Foto: Nenad Dugi / CROPIX/ Vedran Corluka, Niko Kranjcar, Dario Knezevic, Dario Simic.

Bivšem Vatrenom propali milijuni u sekundi: Otvoreno govorio o debaklu na burzi

Autor: Andrija Kačić Karlin

Neki novi vjetrovi zapuhat će Maksimirom, barem bi trebali, a mi ćemo se u ovom feljtonu prisjetiti Darija Šimića i njegove donedavne uloge u Dinamu. Kao i cijele briljantne karijere. Igrao je devet godina igrao u Serie A, za Inter i Milan, prvi je od Hrvata proslavio 100. nastup za reprezentaciju, brončani je s Mundiala 1998. u Francuskoj. No, karijeru je započeo u Dinamu, u kojem je igrao sjajno, već kao mladić. Preciznije, Dario Šimić je kao stoper karijeru započeo u Dinamu iz Zagreba, 1992. godine. Idemo pogledati njegovu karijeru u jednom od naših feljtona o legendama…

U Dinamu je proveo sedam vrlo uspješnih sezona u kojima je čak 5 puta osvojio naslov prvaka Hrvatske, te 1998. nastupio u Ligi prvaka. U tom se razdoblju maksimirski klub nazivao Croatia Zagreb. Sjajnim igrama u klubu došao je do dresa reprezentacije.

Postao je 2008. godine jedini hrvatski igrač koji je nastupao na svim velikim natjecanjima reprezentacije od osamostaljenja države, što znači na tri svjetska i tri europska prvenstva Uz iznimne reprezentativne uspjehe, Šimić ima nevjerojatno jaku klupsku karijeru. Do 1998. igrao je za Dinamo, nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj potpisao je za talijanski Inter, a 2002. iz Intera je prešao u gradski rival, Milan. Već sljedeće sezone, 2003. igrajući za Milan, osvojio je Ligu prvaka, ali nakon toga, što zbog ozljeda, što zbog velike igračke konkurencije, polako počinje igrati sve manje. Zbog toga je kasnije potpisao za francuski Monaco.

Foto: Goran Mehkek/CROPIX

Početak nove karijere

Nakon karijere nije ga zanimao trenerski posao, preferirao je obavljanje nogometnih djelatničkih dužnosti, ali i veliki poslovi. Ruku na srce, Šimić je jedan od rijetkih hrvatskih sportaša koji je zarađeni novac već za vrijeme aktivne karijere odlučio investirati u privatne poslove. Najprije je započeo je s proizvodnjom vode Aquaviva, slijedio je suvlasnički udio u Karlovačkoj banci, a kupio je i staru kuću u Tkalčićevoj ulici koju je renovirao i otvorio veliki lokal.

Unatoč relativnim poslovnim uspjesima u javnim istupima nije bježao od priznanja svojih vlastitih grešaka. Sjećamo se njegovih brutalno iskrenih riječi:

“Za karijeru poslije nogometne karijere treba iskustva. Mi smo, Šimići, školu jako skupo platili, puno smo griješili. I ja i brat Josip. No, hvala Bogu, sve su firme stabilne. Svi misle da je, kad ima ljudi u lokalu, to sve bajno i krasno. Borimo se polako, dan za danom. Ni u sportu ni u poslu bez pravih ljudi oko sebe ne možeš naprijed”.

Foto: Srdjan Vrancic/CROPIX

Strovalila se burza

Priznavao je i svoje goleme novčane gubitke: “Kad sam zaradio prvi veći novac u Interu, upravo ti ljudi kojih ima dosta oko nas i koji imaju jako puno vremena pa ti daju savjete brzo su se umiješali. Jedna mi je žena rekla ‘od tebe ću napraviti milijunaša, uložit ćemo novac u američku burzu, ona sada ide sjajno’. Odgovorio sam ‘ja već jesam milijunaš, ali može, samo nemoj da bude suprotno’. I što se dogodilo?”




“Avioni su u New Yorku srušili Blizance i burza se strovalila 90 posto. Da nisam dalje nastavio igrati i zarađivati, zbilo bi se upravo ono što sam rekao – suprotno od milijunaša. Eto, to je moj primjer, u roku od dva dana otišlo mi je sve, na burzi sam izgubio 90 posto svojeg novca”

Ipak, očito se izvukao, a njegove ambicije u nogometu kretale su se baš na širokom horizontu. Kandidirao se on i za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, kada nije prošao pokraj Šukera osnovao je Nogometi sindikat koji je pomagao nogometašima koji nisu dobivali plaće ili su imali neke druge probleme s poslodavcima.

Foto: Niksa Stipanicev/CROPIX

Priča o sindikatu

Ulazak u Dinamu mu je, zapravo bio prvi veliki dužnosnički uspjeh (iako nije potrajao). Ako mu se išta valja priznati to je upornost. Uostalom, takav je bio kao igrač. Uporan do boli. Često smo razgovarali s njime, uglađen, tih i s ambicioznom željom da bude jasan pričao je:




”Dosta sam se kasno počeo baviti nogometom, imao sam gotovo 12 godina kada sam došao u selekciju Dinama, do tada sam igrao nogomet na ulici. Ipak, već sa 16 i pol godina debitirao sam u momčadi Dinama, brat Josip i ja bili smo najmlađi debitanti. Mi smo u obitelji uvijek bili dinamovci, rođen sam 12. studenoga, sutradan me je otac učlanio u Dinamo, još uvijek imam tu iskaznicu.”

“Svaku nedjelju brat, otac i ja išli smo u Maksimir, i jedva smo čekali da pogledamo utakmicu Dinama. Kada sam počeo trenirati, vidjelo se da sam talentiraniji od ostalih igrača tako da sam vrlo brzo postao član juniorske reprezentacije Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske. Bio sam talentiran, to je nedvojbeno. Trebate se podsjetiti da sam dijete rata, kada sam imao 15 godina i trebao se najviše razvijati, u Zagrebu su bile uzbune i zamračenja„.

Najteži prelazak

Inače, Dario Šimić bio je jedan od prvih nogometnih poletaraca u Hrvatskoj koji je osim svog klupskog trenera imao i svog vlastitog, osobnog trenera. I njemu duguje veliku zahvalnost.

“Prekretnica u mojoj karijeri dogodila se kada sam upoznao trenera Zdravka Jurčića Miša koji mi je otvorio oči, shvatio sam kako vrhunski nogometaš treba razmišljati i na što bi sve trebao obratiti pozornost. Upoznao sam ga kada sam imao 15 godina. Moj otac je inteligentan čovjek, sam je mogao donijeti neke zaključke, ali bez Zdravka Jurčića ne bi mogao povlačiti neke poteze jer nije imao iskustva i nije nikada igrao nogomet. Otac i ja znali smo da je prelazak iz juniora u seniore najteži”.

I dok se bavio poslovima, natječajima, sindikatom iz prikrajka je pratio i brinuo se o karijeri svog sina Roka. Koji je postao prvorazredan centarfor i mnogi ga vide kao neupitnu budućnost hrvatskog nogometa. Nekako je nepisano pravilo da sinovi sjajnih i slavnih nogometaša, ako se uopće okušaju u nogometu, teško dosegnu iste visine kao roditelj. Kako je riječ o nepisanom pravilu, a ne o zakonu, naravno da ima iznimaka. Neki ih i nadmaše. Bilo bi idealno da bude gako, da Roko nadmaši tatu Darija.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Odlazak sina

Roku Šimiću bilo je dovoljno igranje samo 26 utakmica u Prvoj HNL u dresu Lokomotive, s postignuta četiri gola, da za četiri milijuna ode u inozemstvo kao tinejdžer. Kupio ga je Red Bull iz Salzburga. Prvo su ga iz novog kluba poslali na posudbu u Liefering u Drugoj austrijskoj ligi. Gdjd se odmah dokazao kao izvrstan napadač pa je već sljedeće sezone kooptiran u prvu momčad Red Bulla.

Za centarfora Roko Šimić ima odličnu visinu (190 cm), spretan je i brz, član je mlade reprezentacije i nevjerojatno je skroman, dobro odgojen i omiljen kod suigrača.

Inače, otac Dario ne voli isticati svog sina u javnosti, drži ga podalje medijskih preokupacija, a kada smo razgovarali s njima osjetili smo da je riječ o pravoj roditeljskoj brizi.

Roko kao budućnost hrvatskog nogometa

“Mi se nakon sezone u HNL-u uopće nismo opterećivali gdje bi Roko mogao otići, bilo je ponuda, naravno. Ja sam znao samo jedno, Roko će i dalje igrati nogomet, to je bilo najvažnije. On je zaista mlad i opterećivati ga što ga može čekati u karijeri pa da poleti visoko bilo bi bespredmetno. Ja sam prije za prirodni razvoj. Vidjeli smo koliko naših mladih igrača sagori, kada ne igraju redovito. Dogodi mu se svašta, ili ne igra, ili se uplaši. Mislim da je i naše prvoligaško natjecanje odlično za stasavanje talentiranih mladića. Ja sam s razvojem Roka u Prvoj HNL baš zadovoljan, a u Austriji igra redovito i to je ono što me veseli”, rekao je tata Šimić dok mu je sin zabijao po drugoligaškim livadama u Austriji.

Imali smo prilike razgovarti prije transfera iz Lokomotive u Red Bull iz Salzburga razgovarali smo i s “malim” Rokom. On uopće nije opterećen veličinom oca, čvrsto je na zemlji, želi samo igrati. Kako su objavljivali mediji, mladog Šimića htjeli su u Italiji, u igri su bili Milan, Torino i Verona, a spominjalo se i zanimanje belgijskog Anderlechta. Da, i Dinamo je, vele bio u igri…

No, baš Red Bull Salzburg u Europi je prepoznatljiv kao najbrižniji za razvoj mladih igrača. I uvjereni smo da je otac Dario to znao i sinu sugerirao grad Mozarta.

Fokusiran na utakmice

No, po čemu su europski klubovi primjetili Roka dok je igrao u hrvatskom prvenstvu? Opčinio je Roko tada brzinom i idejama u igri. Odjednom se našao u središtu pozornosti, ne samo zbog svog nastupa, nego i zbog činjenice da je sin čuvenog oca, ali on sam je govorio da mu to uopće ne smeta, ‘kako nije opterećen time’, pa je pričao:

”Ja kad sam na terenu zaboravim tko mi je i otac i majka. Zaboravim sve. Lopta, teren, prostor, samo o tome razmišljam, učen sam da sam potpuno usredotočen na utakmicu. Baš uvijek dati svoj maksimum. Pa i na relaksirajućem treningu, tako sam naučen”, riječi su Roka.

Na pitanje je li mu otac kritičar, savjetnik ili ga pušta na miru kaže: “Ima on pravo savjetovati, ali on više voli razgovarati sa mnom o nogometu, ne govori mi ništa drugo, kamoli da me maltretira. Naravno da prati moje igre, hvali zalaganje, podrška mi je. Ali, osjećam da voli kada sam samostalan”.

Roko Šimić neupitna je budućnost hrvatskog nogometa, još je dijete i sad bi bilo glupo i pretenciozno tvrditi da će se skoro naći i u A reprezentaciji. Ni slučajno, o tome ne voli slušati ni njegov otac Dario. Oni su kao obitelj donijeli zajedničku odluku da njegov razvoj ide laganije i sigurnije. Samostalan život u Austriji i redovito igranje trebali bi ga očvrsnuti, a kako u salzburškom Red Bullu uistinu znaju kako valja usmjeravati i razvijati mlade momke utoliko smo sigurni u njegov napredak.

Autor:Andrija Kačić Karlin
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.