AKO OVAJ ‘CIRKUS’ MOŽE PREŽIVJETI BEZ DRŽAVE I GRADA, NEKA GA! Dosta je bilo ‘grebanja’ o naš novac, a još jedna stvar im ne ide na ruku…

Slušamo ovih dana, u jeku zimskog proljeća, o uređenju sljemenske staze s umjetnim snijegom kao o događaju koji ima veze s atomskom fizikom. Junaci su oni koji proizvode umjetni snijeg, troše novac, žive od nečega što nam uopće nije potrebno. Toliko je to naporno i iritantno. Hoće li to itko glasno reći?

Eto, već točno 18 godina uvijek nakon dočeka Nove godine imamo jednu te istu zabavu. Raspravu o Skijaškom Svjetskom kupu na Sljemenu, Je li nam potreban ili nije? Tradicionalne svađe prebacuju se tako na sportsko-političko bojište. Sve, pritom, pršti od političkih udara i eksplozija, ne štede oružje i municiju ni zagovornici skijaških utrka na Medvednici, ali ni suparnici…

Činjenica jest da se ovo natjecanje od prvog dana profiliralo kao elitističko, skupo, snebivali smo se nad činjenicom da je upravo zagrebačka utrka imala najbogatiji nagradni fond, bili šokirani uslugama i beneficijama koje natjecatelji i gosti imaju u Zagrebu, za razliku od malih skijaških europskih središta koja ovakva natjecanja po pravilu organiziraju veoma skromno i samozatajno. Usput smo uživali u našoj samodopadnosti i samozaljubljenosti, od prvog dana je tako, a ni ova najsvježija utrka nije lišena komentara poput “ovo samo Zagreb ima”…

Odlaskom Kostelića utrka izgubila na interesu

Da cirkus, bijeli cirkus bude potpun na meti se godinama nalazi i pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji se nije libio svoje pretencioznosti i grandioznosti. Jer, pošto-poto veličanje ove utrke na razinama koje nisu potrebne, jer utrka Svjetskog skijaškog kupa sama po sebi je lijepa manifestacija koju ne treba ni glorificirati ni omalovažavati, samo je odmagala cijelom dojmu ovog događaja.

Pouka koja nas najviše može boljeti zbog ove utrke ne leži ni u potrošenim financijama, niti u samohvali organizatora, pouka koja nas mora otrijezniti leži u sljedećem. Organizacija utrka skijaškog Svjetskog kupa na Sljemenu morala je ispasti nešto poput poticaja, vjetra u leđa hrvatskom skijanju koje je praktički počelo, a sad vidimo i završava, s pojavom i nestankom brata i sestre Kostelić.

Očekivali smo ipak da će se s organizacijom ovako velike priredbe okoristiti i hrvatsko skijanje, bolje mobilizirati i steći uvjete za nove alpske skijaše koji bi mogli biti konkurentni u Svjetskom kupu. Nažalost, to se nije dogodilo, danas je hrvatsko alpsko skijanje iznova na margini, takvo će i ostati. Pritom se vidi razmjer i veličina pojave Janice i Ivice Kostelić s ocem Antom. Oni nisu napravili čudo, nego sto čuda!

Jest, imamo mi sada i dobre skijaše i neloše skijašice. No, nitko od njih niti je talentom niti je kvalitetom predodređen da jednog dana bude osvajač primjerice Svjetskog kupa ili olimpijske medalje.

Ne bi bilo nimalo lijepo da ovo natjecanje postane zapušteni spomenik hrvatskom skijanju koje je bilo svjetski raritet s pojavom obitelji Kostelić. O tome valja razmišljati, kao i upitati se – zašto ovako glamurozna priredba nije bila poticaj hrvatskom skijanju u stvaranju mladih nada. Ovako ispada da je Svjetski kup u Zagrebu godinama bio tek poticaj da društvena krema pokaže svoje nove bunde i sponzorske jakne na VIP pozicijama na ciljnoj ravnini. I to je ono što najviše iritira! Taj kvazielitizam!

“Prekrasna slika ide u svijet”, rečenica je to koju smo stalno slušali posljednjih dana kadgod bi se spomenula skijaška priredba Svjetskog kupa na zagrebačkoj Medvednici. Sljeme, Zagreb, Hrvatska, svijet to nije vidio, naslušali smo se narcisoidnih izjava o samima sebi. U svojoj samodopadnosti organizatori ove, ruku na srce, interesantne priredbe, ali i neprimjerene našem sportskom i društvenom stanju, stalno ističu kako je korist od uloženog novca nemjerljiva. U pozitivnom smislu, dakako…

Jasno je i zašto, u javnosti dugo traju prijepori oko isplativosti i koristi od utrka Svjetskog kupa na Sljemenu, utrka koje se tradicionalno organiziraju raskošno i bogato, za razliku od ostalih europskih skijaških centara koji su redom sela na rubovima planina.

I u tim skijaškim središtima takve manifestacije se organiziraju skromno, samozatajno, iako s visokim organizacijskim standardom, a Zagreb je svoje mjesto na skijaškoj mapi svijeta godinama tražio tako da je natjecateljima dijelio – najbogatiji nagradni fond na svijetu.

Naravno da su takve pojave iritirale ljude u nas koji krizu psihički teško mogu podnijeti spoznajama da Zagreb dijeli najbogatije nagrade skijaškim pobjednicima. Cijela utrka je organizirana pretjerano, poslužimo se sintagmom – kvazielitistički.

Kako sve u nas ide usporedno s politiziranjem tako je kritika utrka Svjetskog skijaškog kupa bila usmjerena i protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je prvi bio zagovoravatelj ovakve raskošne priredbe. Udariti po skijanju postalo je isto kao i udariti po Milanu Bandiću i u takvim kritikama ne valja tražiti razloge zašto je Zagrebu nepotrebna ovakva manifestacija.

Čudno je da današnji gradonačelnik Tomašević ne doživljava iste kritike!

Priznajmo sami sebi, dočim je Hrvatska u Kostelićima, u Janici i Ivici, imala rezultatski poticaj od ovakvih utrka i kad je to bila jedinstvena prigoda pozdraviti velike hrvatske šampione na domaćem terenu – sve je imalo smisla. Makar je i tada sve bilo preskupo, preglomazno i nametljivo.

Koliko je sve stajalo u ovih 18 godina teško je i naslutiti.