OTKRIVAMO KOJA JE TAJNA CRO COPOVA USPJEHA! Ono što Mirko ima, nema niti jedan borac na svijetu!

Autor: ANDRIJA KAČIĆ-KARLIN/BRUNO HERLJEVIĆ

Naravno, Mirko Filipović u karijeri je zaradio lijepe novce, no nisu ga novci i pohlepa doveli na vrh borilačkih vještina u svijetu

Pao je i legendarni Japanac Kosaka i to za minutu, nakon serije devastirajućih udaraca u glavu! To je naš Mirko Filipović, istinski sportaš kojeg smo nekad bezrazložno kritizirali nakon njegovih najava o prekidu karijere i povratku u ring. No, sad shvaćamo, poriv za borbom, ne za novcem, nagnao ga je da ode dalje i da devetu godinu zaredom ima nastup u Japanu. A kad je imao prvi nastup, sam nam je jednom prilikom rekao, “bio je još podstanar”.

Koja je zapravo tajna Mirkove borilačke dugovječnosti i što ga to vodi i goni sve ove godine da ulazi u ringove i kaveze s opakim likovima i zbog čega je s 43 godine na leđima i dalje sinonim za borilačke sportove diljem svijeta? Naravno, Mirko Filipović u karijeri je zaradio lijepe novce, no nisu ga novci i pohlepa doveli na vrh borilačkih vještina u svijetu, nego njegova želja, predanost, usredotočenost i napose rad. Rad, i opet rad. Mirkova glad za uspjehom, za dokazivanjem, za afirmacijom pred svojom hrvatskom i japanskom pa ona i svom pubilkom borilačkog svijeta.

Koliko Mirko u tome svemu uživa govori i njegov Facebook profil na kojem se iz dana u dan javlja svojim obožavateljima slikama, snimkama s treninga, šalama i pošalicama. Mirko uživa u svom životu, a borba je njegov život, dakle, kao što je i sam rekao nekoliko puta, dok će ga tijelo služiti borit će se…

On je stekao renome sjajnog borca koji je u trenucima svoje najveće slave bio globalno poznat i slavljen, iz tih dana mu je i nadimak – Cro Cop!

Filipovićeva karijera protkana je kroz borbe u nekoliko verzija grubog boksa, ultimate fight, K-1, Pride i MMA.

Najuspješniji je bio u ultimate fightu, makar se ne smiju zanemariti uspjesi i u ostalim disciplinama, evo sad u MMA je postigao rekord kojeg dugo neće moći nitko oboriti. Cro Cop više od 10 godina nije otišao do sudačke odluke u MMA-u. Bilo je tu svega, od pobjeda i poraza, ali Mirko je svojih 19 borbi zaredom završavao prije posljednjeg zvona.

Odrastao u slavonskoj ravnici i vježbajući od malih nogu zaljubio se u svijet borilačkih vještina, te je potom cijeli život podredio svojoj ljubavi. Na počecima karijere bio je zaposlen u policiji, u jedinici za specijalne namjene, antiterorističkoj, Lučko, no s obimom obaveza zbog učestalih borbi napustio je policiju i posvetio se samo boksu. Kasnije se, tvrdi, isključivo zbog namjere pomaganja ljudima, kandidirao za hrvatski Sabor kao član SDP-a, zbog svoje popularnosti lakoćom je upao u Sabor…




Njegovi počeci u teškim borbama datiraju još iz 1996. godine u K-1. Njegova impozantna pojava i sjajan udarac lijevom rukom, (high-kick) odmah su ga svrstali među zvijezde borilačkih vještina. Sjajnih uspjeha nanizao je Cro Cop u K-1, redom je “izmlatio” Jerome Le Bannera, Mike Bernarda (dvaput), Musahija, San Greca, a svima nama je u sjećanju izvrsna borba protiv Bob Saapa kojeg su zvali “zvijer”, Filipović ga je rješio za 85 sekundi. Većina tih borbi održavala se u Japanu gdje je Cro Cop stekao silnu popularnost.

Kada je hrvatska nogmoetna reprezentacija nastupala na Svjetskom prvenstvu 2006.godine u Japanu i Južnoj Koreji Japanci su na utakmice naše reprezentacije dolazili s velikim slikama Cro Copa.




Dakako, bilo je i u K-1 izgubljenih bori, no uvijek je Filipović ostavljao dojam velikog, požrtvovnog borca i zbog toga ga njegovi navijači nisu napuštali. Flipovića su znali svladati Ernesto Hoost i to triput, Xhavit Bajramim a jednom ga je dobio i Mike Bernardo, koji je prethodno bio poražen u borbi s Filipovićem.

U Pride kerijeri Filipović je također bio sjajan, početni uspjesi bili su zapanjujući, redom je “nalupao” Mark Hunta, Remy Bonjaskyja i Boba Saapa. I onda je stigao spektakl, borba za svjetski naslov protiv Minotaura. Kolikogod Filipović bio dobar, bolji u prvoj rundi, toliko ga je u drugoj rundi stajala nepažnja, te je Minotaur uspio napraviti polugu koja je značila i njegovu pobjedu.

Prvo pravo razočaranje tek je uslijedilo, na turniru Pridea 2004. godine iznenadio ga je, porazio, posve nepoznati Kevin Randleman. Vrijednom Filipoviću to je bio signal za još teži rad, te se vratio s veličanstvenim nizom od šest pobjeda. U ljeto 2005. godine nesretno je izgubio na bodove protiv Fedora, ostao je dojam da je Cro Cop u tom meču bio rezerviran, predugo je čekao, a suci su zbrojili naposljetku više Fedorovih udaraca.

U sjećanju je, tijekom Pride karijere, i osvajanje prestižnog Grand Prix turnira u rujnu 2006. godine, u fenomenalnim borbama protiv Silve Wanderleia i Josha Barnetta.

Okušao se Filipović i u UFC-u. Početnom pobjedom protiv Eddija Sancheza pokazao je da se i u toj disciplini može snaći. No, u sljedećoj borbi hrabar Mirko doživio je jedan od najtežih poraza u svojoj karijeri, naime nokautirao ga je Gabriel Gonzaga i to tako snažno da je Filipović nekoliko minuta bio u nesvijesti. Mnogi su tada očekivali njegov kraj karijere, uostalom znao je tako Filipović i najavljivati, no odlučio je sebi dati još jednu prigodu.

Za početak vratio se u – Pride. I tu ga nije dočekao uspjeh na novom početku, nokautom ga je pobijedio Tatsuy Minuzoa. Potom je u Prideu dobio Man Choia.

No, izazov da se okuša još jednom u UFC-u, za Filipovića značilo je osim dobre zarade i veliki rizik za gubitak teško stečenog ugleda. Upravo tako se može tumačiti poraz protiv Roya Nelsona, ali i protiv Bernarda Schauba pa i Pata Barryja.

Potom je Filipović još jednom tvrdio da je njegova karijera završena, no to smo već znali čuti od njega. Sam je nudio medijima svoju verziju priče, priznao je da je umoran i iscrpljen, novinarima tvrdio kako “se previše tukao, te kako mu je pun kufer svega. I svih tih putovanja i tog marketinškog razvlačenja”.

Pamtimo njegove rečenice: “A i 20 godina se borim, trebam i ja malo živjeti, naspavati se kad mi se spava, da ne moram u dvoranu kada otkuca 17 sati ako nisam raspoložen “.

No, nakon kraće pauze nagon je ipak bio jači, i ne treba mu na tome zamjeriti, ni slučajno. Ne samo zato što je uspješan, nego zato što je uporan. I vrijedan. Ne može se opstati u svijetu ovakvih borbi bez rada, krvavog i teškog, nadljudskog čak.

Vratio se Mirko kasnije još jednom u UFC i prebio Gonzagu 2015. godine, a u međuvremenu je osvojio i K-1 turnir u Zagrebačkoj Areni pa onda i Rizinov Grand Prix prije 12 mjeseci. Bilo je tu pregršt ‘oproštajnih’ borbi koje je Mirko najavio pa onda ponovo iznenadio novom ‘oproštajnom’ borbom.

Kako bilo, Filipović će u svijetu grubog boksa ostati upamćen kao veliki borac koji je imao svoje slavne dane na koje i on i njegovi navijači mogu biti ponosni. Pritom, valja i to reći, slovio je i kao tip koji je često mijenjao trenere i odluke, pa mnogi stručnjaci iz ove “branše” misle da je mogao više ostvariti da je bio lojalniji jednom ili manjem broju trenera. U Hrvatskoj je za ovu vrstu borilačkih vještina samom svojom pojavom napravio mnogo.

Postojala je priča da bi se jednom mogao prirediti i oproštajni meč Mirka Filipovića kojim bi se on zahvalio svojim navijačima. Ne sumnjamo da bi ga na taj ispraćaj pozdravilo 20 tisuća ljudi. No, nekako se potajno nadamo kako će nakon te oproštajne borbe biti još koja. Eto, Mirko je sam najavio još dvije nakon što je demolirao Kosako bez da se uspuhao!

No, uživajmo u Filipovićevim dosezima dok još možemo. Jednog dana će se o ovome pričati unucima…

Autor:ANDRIJA KAČIĆ-KARLIN/BRUNO HERLJEVIĆ
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.