fbpx
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

EVO TKO JE KRIVAC ZAŠTO NAŠI NAPADAČI NE ZABIJAJU! ‘Pa tu bi se i Lewandowski osjećao usamljeno!’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Jesu li zaista napadači, ili nedostatak napadača, isključivi krivac za blijede partije hrvatske nogometne reprezentacije u zadnje vrijeme? Jesmo li pretenciozni kada govorimo da nemamo prvog napadača, strijelca, klasičnu devetku, golgetera ili što već ne? Isto tako, jesmo li na toj poziciji isprobali sve živo što nam je na raspolaganju? Jesmo, nego što smo?

Igrao je Kramarić, Petković, Rebić, Oršić, Livaja, Čolak, i stalno smo trabunjali isto. Fali nam klasika od strijelca, onaj koji zna zabiti, netko veli „sidrun”, netko veli „špica”, pa to je društvena tema broj jedan.

Ma, je li zaista tako? Zar nitko od spomenutih ne valja? Razmislimo malo, bi li se u igri koju prakticiramo kod nas snašao jedan Lewandowski? Da cijelu utakmicu čeka na dobru loptu… I onda slučajno ne zabije gol. I njega bi pokopali, rekli bi da ne vrijedi.

Gdje je ta prava lopta?

Istina ponajprije leži u činjenici da svaki od naših napadača ovisi o distribuciji lopte, o asistencijama i prostoru kojeg mu drugi pokrivaju ili otkrivaju. Kako se naša igra s profinjenim tehničarima u sredini svela na horizontalna dodavanja, u kruženje okolo i naokolo, to se napadač sam po sebi već osjeća u izolaciji, kao da je bio u bliskom kontaktu s covid bolesnikom.

Prave lopte u toj naizgled hrvatskoj dominaciji nema. Obrane su dobro postavljene, i u igri se gubi tako potrebna okomitost. Ako nema mogućnosti za okomitost problem izolacije napadača trebala bi rješavati krila. Mi imamo krila takva kakva imamo, evo po našem ukusu Oršić je odigrao finu partiju u Brastislavi.

Dugo to traje, sami sebe smo uvaljali u živo blato s pričom o nedostatku napadača. Ajmo biti pošteni, pa koliko smo to prigoda stvorili u ove zadnje dvije utakmice. Malo, jako malo, na prste jedne ruke jedva ih pobrojimo. Dakle, problem zacijelo leži negdje drugdje. U izolaciji vlastitih napadača.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Hrvatska pokušava gol doseći dominacijom, kombinatorikom. Najčešće se to svodi kada je suparnik sa svih 11 igrača iza lopte. Tada je jako teško nizati šanse, tada su prigode rijetke, ne zabije se i nastaje panike.

Evo, u Bratislavi se u pravoj šansi sredinom prvog dijela našao Čolak. Da, bila je to prava šansa, imao je dodir ili dva previše, čuvar mu je ušao u šut. I gotovo. Poslije je teško doći do još jedne takve. Tako je to u modernom nogometu. Šanse su rijetke i moraju se zabijati.




Rebić je imao jednu jedinu šansu protiv Engleske. I ništa. Kramarić onu čuvenu protiv Španjolske, da povedemo s 4-3. Promašio je, pali smo u ambis koju minutu kasnije.

Možda smo u našim mislima još uvijek naštimani da smo baš duplo bolji od svih ostalih, pa da bi po utakmici trebali imati desetak prigoda, onda se lako da dva ili tri gola.

Modric
Wochit/AFP

Ne, mi to odavno nismo, a pitanje je i jesmo li bili. Imali smo nekad Mandžukića, pa Rakitića, evo sad nema ni Modrića. Ne može biti baš sve isto i idealno. I kako mi želimo.

Nešto se pita i suparnike. U kakvom smo stanju, kakav je ritam utakmica, bez treninga i minimalnih priprema, rezultat u Bratislavi je unatoč svega – savršen.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.