Poznati sin hrvatskog branitelja nije zaslužio takav doček u Beogradu dok Prijovićka puni Arene

Nekim stvarima zaista se možemo čuditi. Tiče se hrvatsko-srpskih odnosa. Ne političkih, već estradnih i sportskih. Pa, dok Gibonni puni beogradske dvorane uz uzvike klicanja i oduševljenja, a istovremeno Aleksandra Prijović rasproda pet punih zagrebačkih Arena zaredom, u sportu je ipak malo drugačije.

Postoji zdravo, ali i nezdravo rivalstvo. U posljednje vrijeme na hrvatskom tlu dok gostuju klubovi iz Srbije baš i nema incidenata, sve je nekako umirujuće dok momčadi istočnog susjeda gostuju u Zagrebu, Splitu i Zadru. I zadovoljni smo što je tako. Nije da u Hrvatskoj nekad nije bilo neprimjerenih uzvika ili incidenata, ni slučajno. Međutim, moramo biti zadovoljni što se gostovanje srpskih klubova u Hrvatskoj danas shvaća kao nešto normalno… Neka tako i ostane.

Činilo nam se da se i u Srbiji situacija smirila. Zacijelo i jest. Ali, pomalo nas je neugodno iznenadio naboj u zanimljivom FNC dvoboju u beogradskoj dvorani Pionir. Gdje je Francisco Croata Barrio, argentinski Hrvat „gušenjem” je svladao Vasu Psihopatu Bakočevića.

Hrvatska publika nije toliko nabrijana

Osim neugodnih i uvredljivih izjava Bakovčevića prije i poslije meča i u dvorani je za vrijeme meča bilo glasnog vrijeđanja i zvižduka. Tako da je ovaj spektakl ipak okrnjen za ono što sportu treba i zbog čega sport postoji. A to je viteštvo i poštovanje suparnika. Bakočević se nesportski ponašao prema svom protivniku, udarao ga u genitalije koljenima i šakama te vrijeđao od prve do posljednje minute. I publika ga je svesrdno podržavala u tome.

Atmosfera u dvorani bila je naelektrizirana, a Croata Barrio nije mogao davati ni izjave za medije od zaglušujućih izjava i pogrda.

Croata je tek u mirnom kutku studija mogao dati izjavu:

“Mislim da nikog u regiji nisu dočekale ovakve tenzije i ne znam tko bi došao ovdje uz takve pogrde”, bio je sukus govora FNC-ovog prvaka lake kategorije.

Šteta, jedan tako zanimljiv borilački meč bio je lišen onoga što bi svi borci morali imati. A to je dostojanstveni stav, ponos i fair-play. Zato smo sretni što na većini drugih sportskih borilišta, u Hrvatskoj i Srbiji svjedočimo ipak smirivanju naboja.

Nestalo svjetla na Marakani

Na koncu ne možemo se a ne sjetiti jednog događaja iz 1999. godine. U kud i kamo turbulentnije vrijeme odnosa Hrvatske i Srbije. S kvalifikacijske utakmice za Euro u Beogradu, kada je Hrvatska igrala protiv tadašnje Srbije i Crne Gore.

U jednom trenutku na stadionu je nestalo električne energije, reflektori su zgasnuli. Svi su počeli strahovati što bi se moglo zbiti. Nije da nije sigurnost hrvatskih igrača bilo u pitanju. I dogodilo se nešto baš viteški, sportski, a stalno je to isticao pokojni, kako nam je to teško reći, Ćiro Blažević:

Poznati Hrvati izazvali su šok u centru Beograda, a onda ih je sudbina bacila na rub provalije

“Igramo mi u Beogradu protiv Srbije i Crne Gore, nakon zadnjeg rata. Odjednom nestade svjetlo. Svi su mislili da je sabotaža, možda je i bila… U tom času – svaki srpski igrač zagrli mog igrača i – čuva ga, čuješ? To je prijateljstvo, viteštvo, to je dostojanstvo i vrijednost sportaša. Nikad to ne smijemo zaboraviti. Sportaši moraju biti posebni ljudi. Eto, to su sportaši, oni grade razrušene mostove i ne poznaju konflikt”.

Na znanje i ravnanje Vasi Bakovčeviću.