fbpx
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

FRAJERČINA KAKVOG JUGO NOGOMET DUGO NIJE IMAO! Pero je znao zalomiti do zore u birtiji, ali i razvaliti na travnjaku!

Autor: Andrija Kačić Karlin

U Zagrebu smatrati nekoga velikim frajerom je najveća počast. A upravo je tu počast doživljavao junak naše priče, za njega i danas govore da je bio frajerčina. Bio je sjajan nogometaš, pomalo boem, pomalo veseljak, pomalo umjetnik, a opet sjajan nogometaš. Bio je znani vođa navale Nogometnog kluba Zagreb s početka sedamdesetih godina.

On je – Pero Močibob. Frajer i čovjek odluke u najvažnijoj utakmici u povijesti NK Zagreba. No, o tome malo kasnije.
Karijeru je počeo u Zagrebačkim plavima 1968. godine, to je ugašen klub koji je bio stacioniran na poziciji današnjeg Zagrebella, kampa Zagreba koji odavno propada i danas se nalazi u Trećoj ligi. Zapravo, Zagrebački plavi su se osamdesetih fuzionirali sa Zagrebom, ali to je bilo tek formalno, klub se sam od sebe gasio…

Pero Močibob oduvijek je bio osebujan lik, poput magneta privlačio je društvo, a i cijela generacija tadašnjeg Zagreba bila je vesela družina prepuna sjajnih ne samo nogometnih, već i životnih individualaca. Cijela momčad znala je zalomiti do jutra i onda svi zajedno otići na trening.

Transfer u Belgiju

Kako im je trener bio čuveni Vlatko Marković, kasnije trener Dinama, Hajduka i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, a i on je znao „zalomiti„ sa svojim igračima, a prije ili kasnije moralo je doći i do nesuglasica. Močibob to nije baš lako istrpio, pa je 1975. godine otišao u vinkovački Dinamo, kasnije je ostvario transfer u belgijski Antwerpen.

Močibob je bio udarna snaga Zagreba u drugoligaškoj borbi za vrh, za plasman u elitno jugoslavensko natjecanje.

Legenda kaže da je igrajući u Belgiji fino zaradio, u Zagrebu je otvorio kolak pod imenom ”Potepuh”. Koji je odlično radio. Nakon četiri godine poslovanja znatni dio dobiti uložio je u galeriju slika u Tkalčevićevoj ulici. Posao je proširio ponudom antikviteta. I danas slovi kao veliki kolekcionar slika i umjetnina, pravi je znalac i entuzijast.
Močibob se znao prisjećati dana u Zagrebu i suradnje s Vlatkom Markovićem.

„Nije s nama bilo lako, ali on je sve to uspio. Stvorio nas je, kao i mi njega. To razdoblje života je kao prva ljubav, to se nikad ne zaboravlja. Mi smo zajedno izlazili, pili i plesali. Jedino je tako i mogao s nama surađivati i donekle nas kontrolirati. Da ste samo vidjeli kakva je to fešta bila kad mu se rodio, danas nažalost pokojni, sin Tvrtko… Puno je Vlatko Marković napravio i ostavio iza sebe…
Markoviću je sin poginuo 1977. godine u prometnoj nesreći dan prije nego što je vodio utakmicu Kupa kupova na klupi Hajduka protiv bečke Austrije. Pola sata prepun Hajdukov Stari plac skandirao je „Vlatko, Vlatko”. Nažalost, Hajduk je u toj utakmici ispao nakon izvođenja jedanaesteraca.
Dolazimo tako do najveće utakmice u povijesti Zagreba, ali i maksimirskog stadiona…
Bilo je to 19. srpnja 1973. godine, bila je to kvalifikacijska utakmica za ulazak u Prvu ligu tadašnje Jugoslavije između Zagreba i Osijeka. Igrale su se dvije utakmice. Prva u Osijeku, kažu pred 30 tisuća gledatelja, završila je bez pogodaka.
Uzvrat na stadionu Dinama u Maksimiru igran je pred rekordnih 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama, a pretpostavlja se da je bilo i 70 tisuća ljudi!!Prije, a i kasnije, nikad više!
Zagreb je igrao u sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, MOČIBOB, Rukljač, Smolek (Hušidić, Bakota). U regularnom vremenu završilo je 2-2, a za Zagreb oba gola je zabio centarfor Pero Močibob. Izvodili su se jedanaesterci i Zagreb je bio bolji te izborio elitni razred. Pero je zabio i iz “elvera”. Slavlje u Zagrebu je bilo veličanstveno!

Uz utakmicu je ostala jedna misteriozna anegdota, do danas nikad potvrđena. Močibob, fakin sa zagrebačkih ulica, navodno je fotografijom supruge Osijekovog vratara Esada Dugalića uspio isprovocirati dotičnog…




Dinamove utakmice znalo je nerijetko u derbijima protiv Hajduka, Crvene zvezde ili Partizana gledati više od 60 tisuća navijača, no Maksimir nikad nije bio pun kao tog 19. srpnja 1973. godine. Na utakmici malog Zagreba. Do današnjeg dana to je najposjećeniji sportski događaj u Hrvatskoj.

Možda izgleda čudno zašto je toliko ljudi došlo na jednu, ruku na srce, drugoligašku utakmicu. No, vremena se mijenjaju i ako danas tako nešto nije moguće prije više od 40 godina to je bilo lako ostvarivo. I Zagreb i Osijek te su sezone bili sjajni u drugoligaškoj konkurenciji. Kvalifikacije su bile teške, Osijek je završni dvoboj sa Zagrebom izborio pobjedom protiv Prištine. Zagreb je do zadnje runde i nadmetanja s Osijekom morao preskočiti Famos iz Hrasnice. U dvoboju Zagreba i Famosa iz Hrasnice, zamislite, na maksimirskom stadionu bilo je 50 tisuća gledatelja.

Zagreb i Osijek u međusobnim dvobojima morali su tako odlučiti tko će u Prvu jugoslavensku ligu. Zbog velikog zanimanja navijača nije dolazilo u obzir da Zagreb uzvratnu utakmicu igra na svom stadionu u Kranjčevićevoj ulici. U prvoj utakmici u Osijeku i na danas znanom Gradskom vrtu bilo je čak 30 tisuća gledatelja. Ta utakmica u Osijeku bila je odgođena za dva dana jer se kompletna momčad Osijeka otrovala hranom. U zanimljivom osječkom dvoboju pogodaka ipak nije bilo. Osijek je u četiri godine po treći put igrao kvalifikacije za Prvu ligu i navijače slavonskog kluba nije napuštala nada da u Zagrebu na uzvratnoj utakmici mogu napraviti iznenađenje i konačno se dokopati prvoligaškog društva.




U Zagreb je tih ljetnih dana iz Osijeka krenulo – 30 tisuća navijača. Ivica Grnja, član te generacije nogometaša Osijeka prisjeća se:
„Takva utakmica valjda se igra samo jednom u karijeri. Stadion je bio načićkan ljudima, igralo se kao u grotlu. Nažalost, završilo je 2-2 i prema pravilima morali su se tući jedanaesterci. Mi smo u tome bilo lošiji. U Prvu ligu ušao je Zagreb. Naših 30 tisuća navijača u plaču su napustili stadion„.

Utakmica je zaista bila dramatična. Najprije je poveo Zagreb, pogodak je postigao Pero Močibob u 30. minuti. Zagrebovi navijači gromoglasno su slavili sve do 55. minute kada je Ljupko Petrović (kasnije trener Crvene zvezde koju je doveo do naslova prvaka Europe 1991. godine) izjednačio, a u 65. minuti Bašić je doveo Osijek u vodstvo. Zagreb je bio izgubljen.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Sada su po tribinama plesali i pjevali Osijekovi navijači. No, pred sam kraj utakmice Močibob je postigao još jedan zgoditak, za konačnih 2-2. I moralo se pristupiti jedanaestercima. Na tribinama je ključalo. Za Osijek su pogađali Lj. Petrović, Lončarić i Rupnik, a Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić za Zagreb. U junaka utakmice se prometnuo Zagrebov vratar Horvat obranivši udarce Milića i Bašića.

„Takvo slavlje Zagreb nikad nije vidio, ljudi su se vozili po krovovima tramvaja i pjevali. Grad je znao proslaviti ulazak još jednog kluba, uz Dinamo, u Prvu ligu, sjeća se Pero Močibob”.

Jedan novinar inspirativno je napisao izvještaj s te utakmice. “Te čudovišne, surove, euforične i iscrpljujuće veličanstvene kvalifikacije dobile su za zbogom svoj superspektakularni finale. Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš – Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom, i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo smaku svijeta, izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca.

Sudbina, godišnji i dugogodišnji rad ovisili su o udarcima s bijele točke. Stravično. Zagreb je sačuvao sigurnije noge i – ruke. Što je najizravnije odlučilo? Iz Zagrebove perspektive – Pero Močibob i Franjo Horvat. Taj vratar, bravurozan za vrijeme igre, obranio je dva jedanaesterca, omogućivši Hajrudinu Hušidiću da opravda naziv zlatne rezerve i označi početak slavlja kakvo ovaj grad nije doživio.”

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.