Goran Sebelic/CROPIX Arhiva

ČUDESNOG HRVATA SRBI SU PROGLASILI NACIONALISTOM: Žene su uzdisale za njim, bio je najveća faca, a onda je završio u birtiji…

Autor: Andrija Kačić Karlin

On je najveći hrvatski sportaš svih vremena, on je uistinu najveći! Boksač Mate Parlov osvojio je u svojoj sportskoj karijeri baš sve što je mogao osvojiti, niti jedan trofej za koji se borio nije mu pobjegao. Rođen je na današnji dan 1946. godine…

Da, Parlov je bio i svjetski i europski prvak i u amaterskom i u profesionalnom boksu, k tome i olimpijski pobjednik i osmerostruki prvak Jugoslavije. Njegova borilačka karijera uistinu je impresivna, pogledajmo je na brzinu – u 310 amaterskih dvoboja doživio je samo 13 poraza, a u profesionalnoj karijeri od 29 dvoboja pobijedio je čak u 25, tri puta je bio poražen, a dvije borbe su završile bez pobjednika.

U anketi Hrvatske radio-televizije Mate Parlov proglašen je za najuspješnijeg hrvatskog sportaša svih vremena. U analizama sportskih stručnjaka osim što je Parlov osvojio baš sve, za najvrjedniji njegov trofej uzima se osvajanje olimpijske zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972. godine. Nakon stjecanja olimpijskog zlata doček u Puli gdje je živio i trenirao i danas se još prepričava…

Čudesna karijera

Biografija Mate Parlova je sjajna, nenadmašna. Rođen 16. studenog 1948. godine u Imotskom, popčeo je trenirati boks u Puli, kao šesnaestogodišnjak. Nakon manje od tri godine vježbanja bio je prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji. S nepunom 21 godinom u Budimpešti (1969) je europskoj smotri došao je do finala, a dvije godine kasnije na europskoj smotri u Madridu postao je i europskim prvakom. Taj je naslov obranio i na Europskom prvenstvu 1973. u Beogradu.

No, najveći uspjeh postigao je na Olimpijskim igrama u Munchenu. Superiorno je postao olimpijski pobjednik pobijedivši u pet mečeva na olimpijskom boksačkom turniru. U prvom kolu svladao je Aman Hasasana iz Čada, u drugome je „prebio“ Imre Totha iz Mađarske. Obojica su bila rješena – nokautom. U trećem kolu Parlov se namjerio na izvrsnog Argentinca Miguela Angela Cuella. Iako je otpor Cuella bio fanatičan, Parlov ga je preciznim udarcem natjerao na predaju. Trener Argentinca bacio je ručnik na pod što simbolizira predaju njegovog borca. Novine su pisale – „Trener spasio svog pulena“.

U polufinalu je na bodove Parlov nadvisio Poljaka Janusza Gortata, a u finalu ga je čekao predstavnik najpoznatije boksačke škole, kubanske. Gilberto Carillo slovio je kao favorit u finalnom dvoboju olimpijskih igara u poluteškoj boksačkoj kategoriji. I zaista je namučio Parlova. Letio je i Parlov na pod, letio je i Carillo, pljuštali su teški udarci, u jednom trenutku Parlov se izvukao iz opasnog klinča, pobjegavši od serije Carillovih udaraca. Bijesan zbog dvoboja koji bi se mogao zakomplicirati Parlov je u drugoj rundi precizno pogodio Carilla u pleksus. Sudac je odlučio – bio je to tehnički nokaut. Prije toga Carillo je „preživio“ tri pada na pod. Parlov je postao olimpijski pobjednik.




Na povratku u Puli Parlova je dočekao doslovce cijeli grad. Inače je bio običaj da nakon uspjeha Mate Parlova Puljani njemu naprave doček na pedesetak kilometara od Pule, te bi ga tako i po dvadeset tisuća ljudi pratilo sve do njegovog doma. Spektakularno.

Parlov je poslije, 1974. U Havani postao i svjetski prvak. I odlučio krenuti u profesionalce. U Beogradu protiv Talijana Adinolfija gledalo ga je sto tisuća ljudi. Pobjedom protiv Talijana postao je europski prvak u poluteškoj kategoriji. A svjetski prvak postao je 1976. Godine, protivnik mu je bio Argentimac Cuello kojeg je svladao još u trećem kolu olimpijskog turnira u Munchenu. Nakon jednog udarca Cuellu je samo klonila glava, pa i tijelo. Ta scena dugo godina je bila i uvodna špica sportskih pregleda u bivšoj državi. Sveukupno, u amaterskom natjecanju Parlov je sudjelovao u 310 mečeva, doživio je samo 13 poraza. Kao profesionalac u 29 borbi pobijedio je u 24, dvije borbe završile su bez pobjednika, a samo je tri puta poražen.

Kasnije je Parlov postao i boksački trener i bio je izbornik jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu.




Nakon karijere živio je mirnim životom, a otkrio je i tajnu svoje koncentracije. Prije bitnih i teških dvoboja volio je čitati hrvatske pjesnike. Bio je nevjerojatno skroman i nije volio govoriti o svojim uspjesima. Pričao je:

„Boksaču je najteže nakon karijere. Pogotovo ako ne zna što bi radio u životu. Mnogi su prolupali jer nakon boksačke karijere više nisu vidjeli smisao. Ja sam, pak, toliko žudio za anonimnošću. Nisam želio živjeti od starih sjećanja. Sada sam samo obični građanin. I ne volim kada mi ljudi ljube ruke zbog nekih prošlih vremena. A čega se najviše volim sjetiti. Ma, kada malo bolje razmislim, najljepše mi je bilo kada sam osvojio olimpijsko zlato“.

Screenshot/YouTube

Objašnjavao je rado novinarima i znatiželjnicima otkud mu snaga i volja za ostvarenje takvog uspješnog sportskog niza…

“Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakva vatra, kao da sam Prometej, to je volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam… Dobro, nisam morao, ali sam tako to doživljavao. Da nisam imao tu upornost i nešto malo talenta, ne bih došao do vrha”.

No, priznavao je da sve nije išlo baš glatko, a za svoju najveću vrlinu držao je – strpljivost.

“E, to sam tek kasnije shvatio, nakon što sam već sve osvojio. Imao sam strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. Prije sam bio nagao, htio rješavati stvari na silu, dok nisam vidio da i sam imam Ahilovu petu. Dotad sam mislio da može kuća past’ na mene, i da mi ništa neće biti. Čudan je to polet, zanos… Onda sam 1970. bio poražen, nokautiran od jednog Nijemca, i nakon toga sam se prizemljio. Nije manje važno znati uzmaknuti”…

Jednom su ga srpski mediji optužili da je hrvatski nacionalist. Mate Parlov je odgovorio žestoko, doslovce je nokautirao one koji su ga tako omalovažili;

“Svašta! Pa, kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život”.

Dugo nakon karijere priznao je da voli i da se tijekom napornih priprema opuštao uz poeziju. Dokazao je tada Parlov da je uistinu sentimentalna duša.

“Nadahnjivao sam se stihovima još od djetinjstva. Kasnije još izrazitije, u trenucima raznih kriza. Kao što kaže Tin, u Ganutljivim opaskama: Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu./ Prekužio sam bijes na vjerolomstvo./ Prostodušno se čudim vandalizmu./ Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!, tako se i sam smatram potomkom svijeta, iako ne bih dao na se i na svoje. Ali, muče me pitanja koja se tiču cijelog svijeta. Suosjećanje nas sve vezuje”

Goran Sebelic/CROPIX Arhiva

Njegov posljednji dodir s boksom bio je na Olimpijskim igrama 1984. gdje je imao ulogu izbornika i trenera jugoslavenske reprezentacije. Na tim su olimpijskim igrama boksači iz bivše države postigli svoje najbolje rezultate ikada: jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce.

Zanimljiva zgoda kaže da je jednom prilikom pred sam početak meča saznao da tadašnja Jugoslavenska radio televizija nema novaca za prijenos, a Mate je tada, kao zaista veliki čovjek i sportaš, samo upitao koliko to košta i ispisao ček na traženi iznos.

Nakon završetka svoje boksačke karijere živio je u Fažani pokraj Pule, daleko od sporta i javnog života. Vodio je vlastiti kafić u Puli. U ožujku 2008. dijagnosticiran mu je rak pluća. Pet mjeseci kasnije, 29. srpnja preminuo je na putu prema bolnici u Puli gdje je živio nakon završetka boksačke karijere. Mate Parlov pokopan je 31. srpnja 2008. na Gradskom groblju u Puli.

Kronologija uspjeha Mate Parlova:

• Madrid 1971. – Osvojio prvo europsko amatersko zlato u poluteškoj kategoriji
• München 1972. – Osvojio zlatnu olimpijsku medalju u poluteškoj kategoriji pobijedivši u finalu Kubanca Carilla
• Havana 1974. – Postao prvi svjetski amaterski prvak u poluteškoj kategoriji
• Beograd 1976. – Osvojio profesionalni europski naslov nokautiravši Talijana Adinolfija
• Milano 1978. – Pobjedom protiv Argentinca Cuella osvojio profesionalni svjetski naslov
• Las Vegas 1980. – Protiv Marvina Camela izgubio na bodove u posljednjoj profesionalnoj borbi

Autor:Andrija Kačić Karlin
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.