Photo by Laszlo Szirtesi/Getty Images

Dan koji nikad nećemo zaboraviti: Vatreni razbili Messija i društvo na putu prema srebru u Rusiji!

Autor: Nino Matić

I danas nas prođu trnci kad se toga sjetimo. 21.lipnja 2018. je bio nezaboravan dan, a o večeri da i ne govorimo jer glave nisu bile sasvim normalne i bistre od euforije koja nas je zahvatila. Hrvatska je nogometna reprezentacija izborila plasman u osminu finala SP u Rusiji, ali to je napravila na impresivan način razbivši Argentinu predvođenu Messijem 3:0, u utakmici koja se još dugo prepričavala. Rebić, Modrić i Rakitić ispalili su tri jaka torpeda u mrežu Argentine. Messi i društvo su ostali u očaju  i nemoći, a veliki Messi nije ni čestitao Vatrenima na pobjedi nego je onako vruć i bijesan kao ris odjurio u svlačionicu bez pozdrava. Mnogi su mu to zamjerili, nije se ponio sportski.

Utakmicu sam gledao kao i velika većina ljudi u jednom ugostiteljskom objektu, u svom rodnom gradu gdje sam se tada zatekao. Naravno smo smo bili u kockicama i navijačkim rekvizutima, a neki su već i tad dobrano potrošili grla od pjesme i piva koje je teklo u potocima. Svi smo prije utakmice bili jako optimistični, Argentina nije djelovala uvjerljivo već jako dugo, provukli su se na prvenstvo, a u prvom kolu su izvukli samo 1:1 protiv Islanda. Osjećamo li smo da možemo preko Argentine, pa i unatoč Messiju i činjenici da su Gaučosi tada bili aktualni vicrprvaci svijeta. Svi ljudi oko mene, a i ja sam komentirali smo i mozgali kako ćemo zaustaviti Messija, što bi mi napravili i što bi Dalić trebao napraviti. Znate da su u Hrvatskoj svi treneri i izbornici.

U 30. minuti svi smo utihnuli i protrnuli. Argentinin defenzivac Enzo Perez s nekoliko metara promašio je prazna vrata Hrvatske, ni sami nismo vjerovali da je to moguće, dobre vile bile su na našoj strani. Ante Rebić, imotska stina je bio jako nervozan, agresivan i sva sreća pa nije dobio i drugi žuti već u prvom poluvremenu. Svi smo uzviknuli prema ekranu i gunđajući u sebi Daliću mjenjaj Rebića odmah na poluvremenu. Sreća pa nije čuo naše vapaje nego mu je dao podršku u utrobi svlačionice pred početak drugog poluvremenu. A vjerujem da svi znamo kako mu je Ante uzvratio. U 54. minuti vratio je izborniku  tako što je veliku grešku suparničkog golmana Caballera pretvorio u golčinu iz voleja za 1:0. A tlo pod našim navijačkim nogama se jako zatreslo od euforije koja nas je zahvatila i više nitko nije prema Rebiću uputio kakvu pogrdnu riječ ili krivo izgovoreni glagol.  A Dalić je u trenu postao najveći trenerski mag.

No do kraja je ostalo i više nego dovoljno vremena, trebalo je ostati fokusiran i miran. Lionel Messi je i dalje bio na terenu, no uz poneki bljesak nije nam napravio puno štete. O njemu su brigu vodili Perišić, Strinić i Rebić. Naravno nisu jurili za njim po terenu, nego su mu htjeli suzbiti prostor i da lopta bude što manje u njegovom posjedu. Posao su dečki odradili gotovo pa maestralno. A kad je kapetan Luka Modrić bombom s 20-ak metara zabio loptu u donji desni kut u 80. minuti i probivši Caballera za 2:0 Hrvatske, trans koji je zavladao teško je opisati. Nisam ni osobno znao koga sam sve grlio, kome čestitao, sve mi je bilo u izmaglici, ali osjećao sam se sretno kao rjetko kada u životu. Osjećaj je bio strašan. Argentina je na koljenima! A kad su Kovačić i Rakitić u 90. minuti završili priču i do kraja ponizili Argentinu za konačnih 3:0 svi smo se već vidjeli u finalu iako to nitko na glas nije htio priznati ni reći. Slavio sam skupa sa svim ljudima i navijačima oko sebe, starim mladim, velikim malim, svi smo imali isti osjećaj ponosa koji nas je držao sve do jutra. Druge stvari koje su se događale u trenutcima slavlja je bolje ne spominjati.

“Sjećam se kako je Vida došao u svlačionicu s mobitelom i pokazao nam fotografije iz Hrvatske. Igrači su pali u trans, a ja sam izgubljen stajao među njima. Pitao sam se kako ću ovo zaustaviti. Kroz glavu mi je prolazilo da smo u prošlosti često padali nakon velike euforije. Tragedija i euforija nikada nisu dobre.

Dok su igrači slavili, povukao sam se u sobu, razmišljao sam kako da ih spustim na zemlju. Nisam slavio. I danas mi nije jasno kako sam to uspio. Tada sam došao pred njih i počeo govoriti da moramo ostati ponizni. Bilo mi je teško, bojao sam se bolnog pada, to ne bismo preživjeli. Rekao sam igračima da stanu i da se smire. Objasnio sam im da moramo vjerovati u sebe, bez podcjenjivanja protivnika. Zaista ne znam kako sam uspio ostati miran dok sam gledao euforične slike iz Hrvatske”, kazao je tada izbornik Dalić neposredno nakon utakmice i svog velikog trijumfa.

Hrvatska je bila glavna svjetska vijest, a naš osjećaj ponosa i sreće nije se ničim mogao izmjeriti. Jedna je to od najvećih hrvatskih pobjeda, rezultatski poput one nad Nijemcima 1998. u Lyonu, po mnogočemu briljantno slavni skalp, samopouzdanje do neba i fantastično ozračje. Sve nas je to kasnije dovelo tamo gdje ni sami nismo mogli zamisliti. No tada o tome nismo razmišljali, trebalo je proslaviti jednu od najvećih hrvatskih pobjeda u tom trenutku. Igraj moja Hrvatska, srce mi gori…




Autor:Nino Matić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.