KAKO JE ‘RUKOMETNI MARADONA’ POMOGAO HRVATIMA! Detalji o Veselinu Vujoviću koje možda ne znate | Dnevno.hr
Photo: Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL

KAKO JE ‘RUKOMETNI MARADONA’ POMOGAO HRVATIMA! Detalji o Veselinu Vujoviću koje možda ne znate

Autor:

.

Današnji izbornik slovenske rukometne reprezentacije Veselin Vujović svojevremeno je kao igrač slovio za “rukometnog Maradonu”. Impresivna igračka karijera zaokružena je s bezbroj osvojenih prvenstava i s tri osvojena naslova Lige prvaka, dvaput sa šabačkom Metaloplastikom (1985, 1986) i jednom s Barcelonom (1991). Kao jugoslavenski reprezentativac ovaj stasiti Crnogorac osvojio je pet medalja, od toga dvije zlatne, olimpijsku – na Igrama u Los Angelesu 1984. i svjetsku 1986. u Švicarskoj.

Rukomet je počeo igrati u svom rodnom Cetinju, za Lovćen, a potom je kao mladi talentirani rukometaš prešao u Metaloplastiku iz Šapca gdje je osvojio sve što se osvojiti moglo. Potom je bogato transferiran u Barcelonu gdje je također blistao, a karijeru aktivnog rukoometaša završio je u Granollersu.

Odlučio se, potom, 2000. godine za trenersku karijeru koja možda nije bila toliko uspješna kao igračka, no i u ovome poslu Vujović je pokazao nadarenost, prepoznatljivost i upornost. Trenirao je španjolski Ciudad Real, bio izbornik Srbije i Crne Gore, vodio je makedonski Vardar, radio je jedno vrijeme i u Kataru, da bi naposljetku osvanuo u Zagrebu, vodio je PPD Zagreb, danas je, eto izbornik slovenske reprezenacije.

U Zagrebu je bio sjajno dočekan, priznaje da je uživao u radu i životu u glavnom hrvatskom gradu. Danas, kada se svaka njegova izjava odmjerava, pa i ona da je njegova slovenska reprezentacija smještena u “vukojebini”, Svetom Martinu na Muri, sjećanje nam bježi na razgovore koje smno s njim vodili dok je bio trener u Zagrebu. Uživali smo u druženju s njime.

Ne, kod Vujovića ne možete osjetiti mržnju prema ičemu, kamoli prema nečemu što je hrvatsko ili iz Hrvatske. Dakako, Vujović se ispričao, on uistinu nije mislio omalovažiti hrvatsko gostoprimstvo, već je aludirao na nemoć s čime da zaokupira svoju momčad u tri dana pauze. To nije i ne smije biti grijeh.

Kada je došao u Zagrebu, dobro se sjećamo, dugo smo razgovarali. Sada se i prisjećamo. Na pitanje kako je uopće osvanuo u Zagrebu pričao je:

“Zoran Gobac i ja smo 25 godina u kontaktu. I cijelo to vrijeme smo prijatelji. I u tih dugačkih 25 godina mi smo sva bitna rukometna događanja u svijetu i na ovim prostorima komentirali u dugačkim telefonskim razgovorima. Isto bi bilo kada bi se našli na nekom velikom natjecanju. Komentirali smo Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Kiel, Barcelonu, sve smo komentirali… Trenere, igrače, publiku, preporučivali smo si igrače. Javio mi se Zoran Gobac nedavno, žalio se da momčad loše igra, da mora neke stvari promijeniti. Uzvratio sam mu da malo razmisli, jer pitao me koga bi uzeo za trenera. On je tražio jaki autoritet, a ja mu nisam imao odgovor. Nakon dva dana me nazvao i rekao: “Mi smo malo pričali u klubu, mi mislimo da od tebe Vujo nema boljeg. Bi li došao kod nas”.

Ja sam pomislio – A što ne bih došao? Ja sam doslovce bio kao trener Vardara ljubomoran na Zagreb kakvu je momčad imao. Ja sam u Vardaru imao igrače koje nitko nije htio, a Zagreb je imao prave igrače a s takvim igračima treneru je užitak raditi. Pa sam razmišljao dalje, tri sata sam od kuće, znam ljude, imam prijatelje, a pravi je klub. Što ne bih? Kad sam došao pozitivno je u Hrvatskoj odjeknuo moj dolazak u Zagreb. I ovdje me ljudi s oduševljenjem pozdravljaju. Čovjek se često u životu zaprlja, no kad shvatiš da si čist onda možeš ići svugdje po svijetu i ljudi te pozdravljaju. Tako je meni sada u Zagrebu. U nesretnim vremenima i nekakvim euforijama ljudi su davali svakakve izjave, pa su kasnije zažalili zbog toga. Ja nisam bio takav”.

Kao igrač bili ste u svoje doba možda i najbolji rukometaš svijeta, govorilo se da ste za rukomet onmo što je Dražen Petrović za košarku, pitalo smo ga.

“Istovremeno smo Dražen Petrović i ja otišli u Španjolsku, on je iz Cibone otišao igrati košarku za madridski Real, a ja iz Metaloplastike rukomet za Barcelonu. Pazite, i Cibona i Metaloplastika u košarci i rukometu bili su dvostruki europski prvaci, 1985. i 1986. godine. Sjećam se da smo Dražen Petrović i ja imali jedan paralelni intervju u studijima španjolske televizije u Madridu i Barceloni. Niti jedan od nas još nije znao dobro španjolski jezik, no odgovarali smo gotovo pa identično. Pitali su prvo njega hoće li Barcelona biti prvak Španjolske u rukometu. On je odgovorio da hoće, jer to ovisi samo o Vujoviću, a kako on pozna kako igra Vujović to je on odgovorio da će Barcelona sigurno biti prvak. Pa su pitali mene tko će biti prvak Španjolske u košarci, a ja sam odgovorio da će to sigurno biti Real, jer Dražen ne zna nego biti prvi”.

Sjetite li se često svojih igračkih dana?

“Bila su to neka druga vremena, ljudi su se poštovali. Ja sam u životu, u nogometu, navijač Crvene zvezde. A danas, danas ne znam nabrojati niti dva igrača svog omiljenog kluba. U to vrijeme znao sam sve momčadi koje su igrale Prvu nogometnu ligu, znao sam napamet postave Veleža, Dinama, Hajduka, evo i danas mogu nabrajati; Sliškovića, Tucea, Kajtaza, Zajeca, Kranjčara, Mlinarića, Deverića, Gudelja, braću Vujović… Sve sam tada znao, danas ništa ne znam. Nekako se može reći da sam izgubljen u vremenu i prostoru. Nekakav sam romantičar, neki bi rekli i jugonostalgičar. Neka to zovu kako god hoće, ali sport je onda bio kud i kamo jači. I ta mi vremena nepovratno nedostaju. Sport je onda bio snažniji i popularniji na ovim prostorima”.

Jeste li vi ostali iznenađeni uzletom hrvatskom rukometa nakon razdruživanja iz bivše države?

“Moram reći da su Hrvatskoj pomogle sankcije koje su spriječile Srbiju da nastupa na velikim natjecanjima. Srbija je imala dobru generaciju, Butuliju, Peruničića i ostale koji nisu došli do izražaja, a bili su europski vrh. Nisu došli do izražaja jer njihova reprezentacija zbog sankcija nije imala pravo sudjelovanja na europskim i svjetskim prvenstvima. Hrvati su to iskoristili, napravili su pravovremeno smjenu generacija, pojavljivala se plejada novih, mladih igrača i onda se dogodilo ono što se sada treba dogoditi mom Zagrebu kojeg vodim. Da ta jedna mlada, nadarena i perspektivna momčad osvoji trofej, nadvisi velike i stekne samopouzdanje. Ta mlada hrvatska momčad na čelu s Balićem, Metličićem postala je svjetski prvak 1994. u Portugalu. I sve ostalo je legenda. Tada je ta generacija hrvatskih rukometaša shvatila da može. To je bila prekretnica. Uvjeren sam da će se to događati s mladim “zagrebašima”, da shvate da mogu. Zato je i ova pobjeda protiv Kiela toliko vrijedna za sve nas. Igrač mora osjetiti krv”.

Kada ste vi kao igrač osjetili krv, kada ste osjetili da vrijedite?

– Sjajno pitanje, a to je sjajan trenutak moje karijere, ali i karijera svih suigrača iz Metaloplastike. Da, uistinu se sjećam se kada sam ja, zajedno sa svojim suigračima iz šabačke Metaloplastike, osjetio da mogu biti najbolji. Bilo je to nakon što smo pobijedili dotad nesavladivi istočnonjemački Magdeburg. To je bila strašna momčad, mi smo ih zvali “vitaminci”. Zašto? Zato jer smo nakon utakmice uvijek u njihovim umivaonicima nalazili tablete raznih boja, sve je bilo obliveno kao tintom. To su, kao, bili neki vitamini koje su koristili. I mi smo njih pobijedili, pregazili ih kao plitak potok. Tada smo shvatili koliko smo jaki. Bili smo prejaki, nama se događalo da tijekom utakmice kad igramo s ozbiljnim suparnikom da, primjerice, Mile Isaković kaže “ej, nemoj da se netko ozlijedi, u ponedjelkjak igramo mali nogomet”. Mi suparnika ništa nismo pitali, mi smo ga jednostavno gazili. Najbolje rečeno, mi suparničku momčad uopće nismo doživljavali. U to vrijeme je veliko zadovoljstvo bilo biti rukometaš Metaloplastike, u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Skopju, ljudi su nas zaustavljali na cesti i pozdravljali, grlili… Iza nas su ljudi išli, tražili da nas počaste ručkom, kavom… Nevjerojatno je to bilo. I kad je sve to puklo, ja sam godinama bio bolestan. Ne, nije to bila depresija, ja sam nepovratno ostao nekakav, nazivaju to tako, jugonostalgičar. Ja sam skakao od sreće kad je Ivanišević osvojio Wimbledon, suze su mi tekle. Ja i danas navijam za Dinamo, Hajduk i Rijeku, kad igraju u Europi. Na svjetskoj nogometnoj smotri navijao sam za Hrvate i Bosance iz sve snage. Takav sam ja. Jasno je, ne možemo biti svi isti, u svemu tome je draž, ali znamo se, pomozimo si… Mislim da tako mora razmišljati normalan čovjek, mislim da sam takav, eto…

Održavate li kontakte s ljudima iz Metaloplastike s kojom sve dvaput bili europski prvak?

“Sa svim suigračima iz Metaloplastike osamdesetih godina vidim se često, gotovo redovito. Evo, u Zagrebu sam se sreo s vratarom Bašićem, vidim se s Vukovićem, Isakovićem, Portnerom, Mrkonjom… Ostali smo jako vezani, kada mi se sin ženio svi iz Metaloplastike su došli na to vjenčanje. Čak mi je i sin bio u sjeni vlastitog vjenčanja, jer smo mi svi zajedno iz Metaloplastike bili atrakcija”.

Slažete li se s konstatacijom da ste bili kud i kamo bolji igrač nego trener? Zašto je to tako?

“Mislim da sam kao trener zaista mogao više, čak sam i morao više. Sam sam veliki krivac, a najveći neprijatelj mi je moj karakter, ta agresivnost koju negdje u nutrini nosim u sebi. Često sam bio kažnjavan, bio suspendiran i nisam mogao dati sve od sebe u trenerskom poslu. Tu agresivnost nekad ne mogu ni kontrolirati. Ja sam došao u Ciudad Real u Španjolskoj, u momčad koja se borila za opstanak. Doveo sam ih do naslova španjolskog prvaka, kasnije i do krova Europe, u polufinalu je došlo do incidenta gdje sam ja kao dobar Balkanac morao sudjelovati. Pitam i danas sam sebe – zašto sam morao sudjelovati u incidentu. Potom sam od Europske rukometne federacije dobio kaznu od 16 mjeseci. Ja sam se žalio, a oni podigli kaznu na dvije godine. I tako mi je prestao angažman u Španjolskoj, u klubu su mi rekli da nikad nisu imali boljeg trenera, ali…

Pa sam poslije bio trener Srbije i Crne Gore, tu sam dobro radio, bilo je uspjeha, a onda se ta država raspala. Pa su me onda i Crna Gora i Srbija tražili za svog izbornika, no ja sam se odlučio, da nikoga ne uvrijedim, preuzeti skopski, makedonski Vardar. Emotivno sam otišao u Makedoniju, no možda sam trebao otići negdje u Zapadnu Europu. Ja sam u Vardaru bio sve, i tajnik i ekonom i predsjednik. Mene su pitali i kakve stolice da postave u dvorani. I to me iscrpljivalo. Kupovala se oprema nakon što bi se mene pitalo. I danas je ludnica kad se ja ppojavim u Skopju, pa meni su 60 minuta skandirali “Vujo majstore”. No, i u Skopju sam bio kažnjen zbog svojih nekih ekscesa na utakmicama. No, vi u Zagrebu, vi i publika, ćete se uvjeriti da ja nisam takav čovjek. Jednostavno, teško podnosim sudačku nepravdu i buknem. Ponekad, kad na snimci vidim te scene bude mi neugodno. Mogu izdržati nepravdu kada je sudac pristojan, pa me zamoli da sjednem. No, kada sudac vikne na mene, zaurla – sjedi dolje – poludim. Pa, mi smo na istom poslu, što se on ima derati na mene”.

Kažete da ste se smirili, kako?

“Smirio me Katar i Dubai. Tamo ti sudac najprije otme čistu loptu, ti poludiš, a on ti tu loptu odmah vrati u sljedećem napadu. Tamo suci puno kompenziraju. Pa sam vidio da se ne isplati reagirati i nekako sam se smirio. Zapravo, shvatiš da nemaš razloga prigovarati sucima. Mislim da sam dobio na toj rutini, da sam iskusniji i pametniji, a smirenje ide i s godinama”.

Jednom je jedan novinar napisao da ste 1996. godine pomogli hrvatskoj reprezentaciji da osvoji zlatnu medalju na Olimpijskim igrala u Atlanti 1996. godine? O čemu je riječ?

“Već sam se oprostio od aktivnog bavljenja rukometom, a reprezentacija Jugoslavije me zamolila da se reaktiviram i odem s njom na Europsko prvenstvo u Španjolskoj. Pristao sam, iako nisam igrao više od godinu dana. Igrali smo, da, na toj europskoj smotri protiv Hrvatske. Za mene su mnogi govorili da sam nemoćan veteran. Kad ono, ja sam bio igrač utakmice i kao veteran zabio više od deset golova, tolika je bila i razlika u korist jugioslavenske reprezentacije u tioj utakmici. Hrvatska je ispala s natjecanja, odmah smijenila izbornika Abasa Arslanagića i dovela Velimira Kljaića. Za nekoliko mjeseci ista momčad s tim trenerom osvojila je olimpijsko zlato u američkoj Atlanti. Da vam kažem nešto, stari ljudi imaju izreke i kad bolje razmisliš uvijek su one točne. Stari ljudi vele – Nikad ne znaš zašto je to dobro. Po Hrvatsku je tada ispalo dobro, makar je poraz bio neugodan”.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.