Beograd je pendrecima krenuo na Hrvate: Okidač je bilo ono što gledamo i danas

U analizi što se sve kod nas kliče na tribinama mora se biti kud i kamo više analitičan, nego površan. Tribine su kod nas, i za bivših režima, smatrane svjetionikom demokracije. Pa su se iritantni pokliči slušali i na utakmicama prve i druge Jugoslavije, ali i u neovisnoj Hrvatskoj, ovisi u kakvom bi tranzicijskom i političkom trenutku egzistirala.

I stoji samo jedna istina. I nema druge! Dakle, povijest klicanja na tribinama u nas je i povijest zabranjenih pokliča.

Kada bi, nekih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, primjerice, došli božićni dani, po tribinama i košarkaškim dvoranama orilo bi se u nas: ”Sretan Božić„. Partijski dužnosnici i mediji odmah su opisivali šovinističke događaje na sportskim događanjima. Bilo bi uhićenih i osuđenih, pa i premlaćenih.

U Jugoslaviji je bilo puno zabrana

U prvoj Jugoslaviji na utakmicama spominjala se i „majka hrvatska„, ali i „majka srpska„. Nakon Drugog svjetskog rata čelična disciplina u društvu odrazila se i na tribinama. Zato je bilo i toliko cirkusa oko osnivanja Torcide, Hajdukove navijačke skupina 1950. godine. Osjetio se gubitak kontrole, i samo zvižduci i glasovno hukanje bili su nepoželjni. Navijačka skupina je na brzinu rasformirana, neki pohapšeni i to je bilo to.

No, već šezdesetih, a napose sedamdesetih godina tribine su postale pravo mjesto za igru. Zvižduke i hukanje nitko nije mogao sprečavati, započele su i tučnjave navijača, pa bi se usput i vikalo pogrdno. Ondašnja milicija i sudovi su imali pune ruke posla, kao nakon tuče Hajdukovih navijača i vojnika pitomaca u Splitu, nakon masovne tučnjave šesedesetih godina.

Oh da, zavikalo bi se u Beogradu prema Dinamovcima ili Hajdukovcima „ustaše, ustaše„, a četnici su se spominjali u obratnim situacijama, kada bi Crvena zvezda i Partizan stigli u Zagreb ili Split.

Osamdesetih godina već su se pjevale „teške„ pjesme, one prave četničke iz drugog svjetskog rata, poput „Svud’ su straže generala Draže„, od ustaških bile su tu ”Spustila se gusta magla„, pa i „Korak ide za korakom„…

Kao svjetionik ne samo demokracije, nego tribine kao putokaz budućnosti, onim promoćurnijima je bilo jasno kako dolaze tmurni i gnjusni događaji. Što je kasnije pokazala velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. skandiralo se tako, i pjevalo, u Zagrebu i Splitu Franji Tuđmanu, dočim se u Srbiji sve zbivalo i orilo oko Slobodana Miloševića.,

I ona odvratna pjesma iz palog Vukovara, “Slobo šalji nam salate, bit’ će mesa, klat’ ćemo Hrvate”, nastala je na tribinama. Kao i “Slobo, cigane, čakija ti ne gine”. Sve su to pokliči s tribina.

Hrvatska, kao neovisna i slobodna, ipak je imala nekih svojih tranzicijskih ekshibicija. Najprije se na tribinama vikalo sve i svašta, a ustaških pokliča bilo je puno. Kako se to u to vrijeme nije spriječavalo ti su pokliči jednostavno s vremenom nestali. A nestali su jer nisu bili zabranjeni. Čim su počeli biti zabranjeni, a osnovane su službe da ih slušaju i prijavljuju, odmah su izvučeni iz naftalina. Eto, tako to ide.

Specifična situacija je bila u Zagrebu kada je Dinamo nosio ima Croatia, zbog želje predsjednika Franje Tuđmana. Nije on u Srbii bio toliko vrijeđan kao od onih (BBB) koji su ultimativno tražili povratak svetog imena. Pjevalo se: „Ima jedan čovjek čuda, ime mu je Franjo Tuđman, svake noći prije spavanja mijenja ime Dinama„.

Opet, ti povici nisu bili samo zbog ideologije, nego zbog čistog inata.

Velika briga odjednom za Dalića, ova snimka će ga dokrajčiti

Sad smo stigli u pomalo slično vrijeme kao u bivšoj državi. Postoje službe koje slušaju i prijavljuju, rekosmo. Prvi je stradao Joe Šimunić uzvikujući „Za dom„, nakon kvalifikacijske pobjede protiv Islanda 2013. godine. Kazna i njemu i Savezu bila je rigorozna od strane Fife, on je dobio deset utakmice zabrana igranja, kako je bio veteran to mu je i karijera stala.

Službe su odradile posao i traži se natruha ustaških stihova, napose na utakmicama reprezentacije. Naši ljudi teško shvaćaju te zabrane, koje istinski ne dolaze iznutra, nego izvana. I viču to namjerno, samo zato jer su to zabranjeni pokliči. I šteta se gomila.

A ima i onih koji pokušavaju pokliče instrumentalizirati, kako bi se naškodilo reprezentaciji i Savezu koji je vodi. Sada je to već i rat s provokatorima.

I inače, naše nogometne okolnosti koje graniče s košmarom nude nakon svega i nove opasnosti. U zemlji podijeljenoj po svim mogućim linijama, političkim, svjetonazorskim, vjerskim, sportskim svako javno okupljanje nosi određene najprije neugode, potom i opasnosti, pa bi se tako ubuduće moglo događati i s utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije.

Službe su iznova aktivirane, a pokličima iz davnih vremena kažnjavaju nam one koje volimo i slavimo.