GURAO JE JUGOSLAVIJU I HAJDUK, A PAMTI SE I TRAGEDIJA! Nije se pokolebao u teškim trenucima, a ovo neće zaboraviti

Priča o Bori Primorcu je dugačka, nadahnjujuća, prepuna uspjeha, izazova, ali i gorkih trenutaka. Danas je on  voditelj Hajdukove nogometne akademije i mladi “bili tići” koji su se plasirali na završni finalni turnir Lige prvaka najvećim dijelom su – njegovo djelo. On je te momke vodio doslovce od pionira… Čovjek koji govori šest jezika ne govori puno za medije.

Netko je jednom pitao – kada je takav poliglot s kime sve to razgovara? Ne, on nikad nije bio sklon samomarketingu i samopromociji.  Rijetki su intervjui s njime, on jednostavno voli biti sam. I promatrati nogometaše.  Učiti ih.  Ma, bio je samozatajan čak i kao igrač…

Kao nogometaš, korpulentan i stasit  bio je nepobjediv u skokovima, a nerijetko je bio i strijelac važnih pogodaka. Boro Primorac rođen je u Mostaru 5. prosinca 1954. godine. Bio je obrambeni igrač, jugoslavenski nogometni reprezentativac. Nogometnu karijeru započeo je u mostarskom Veležu čiji dres nosi od 1971. do 1976. godine.

Legenda Hajduka i bivše države

Od 1977. do 1983. godine Boro Primorac bio je član momčadi Hajduka s kojim je u prvenstvenoj sezoni 1978/79 osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Za Hajduk je odigrao 283 utakmice i postigao 53 zgoditka.

Nakon Hajduka odlazi u Francusku i od 1983. do 1986. godine igra za Lille, da bi igračku karijeru završio u Caenu za koji nastupa od 1986. do 1992. godine. Po okončanju igračke karijere bavi se trenerskim poslom, koji je obavljao u Caenu, zatim u Nagoyi, a od 1996. godine član je stručnog stožera londonskog Arsenala.

Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je od 1976. do 1980. godine 14 utakmica – pet kao nogometaš Veleža i devet kao nogometaš Hajduka. Debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Tunisa u Tunisu 18. veljače 1976. godine (1:2), a od dresa reprezentacije se oprostio u kvalifikacijskoj utakmici za prvenstvo Europe protiv reprezentacije Italije u Torinu 15. studenog 1980. godine (0:2).

Boro Primorac je sudionik Olimpijskih igara 1980. godine u Moskvi i Mediteranskih igara 1979. godine u Splitu gdje osvaja zlatnu medalju.

No, vratimo se na velike dane Bore Primorca u dresu Hajduka kada je jednim zgoditkom otvorio novu stranicu Hajdukove povijesti. Postigao je prvi gol za Hajduk na stadionu na Poljudu. Taj gol Bore Primorca, postignut iz jedanaesterca 19. rujna 1979. godine u 20 sati i 25 minuta, ušao je u Hajdukovu povijest. U službenoj kronici bijelog doma taj je gol ubilježen počasnim velikim slovima kao prvi zgoditak na novom stadionu u Poljudu. Zbilo se to u susretu s turskim prvakom Trabzonsporom koji se igrao u okviru prvog kola Kupa prvaka u sezoni 1979./80. Nakon očitog prekršaja nad kapetanom Hajduka Ivicom Šurjakom, sovjetski arbitar Stupar dosudio je najstrožu kaznu. Bijeloj točki prišao je, kao i uvijek mirno i hladnokrvno, stasiti Boro Primorac i sigurnim i neobranjivim udarcem savladao Senola, vratara turskog prvaka.

Odigrao je Primorac velikih broj odličnih utakmica u dresu Hajduka. Smiren, ozbiljan, hladnokrvan, imao je sve manire velikog stopera. U sjećanju Hajdukovih navijača posebno je zabilježena Primorčeva maestralna igra na Koševu u lipnju 1979. godine kad je Hajduk pobjedom od 2:1 nad domaćim Sarajevom stavio pečat na novi naslov prvaka Jugoslavije. Boro Primorac je na toj utakmici bio doslovce neprelazan. “Presretan sam, dokazali smo da smo najbolji. Protiv tako teškog protivnika kao što je Sarajevo, zaigrali smo na jednu kartu, na pobjedu i uspjeli.”

Trener Hajduka u toj šampionskoj sezoni bio je Tomislav Ivić koji je komentirao igru Bore Primorca:

„To je igrač s kojim je Hajduk strašno dobio na skok igri pred oba gola, i što je također važno, s kojim smo dobili još jednog iz-vanrednog čovjeka u momčadi, momka velike duše i snage, volje i gladi za loptom”. Ove riječi našeg proslavljenog trenera na najbolji način opisuju Boru Primorca.

Veliku igru u bijelom dresu pružio je Boro i u prijateljskoj utakmici u Splitu 27. siječnja 1980. godine kada je slavni Manchester United isprašen iz Splita s čak 6:0. Primorac je tada postigao dva zgoditka.

Ostao je u kolektivnoj memoriji Hajdukovih navijača upamćen kao tragičar uzvratne četvrtfinalne utakmice Kupa prvaka protiv HSV-a kad je na samom početku utakmice skrivio vodeći pogodak njemačke momčadi, da bi nekoliko minuta kasnije promašio jedanaesterac za izjednačenje. Hajduk je na kraju pobijedio baš golom Primorca s 3-2, no kako je izgubio 0-1 u prvoj utakmici tako je zbog pravila gola u gostima ispao. A svi su tvrdili da je igrao tako dobro da je mogao postati i europski prvak.

Boro Primorac bio je, kako se u Splitu kaže, “duša od čovika”. Veliki nogometaš, dobar čovjek, vrhunski profesionalac. Ostavio je duboki trag u Hajdukovoj povijesti. Kao jedan od rijetkih nogometaša kluba nositelj je Zlatne kapetanske trake.

Riječ je o divnoj nogometnoj priči kojoj upečatljivost daje lojalnost. Primorac uistinu ima  svoju zapaženu ulogu u našoj nogometnoj povijesti, makar voli biti samozatajan i tih i uživati u poslu bez upaljenih reflektora prema njemu. Ako ovih dana već govorimo o rekordu kojeg je Wenger dosegnuo s 811 utakmica na klupi Arsenala, čime je prestigao i Fergusona iz Manchester Uniteda – valja reći da je svaki puta uz njega bio i Hrvat Boro Primorac.

S 28 godina je Primorac otišao iz Hajduka u Francusku, tri godine igrao je u Lilleu i četiri u Cannesu. Završio je škole u Francuskoj i postao trener. Danas se priča da aktivno govori čak osam jezika. Idemo dalje. Primorac i Wenger upoznali su se prije 36 godina, u Cannesu, gdje je Primorac bio kapetan i glavni čovjek obrane.

U sezoni 1992/93 Primorac je kao trener vodio Valenciennes (ispao iz lige), a Wenger s Monacom osvojio treće mjesto. Primorcu je 1993. godine jedan od njegovih igrača, Jacques Glassman, rekao da su on i još dva suigrača, Jorge Burruchaga i Christophe Robert, namjerno pustili zadnje kolo protiv Marseillea. Primorac je ignorirao pokušaje tadašnjeg predsjednika Marseilla Bernarda Tapiea da kupi njegovu šutnju i on je bio ključni svjedok na sudu zbog kojeg je Marseille na kraju i osuđen, a uslijedile su i zatvorske kazne.

Wengeru se to dopalo… Dočim je Primorac bio izgnan iz francuskog nogometa i jedno vrijeme je vodio reprezentaciju Gvineje. Primorac mu je bio zanimljiv i 1995. godine poveo ga je kao svog pomoćnika u Japan, u Nagoyu. Od tada su nerazdvojni. Osvojili su dva kupa i vrijeme je bilo za povratak u Europu. Primorac voli reći kako je za nogomet najbitnija tehnika, pa opet tehnika, i tako deset puta, a tek onda izdržljivost.

Danas, kad upitate Wengera što mu se najviše dopadalo kod Primorca on će bez ustručavanja reći.

“Kada je svjedočio na sudu pod strašnim pritiscima nije pokleknuo. Odlično se nosio s tim jer nije uvijek problem suprotstaviti se, nego se nositi s posljedicama”.

Došli su zajedno u londonski Arsenal još 1996. godine i od tada se nisu razdvojili niti za trenutak… Osvojili su tri Premier lige, četiri FA kupa i četiri FA Community Shielda.