Guliver Image

BRAT MU JE OTIŠAO U BEOGRAD, ALI OVAJ HRVAT TAMO NIJE HTIO: ‘Htjeli su me, ali me nikako nisu uspjeli slomiti’

Autor: Andrija Kačić Karlin

Osim sjajne sportske karijere Željko Čajkovski u sjećanju starijih Dinamovih navijača ostao je uvijek zapamćen kao sportaš koji ni pod koju cijenu nije želio preći u beogradski Partizan kao što su to mnogi njegovi suigrači napravili nakon rata. Naravno, pod velikim pritiscima, no sve te pritiske Željko Čajkovski je izdržao, pa i kad mu je brat Zlatko nakon Drugog svjetskog rata otišao za Beograd, a prije toga su zajedno igrali u HAŠK—u.

„Želio je igrati samo u Dinamu”, ne samo jednom je rekao Zlatko Čajkovski, njegov brat koji se proslavio u Partizanu.

Željko Čajkovski u Dinamu se proslavio, postao jedan od najboljih nogometaša svijeta…

Brat otišao u Beograd

Željko Čajkovski rođen je u Zagrebu 5. svibnja 1925. godine. Igračku karijeru započeo je u zagrebačkom HAŠK-u, gdje je igrao već 1935. godine za najmlađe juniore, potom nastavlja u juniorima, a od 1942. do 1945. godine nastupao je za prvu momčad Akademičara.

Nakon gašenja kluba od ondašnjih vlasti, Željko Čajkovski 1945. godine najprije postaje igrač nogometne sekcije Konjičke brigade u Zagrebu, a iste godine postaje i nogometaš novoformiranog kluba Dinamo iz Zagreba, za koji igra do 1956. godine i s kojim u 1948. i 1954. osvojio naslov prvaka Jugoslavije. S Dinamom je Željko osvojio i jugoslavenski kup 1951. godine. Za Dinamo je odigrao 447 utakmica i postigao 249 zgoditaka.

Nakon odlaska iz Dinama, Željko Čajkovski od 1956. do 1958. godine igra za Werder iz Bremena, a zatim od 1958. do 1960. godine za FC Lichtenfels, gdje je igrač i trener, i gdje završava igračku karijeru.




Čajkovski je bio vrlo brz igrač, prodoran, dobar tehničar, odlično je pucao lijevom nogom, bio je vrlo pokretljiv i odlična pregleda igre, sjajan dodavač.

Umro je 12. studenog 2016., u 92. godini, u tom trenutku bio je najstariji hrvatski osvajač olimpijske medalje. Koju je osvojio 1948. godine s Jugoslavijom na Igrama u Londonu 1948. godine.

Njegova životna priča bila je dramatična. Tiče se odlaska njegovog brat Zlatka u Partizan i njegove želje da pošto-poto ostane u Dinamu:




„Zamislite, čak sam 1947. godine kao gost nastupao s Partizanom na turneji u Rumunjskoj i Artur Takač me cijelu noć nagovarao da dođem kod njih, ali nisu me uspjeli slomiti. Tih godina bili su poznati dvoboji između Zlatka i mene jer smo se često sukobljavali na terenu. Sjećam se situacije iz 1954. kada je Dinamo bio prvak. Čim je lopta krenula s centra, on se zaletio u mene i stadion je eksplodirao od ljutnje. Kasnije sam saznao da su ga na to nagovorili Bobek i još neki. Partizan je tada bio privilegiran, Zlatko mi je povremeno spominjao svote od kojih mi se vrtjelo u glavi. Ali u to vrijeme novac nije bio pretjerano važan. Evo 1947. Dinamo je u gostima pobijedio Marseille sa 6-0 i iste večeri francuski menadžeri su Ivici Horvatu i meni ponudili milijunske svote u francima da ostanemo kod njih, ali nismo htjeli pobjeći. Godinu dana kasnije Zvonimir Monsider i Babić su to napravili i pobjegli nakon utakmice u Trstu protiv Ponziane”.

Teška su vremena bila nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu.
Nakon nekog vremena Dinamo se iskristalizirao kao klub koji će imati podršku tadašnje politike. Tada je dosta klasnih zagrebačkih igrača, među kojima je bio i Željko, pristupilo Dinamu. Ipak te 1945. neki sjajni zagrebački nogometaši poput njegovog brata Zlatka Čajkovskog i Stjepana Bobeka nisu prešli u Dinamo, nego u Partizan koji je tada nudio sjajne uvjete dobrim nogometašima.

Rekao je sam Željko da mu je brat Zlatko imao barem deset puta veća primanja nego što ih je on imao u Dinamu. Stjepan Bobek također je imao sjajne uvjete u Partizanu, ali on praktički nije ni imao izbora što se prelaska tiče, jer je za vrijeme NDH neko vrijeme radio u državnoj službi. Uzimao je otiske prstiju zatvorenicima. Zbog toga je Bobek mogao biti sretan što je nakon dolaska nove vlasti uspio sačuvati glavu.

Željka Čajkovskog  je također vrbovao Partizan, ali on je odlučio ostati u rodnom Zagrebu. Sredili su mu da dođe u Dinamo, iako su mu odmah dali do znanja da neće dobivati praktički nikakve novce. Partizan ga je još jednom pokušao dovesti nekoliko godina poslije. Čak je kao gost nastupao za njih na jednoj turneji u Rumunjskoj. Nakon njegova povratka u Zagreb Dinamovi čelnici su se uplašili da bi ovoga puta Željko mogao popustiti.

Za reprezentaciju Jugoslavije od 1947. do 1951. godine kao nogometaš Dinama odigrao je 19 utakmica i postigao dva zgoditka. Postigao je u 114. minuti antologijski i odlučujući treći pogodak u kvalifikacijskoj utakmici s Francuzima 1949. u Firenzi (3-2), koji je Jugoslaviji omogućio odlazak na SP u Brazil 1950. Osvojio je, rekosmo, srebrnu medalju na OI u Londonu 1948.

Inače, po struci je bio diplomirani ekonomist. Uvijek je na putovanja kao nogometaš išao sa skriptom ispod ruke, dok je studirao ekonomiju. Kada je igrao u Njemačkoj, zaposlio se u Simensu.

Željko Čajkovski je bio sportu odan do srži. Rado je pričao o teniskim legendama onoga vremena, Josipu Paladi, Franji Punčecu i Dragutinu Mitiću. Često ih je gledao na Šalati, ali on se više priklonio stolnom tenisu. Igrao je sa Željkom Dolinarom, Josipom Vogrincem, Zdenkom Uzorincem, čak je nastupao i za reprezentaciju Zagreba. Jednom je s Zdenkom Uzorincem bio na turniru u Bratislavi.

Obožavao je šah. Govorio je da je to najbolji mogući način na koji moždane vijuge ostanu u funkciji. O šahu je govorio: „Šah bistri um, drži ga vitalnim, a kada ga spojite s fizičkim aktivnostima, onda možete očekivati da ćete doživjeti duboku i kvalitetnu starost, bez većih problema sa zdravljem“.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.