GURAO JE JUGOSLAVIJU, A ONDA JE ‘RAZVALIO’ SPLIT! Ostao je čak 13 sezona, a jedna stvar posebno se pamti

Rođeni Zagrepčanin legenda je splitskog sporta. Košarkaški gigant, igrač koji je obilježio epohu. Krasila ga je elegancija, korektnost i nadahnuće, bio je nemilosrdan strijelac, ali i sjajan obrambeni igrač.

Damir Šolman rođen je rujna 1949. u Zagrebu, a u Split je u Jugoplastiku stigao iz zagrebačke Mladosti, s igrališta pokraj Mladosti na Savi. Igrao je za splitski klub, zamislite, punih 13 sezona, bio je i kapetan reprezentacije bivše države i prvi igrač koji je za nju odigrao 200 utakmica (ukupno 226, postigavši 1785 koševa).

U svojoj karijeri često je imao odlučujuće šuteve u posljednjoj sekundi, imao je silnu odgovornost. Evo prve priče. U rujna 1972. godine pred deset tisuća ljudi u Palači sportova u Tel Avivu Jugoplastika je izgubila utakmicu finala Kupa prvaka u zadnjim sekundama zbog pristranosti sudaca. Prethodno je u polufinalu Jugoplastika u dvije utakmice svladala i madridski Real…

Oduševio u splitskom dresu

Tijekom cijele finalne utakmice Jugoplastika je bila bolji suparnik, držala se sve do kraja utakmice unatoč silnih sudačkih grešaka na svoju štetu. Imala prigodu za pobjedu, opet su suci prešutjeli odluku u korist splitskih žutih i prigoda da se domogne splitski klub europskog trona otipla je u nepovrat. Bilo je to jedno od finala u Kupu prvaka, danas se to natjecanje zove Euroliga. Naposljetku je talijanski prvak Ignis iz Varesea slavio s tijesnih 70-69, nakon što Damir Šolman pod pritiskom promašuje polaganje u posljednjim sekundama.

„To je bio tako očigledan prekršaj da su i Talijani čekali da se dosudi, kada su vidjeli da od faule nema ništa tek tada su se počele veseliti. A mi smo bili očajni”.

Momčad Ignisa predvodili su Dino Meneghin (21 koš, 8 skokova) i leteći Meksikanac Manolo Raga (20), dok su u Jugoplastici najefikasniji bili Skansi (24 koša, 11 skokova) i tragičar Šolman (20). Splićane ovaj poraz nije pokolebao u namjeri zasjedanja na krov Evrope, što se i dogodilo punih 17 godina kasnije. Da sve bude gore po Jugoplastiku u zadnjim sekundama je izgubila protiv Crvene zvezde i domnaće prvenstvo, no ipak je uspjela osvojiti te 1972. godine Kup.

Damir Šolman uistinu je nevjerojatno trofejni je košarkaš koji je osvojio dva srebra s Olimpijskih igara, održanih u Meksiku i Montrealu (1968 i 1976). Okićen je i s velikom zlatnom medaljom sa Svjetskog prvenstva 1970. godine u Ljubljani, a osvojio je još dvije zlatne medalje s Europskog prvenstva. S reprezentacijom Jugoslavije osvojio je i dva srebra na svjetskim prvenstvima.

Pritom, ostavio je značajan trag u jednom od najtrofejnijih klubova Europe, splitskoj Jugoplastici. Igrao je, rekosmo, završnom turniru tadašnjeg Kupa prvaka u Izraelu kada je u finalu poražena Jugoplastika. Nešto kasnije, Splićani su osvojili dva europska Kupa Radivoja Koraća i utrli put budućim generacijama da Jugoplastiku (Pop 84) podignu na još višu razinu.

Ima i svoju knjigu. Knjiga se zive ”Gospon Šolman – šjor Damir”, autora Tomislava Gabelića. Riječ je o djelu na kojem je poznati sportski novinar Gabelić radio šest mjeseci. Na 112 stranica nalazi se 170 tisuća znakova teksta i mnoštvo ekskluzivnih fotografija iz privatne arhive Damira Šolmana i njegovih suigrača dobrim dijelom nepoznatih autora. Autor Gabelić nas u knjizi kronološki vodi kroz život Damira Šolmana, zagrebačkog dečka s Kustošije koji je karijeru izgradio u Jugoplastici, a Split izabrao za svoj dom. U priču nas uvodi vješto anagramom Miran Dalmoš koji tako slikovito opisuje junaka ove priče.

Kako je uopće Šolman iz Zagreba završio u Splitu…

„Ja sam igrao za drugoligašku Mladost, ali već sam bio i u reprezentaciji. I meni je tada Ranko Žeravica kazao da moram potražiti kvalitetniju sredinu, da neću moći opstati u reprezentaciji igrajući u drugoj ligi. Šest mjeseci prije toga, Nikola Plećaš je otišao u Lokomotivu iz Mladosti. Mi smo te 1967. u Pirotu igrali kvalifikacijski turnir za plasman u prvu ligu, i ja sam rekao, ako prođemo, ostajem, a ako ne, idem dalje, za svoj razvoj. Iz kluba su rekli, u redu, možeš gdje hoćeš, samo ne u Lokomotivu! A meni to nije bio problem, nisam ni želio nešto posebno baš u Lokomotivu prijeći, jer sam već imao nekih kvalitetnih ponuda, zvali su me i Olimpija, Partizan… I onda se tu pojavio Branko Radović, otac splitske košarke, koji je došao za mnom u Pirot i izmolio me da dođem u Split. Meni je Split iz tadašnje perspektive izgledao simpatično, tu su već bili Skansi, Tvrdić, Grašo, Prug… Znao sam te ljude iz reprezentacije i imao sam osjećaj da dolazim u poznatu sredinu, da mi neće biti previše teško naviknuti se„…

Bio je nevjerojatno pristojan sportaš. Zbog toga je dobio nadimak „gospodin pod koševima„.

“U svakodnevnom životu, odnosno u poslu, nastojim njegovati gospodske manire. Tako sam išao i idem kroz život. Imao sam i imam puno prijatelja u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji… Upravo sam rekao za Večernji list, možda se nekome neće svidjeti u Srbiji, ali vodeća postava na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani bila sastavljena od hrvatskih igrača. Na parketu su najčešće bili Ćosić, Skansi, Tvrdić, Plećaš i ja. Ipak, moram da naglasim da su mi svi reprezentativci dragi i da imam stotine prijatelja u Srbiji. I još nešto bitno, u Hrvatskoj smatraju da je košarka počela pojavom Dražena Petrovića. Moram reći da nije, igrala je puno ranije”.

Najčešće pitanje koje mu svi postavljaju, pa i mi, jest ono o senzacionalnom osvajanju zlatne medalje 1970. godine u Ljubljani, što je bio okidač za eksploziju košarke u Jugoslaviji. Šolman nam priča:

“Samom prvenstvu prethodile su teške pripreme u Austriji. Odveli su nas u jedno malo mjesto gdje nije bilo čak ni košarkaško igralište. Više smo radili na snijegu, kao da se pripremamo za skijaška natjecanja, a ne za košarkašku utakmicu. Ipak, mislim da je to bio pun pogodak, fizički smo bili maksimalno spremni pa smo eksplodirali na parketu. Mnogi misle da je to moja najvrijednija medalja. Ali, Ne bih se složio. Nakon tog prvenstva još sam sedam godina bio reprezentativac. Nastupio sam na tri Olimpijade, uzeo sam srebro, što je po meni ravnopravno zlatnoj medalji iz Ljubljane. Također, nismo u Ljubljaninimali pritisak na otvaranju ni od strane državnog vrha koji je gledao utakmicu. Može se reći da smo imali pozitivnu tremu, da smo željeli dobar rezultat… Kasnije smo shvatili da su Josip Broz i jugoslavensko vodstvo željeli zlato zbog nekog državnog interesa. Mi igrači samo smo se htjeli dokazati”.

Pobjeda protiv Amerikanaca vrijedila je zlata, a Šolman se sjeća:

“Slavili smo uspjeh, a sve se poklopilo s Brozovim rođendanom. Tito je poslao avion po nas, znao je sve po imenu, znači pratio je utakmice. Dobili smo svatko po jedan švicarski sat s ugraviranim potpisom… Za mene je prijem bio veličanstveno iskustvo. Imao sam samo 22 godine. Zlatna košarkaška medalja bila je za košarku na ovom prostoru – eksplozija, donijela je razne pogodnosti. Košarka je ušla u sve domove. Postao je nacionalni sport broj jedan. Svake subote od 17 sati bilo je vrijeme rezervirano za izravne prijenose naših utakmica. To je dodatno utjecalo na popularnost košarke. Nakon toga više ništa nije bilo isto. To nije bila mala stvar, dogodila se jedna eksplozija, prava evolucija tog sporta kod nas. Košarka nakon toga dobiva i svoj televizijski termin, i domaćice su gledale košarku subotom u pet popodne, što je bilo jako važno u širenju popularnosti sporta, grade se koševi i košarkaška igrališta… Sve je to bio preduvjet nastanka i Jugoplastike, koja je bila najuspješniji sportski kolektiv u Europi„.

Posebno pamti šut za pobjedu u majstorici protiv Bosne 1977. godine… Zabio je legendarni koš Bosni koji je Jugoplastici donio naslov prvaka države.

Sarajlije su tri minute pre kraja imale +8, ali su Splićani u furioznoj završnici preokrenuli rezultat. Kod vodstva “žutih” 96:94, Mirza Delibašić pogađa oba slobodna bacanja za izjednačenje. Poslednji napad imala je Jugoplastika, Damir Šolman se podigao za šut u zadnjij sekundi i preko ruke Žarka Varajića pogodio za titulu.

”Bosna je bila silno snažna s Delibašićem i Varajićem. Iz izgubljene situacije došli smo u poziciju da možemo dobiti. Imali smo napad i ja sam tukao neposredno prije zvuka sirene, preko dva igrača. Iz nemoguće pozicije sam pogodio, za pobjedu. Bio je to početak velike Jugoplastike„.

Da, na semaforu je u trenutku šuta pisalo da je ostalo još – 00.01 sekundi.