BEOGRAD OPET ŽELI ZAJEDNO S HRVATIMA! Na istoku trabunjaju o povezivanju, kao da su zaboravili na incidente preko kojih se ne može

Prilikom gostovanja u Beogradu prije nekoliko dana predsjednik Uefe, Slovenac Aleksandar Čeferin bio je upitan o mogućnosti da se u doglednoj budućnosti osnuje regionalna liga na ovim prostorima, na području nekadašnje države, konkretno bivše Jugoslavije.
Nad njegovim odgovorom ostao je upitnik. Naime, uzvratio je:

“Ne isključujem takvu mogućnost, ali i dalje je u pitanju visoko rizični posao“.

Dakle, jedna te ista priča, poput mantre, stalno se ponavlja. Svako malo u nogometnoj javnosti osvane tekst koji zagovara osnivanje nogometne regionalne lige s kojom bi nogomet na prostorima bivše jugoslavenske države dobio iznova na zamahu, napose financijskom i marketinškom, sve u cilju spašavanja posrnulih klubova koji jedva spajaju kraj s krajem.

Tko želi regionalnu ligu?

Naizgled ideja sa širenjem tržišta, a osnivanje regionalne lige je upravo to, izgleda primamljivo, no krije mnoge zamke i prevare koju oni što je zagovaraju – prešućuju. Jasno je i zašto, postoji dovoljno kritična masa koja je protiv regionalne nogometne lige i koja ima snažne argumente da bude protiv.

Oni koji misle da u regionalnoj ligi leži spas za klubove kojima kronično nedostaje financija nostalgično razmišljaju o utakmicama “velike četvorke”, Dinama, Hajduka, Partizana i Crvene zvezde za vrijeme bivše države, kada su utakmice tih klubova punile tribine do vrha. No, tada su ti klubovi bili i europski snažni, s igračima koji su zbog administrativne zabrane u Jugoslaviji morali ostajati u domaćim klubovima do 28. godine, te su tako i bili privlačni gledatelji. Danas osim zagrebačkog Dinama svi klubovi na prostoru bivše države su doslovce na prosjačkom štapu… Opet, kad o tome govore čak i ljudi iz našeg nogometa razvidno je da je stvar ozbiljna.

Uostalom i Zdravko Mamić je, ne samo jednom, tvrdio da se o „regionalnoj ligi mora ozbiljno razmišljati“. Sjetimo se njegovog davnog poziva za osnivanje regionalne nogometne lige, tada je samo uzburkao duhove… Oh da, znao je on uputiti i apel.

“Dinamo koji ja vodim posljednjih deset godina je statistički najuspješniji u povijesti. Ali ja želim više, želim da budemo još bolji. Najveći problem nam je neekonomičnost domaćeg tržišta. Mi u HNL-u ne ostvarujemo više od deset posto prihoda i to bi nam moglo stvarati velike probleme u budućnosti. Kada dođeš na neki od naših stadiona zagarantirano je da ćeš dobiti neku bolest. Huligani prave nerede, ljudi nemaju novca, mediji su puni gorčine i negative”…

Mamić je objašnjavao motive za regionalnu ligu;

“O tome moramo razmišljati isključivo iz ekonomskih razloga. Imamo situaciju da glazba svira, a brod tone… No, garantiram, regionalna liga neće ugroziti nacionalna prvenstva”…

I takve izjave potiču na razmišljanje, čak je i Uefa postala pomalo fleksibilna prema toj ideji. No, kako realno stvari stoje iz naše, hrvatske prizme prema takvoj regionalnoj ligi?

Priča ide ovako, regionalna liga u košarci prije nekih petnaestak godina prošla je glatko i bez odveć protivljenja. No, s nogometom je ipak drugačije. Ponajprije zbog pitanja sigurnosti. Dakle, regionalna liga u košarci je zaživjela, no nije donijela spas našim klubovima. Najprije je u toj košarkaškoj ligi bilo i klubova izvan prostora bivše Jugoslavije, danas su unutar lige velikom većinom samo „ex yu“ klubovi. Takva „prevara“ je unaprijed bila očigledna, iz tog natjecanja izašli su mahom svi osim bivših jugoslavenskih klubova. Kao da se nije znalo da će se to dogoditi, no svi smo zažmirili nad tom činjenicom.

Sada bi kvazi poslovni nogometni ljudi, zacijelo već s identičnim spoznajama, tako nešto organizirali u nogometu. Argumenti za regionalnu ligu, na brzinu iščitani, zvuče i konkretno i korektno. Međutim, zagrebe li se ispod površine cijele ideje lako je sve te argumente ogoliti i opovrgnuti.

Košarkaška regionalna liga nije ispunila očekivanja, gleda li se iz perspektive hrvatskih klubova. Niti su se naše perjanice u regionalnoj ligi popravile kvalitetom, niti su financijski napredovali, jer koliko vidimo kuknjava, pa i prijetnje nestankom kluba (Split, Cibona) dovoljno su rječite. Još prije nekoliko godina govorilo se upravo u Splitu i Zagrebu »kako je regionalna liga financijski spas«! Oba kluba, i Cibona i Split su već godinama praktički u bankrotu. Cibonu je spašavao grad s milijunima… A igra redovito regionalnu ligu. A Splitu, nekdašnjem trostrukom europskom prvaku i najuspješnijem klubu 20. stoljeća svakodnevno prijeti gašenje.

No, to nisu jedine loše posljedice dotičnog natjecanja. Ostali hrvatski košarkaški klubovi za koje nema mjesta u regionalnoj ligi isto su na rubu preživljavanja. Eto, događalo se u našoj košarkaškoj ligi da klub ne otputuje na utakmicu protiv drugog kluba… Jer, nema novaca. Klubovi koji ne nastupaju u regionalnoj ligi praktički su » uništeni«.

Kad smo već kod tih klubova koji nisu u regionalnoj ligi, spomenimo Šibenik, grad i klub koji je košarci dao Dražena Petrovića i Daniru Nakić te još plejadu uspješnih košarkaš(ic)a. Taj klub je praktički došao u situaciju da glasovita dvorana Baldekin više neće ugošćavati Cibonu, Split ili Zadar. Tu košarka definitivno u Šibeniku nestaje. Istina, postoji hrvatsko prvenstvo, no malo koga zanima…

Kako mnogi žive u uvjerenju da se od sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća ništa nije promijenilo u ukusima i navikama ljudi, tako smatraju da bi osnivanjem regionalne lige u nogometu tribine bile pune, zanimanja sponzora jače, a da bi se kvaliteta nogometaša iz hrvatskih klubova podigla.

U situaciji kada i iz hrvatskih, srpskih, slovenskih ili bosanskohercegovačkih klubova svaki malo talentiraniji nogometaš rano odlazi u inozemstvo, kvaliteta svih tih klubova je i te kako problematična, tako da otpada teorija da bi se u jačoj konkurenciji podigla kvaliteta i naših nogometaša. Prije stoji da bi se igralo protiv ravnih sebi, ili čak još slabijima od sebe.

Krucijalno pitanje cijele priče jest – što ćemo s ostalim hrvatskim klubovima koji ne bi igrali regionalnu ligu? Tek što smo na jedvite jade u 20 i nešto godina naše samostalne lige stvorili nešto jače klubove, poput Splita, ili organiziranog Slaven Belupa i Rijeke, sve zapaženijeg Zagreba, došli bi u poziciju da ti klubovi netragom nestanu. Sva bi se kvaliteta najprije koncentrirala u predstavnike Hrvatske u regionalnoj ligi. Pitanje je i tko će odrediti kriterije koji bi to hrvatski klubovi trebali igrati u regionalnoj ligi, koji ne.

Jedno od možda najvažnijih pitanje je odakle će urbane sredine poput Splita, Zagreba, Rijeke i Osijeka, koji teško stvaraju igrače, crpiti supstancu ako će se dekretom zapostaviti pa i uništiti središta koja su rasadnici nogometne mladosti. Zar bi itko više uložio u igralište u zadarskim Stanovima, bi li barem jedno poduzeće imalo volju pokrivati svoj nogometni klub koji ne bi ugošćavao Dinamo i Hajduk.

Vrlo je sumnjiva teza o povećanoj gledanosti. Evo, svježega primjera, na utakmicama košarkaške regionalne lige protiv srpskih klubova zna biti tek koja stotina gledatelja. Koliko bi, primjerice, gledatelja u Splitu došlo na utakmicu Hajduka i Radničkog iz Niša?

Dolazimo i do pitanja bi li se iz te regionalne lige moglo plasirati u Europu. I kako bi „ostatak Europe“ gledao na to. Dakle, pitanje je bi li takvo natjecanje imalo ikakvog smisla. U koje bi europsko natjecanje ulazio pobjednik regionalne ige, u koje drugoplasirani?

Mišljenja smo da bi ulazak nekih hrvatskih klubova u regionalnu ligu zadao konačan udarac našem klupskom nogometu koji je i ovako na niskim granama. Današnja vremena nisu nimalo nalik na sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća kada je jugoslavenska nogometna liga, s košarkaškom, bila zapravo jedini način zabave za dvadesetak milijuna ljudi na tom prostoru. U doba posvemašnje globalizacije, interneta, televizijskih prijenosa svih bitnih utakmica po Europi, slab nogomet koji se igra u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji…, malo koga više može motivirati da dođe na stadion.

Uostalom, zar baciti u vjetar pregršt godina truda na formiranju svoje lige koja je unatoč svim teškoćama, zaživjela i dala nam neke nove vrijednosti!? Čemu toliki trud ako ćemo ga uništiti regionalnom ligom. Prije je stvar u tome, ako već nismo zadovoljni načinom financiranja klubova, malim posjetom, slabom kvalitetom, da nismo dobro radili u mlađim dobnim kategorijama. Tu dolazimo do poante. Ako se ne radi ne može vas spasiti ni Liga prvaka.

Hrvatska Prva nogometna liga konačno je postala zanimljiva formiranjem natjecanja sa samo deset klubova. Nekdašnje preglomazne lige s 18, 16, 14 ili 12 klubova nisu ispunjavale svrhu zanimljivosti i već prve dvije sezone s deset klubova pokazale su da domaće natjecanje može biti čak i zanimljivo. Zar i to sad uništiti?

Nadalje, sigurnosni aspekt regionalne lige toliko je zabrinjavajuć i opasan da ga ističemo tek na kraju, iako je zacijelo i najbitniji. Hoće li policija i vojska opasavati stadion kada budu u Split ili Zagreb dolazili Zvezda ili Partizan? Najtužnije u cijeloj priči oko regionalne lige jest samo prisjećanje kako smo se i rukama i nogama borili da izađemo iz takvog »natjecanja«.

Bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Slaven Bilić jednom je ideju o regionalnoj ligi zgodno pojasnio:

Regionalna liga bila bi zanimljiva sponzorima. I meni je prihvatljiva ta liga u smislu što ti vraća emocije, na utakmice s Partizanom, Zvezdom, Veležom. No, ja sam postao svjestan da to ne ide tako, ja to spomenem sinu od 17 godina i on to ne doživljava. Slažem se s ljudima, može se bolje u hrvatskom nogometu. Držimo se naše lige. A tu su kod nas problemi kakvih ima u cijelom svijetu. Evo, u Škotskoj je propao Glasgow Rangers, a Celtic hoće igrati u Engleskoj trećoj ligi“.

Igor Štimac, također bivši izbornik, ovako vidi priču o regionalnoj ligi:

„Regionalna liga tek je pokušaj izlaza, ja jesam za to da jedan dan tako nešto i dođe. Ali, gdje su tu ostali hrvatsku klubovi, što će se dogoditi s Goricom, Šibenikom, Slaven Belupom? Samo se razmišlja o dva naša najjača kluba. A oba kluba egzistiraju uzimajući igrače od naših ostalih klubova. Vratio bih se na naše prvenstvo. Moramo smanjiti očekivanja, i mi kao navijači i sami igrači. Ne može Prva HNL biti mjesto gdje će igrači rješavati svoju egzistenciju“