morao vratiti u Japan.

Iako je Barcelona i dalje računala na njega sve je zakuhao madridski Real. Koji ga je oteo Kataloncima ispred nosa. No, u Realu je teško dobiti priliku, pa se Japanac našao na brojnim je u Mallorci, Getafeu i Villarrealu, a u srpnju ove godine potpisao je za Real Sociedad. I sada je u top formi.

“Više od njegovih tehničkih sposobnosti, impresionira njegov mentalitet. Vrlo je zreo i hrabar je,” opisuju ga japanski novinari.

Kod Japanaca posebno treba pripaziti na njihovu visoku presing igru kada sumanutom borbenošću kradu lopte poput džepara, potom odmah udaraju po golu. Tako su, eto, i dokusurili najveće nogometne sile ovdje u Kataru. Njihovi, pak, protuudari su brzi poput metka, oni su jedna od rijetkih reprezentacija na ovome natjecanju gdje je jedan igrač sposoban sprintom pretrčati cijelu obranu i sjuriti se prema vrataru.

Japan je prije četiri godine na svjetskoj smotri dao do znanja da može činiti velike stvari, sjetimo se da su zamalo izbacili Belgiju u osmini finala. Ali, ono što su već napravili u Kataru je nešto posebno.

Unatoč teške skupine kod kuće je vladalo tiho povjerenje o tome što bi momčad Hajimea Moriyasua mogla postići. Malo tko je ipak očekivao da će biti prvi u skupini. Njihovi preokreti protiv Njemačke i Španjolske odmah su postali antologijski u domovini. Svi ovih dana u Japanu opet spominju Brazilca Zica koji im je usadio prave nogometne navike.

Pritom, naglašavaju da bi se pobjedom protiv Hrvatske u osmini finala Japan sučelio baš protiv Zicovog Brazila. ”To bi bio najljepši spomenik i japanskom nogometu i Zicu”, pišu Brazilci. I navode jednu davnu Zicovu rečenicu:

„Jednog dana, za pet-šest prvenstava Japan će biti i svjetski prvak. Ozbiljnost i predanost ove nacije sa sklonošću teškom radu mora jednog dana dati takav rezultat”!

Nemamo ništa protiv. Ali, ne sada!