fbpx
Ilustracija

ZNANSTVENICI RIJEŠILI TAJNU STONEHENGEA: Geokemijsko istraživanje otkrilo odakle potječe 50 golemih kamenih blokova

Autor: Zlatko Govedić / 7Dnevno

Znanstvenici su riješili tajnu Stonehengea, pronašavši mjesto na kojem je nastala većina megalita koji čine taj popularni spomenik u Wiltshireu u Engleskoj, zahvaljujući uzorku jezgre kamena koji se desetljećima čuvao u SAD-u – vijest je koja je 29. srpnja odjeknula svijetom poput bombe. Naravno, riječ je o misteriju starom više tisuća godina. Sama činjenica da je razotkriven misterij koji bi se mogao usporediti s misterijem izgradnje piramida nije mala stvar! Da ne živimo u svijetu ratova, nasilja i epidemije koronavirusa, takva bi vijest zacijelo imala mnogo veću važnost.

Stonehenge svojom ljepotom i veličanstvenim izgledom fascinira lokalne stanovnike, kao i milijune turista koji ga svakodnevno posjećuju. Riječ je o ogromnim kamenim blokovima, spojenim masivnim arhitravnim gredama, koji stoje na obodu kružnice promjera sto metara, te unutarnjim prstenom sastavljenim od pet trilitnih blokova (parovi okomitih blokova povezanih vodoravnim blokom). Ta megalitska građevina u blizini grada Salisburyja u južnoj Engleskoj još je u neolitiku bila obredni prostor povezan s lunarnim i solarnim kultovima, a vjerojatno i astronomski opservatorij. Blokovi su raspoređeni u obliku potkove otvorene prema sjeveroistoku, tako da je sunčev trak na dan ljetnoga solsticija obasjavao središnji oltar. Arheološka istraživanja utvrdila su tri faze u njegovoj izgradnji.

“Stonehenge I” (3000. pr. Kr.) kružni je prostor promjera 100 metara, omeđen visokim zemljanim nasipom i jarkom, unutar kojih je niz od 56 pravilno raspoređenih udubina za drvene stupove, koje su poslije uklonjene (tzv. Aubrey Holes).


“Stonehenge II” (2900. – 2400. pr. Kr.) pripada kasnomu neolitiku, kada je lokalitet služio kao groblje s paljevinskim ukopima.

“Stonehenge III” (2550. – 1600. pr. Kr.) sadrži prvu kamenu konstrukciju monolitnih pravokutnih blokova koja je višekratno bila dograđivana.

Početkom ranoga brončanog doba, oko 1500. pr. Kr., građevina je bila napuštena.

Druidi nisu graditelji

No tko je izgradio Stonehenge? O tome postoje stotine mitova i legendi. Tako se pričalo o Dancima, Rimljanima, Sasima, Grcima, Egipćanima, Feničanima, pa čak i o Atlantiđanima i izvanzemaljcima. I danas je najraširenije popularno uvjerenje kako su Stonehenge podigli keltski svećenici – druidi. Takve su teorije još u 17. stoljeću počeli širiti engleski arheolozi John Aubrey (1626. – 1697.) i William Stukeley (1687. – 1765.), koji su bili silno očarani ljepotom Stonehengea, kao i keltskom pretkršćanskom kulturom. Štoviše, Stukeley je na koncu i sam postao druid.

Ipak, danas pouzdano znamo da je to nemoguće. Suvremenom tehnikom datiranja ugljikom-14 stručnjaci su otkrili da je Stonehenge III završen više od tisuću godina prije nego što su se Kelti doselili na Britanske otoke, čime je “druidska teorija” posve isključena.




IZVORNA ZNAČENJA OKULTNIH SIMBOLA: Strah i neznanje često dovode do pogrešnih i štetnih tumačenja kojima zbog nacionalnog zanosa osiromašujemo vlastitu kulturu

Prema tome, u suvremenoj se znanosti smatra da su tu fascinantnu megalitsku građevinu izgradili neolitski narodi koji su naseljavali otok Veliku Britaniju davno prije dolaska Indoeuropljana. Tako se izgradnja kompleksa “Stonehenge I” pripisuje neolitskoj agrarnoj Kulturi Windmill Hill. Sljedeći sloj podigla je Kultura zvonolikih vrčeva, što je naziv za više skupina kasnoga bakrenog i ranoga brončanog doba. Bili su raspršeni diljem Europe, od sjeverne Afrike do Škotske. Smatra se da su upravo oni bili veliki obožavatelji Sunca te da su upravo oni pretvorili Stonehenge u, do dana današnjeg, najpoznatije mjesto solarnog kulta u povijesti. Posljednji sloj pripisuje se brončanodopskoj Kulturi Wessex.




Veliki ‘orgoniti’

No znanost ne spori da je Stonehenge bilo mjesto hodočašća štovano zbog terapeutskih svojstava svojih stećaka još prije pet tisuća godina. To su potvrdili rezultati povijesnih iskapanja, objavljeni u Londonu u rujnu 2008. godine.

“Bolesni i ozlijeđeni odlazili su u Stonehenge zbog iscjeliteljske moći koja se pripisivala megalitima”, objavili su Timothy Darvill, pročelnik arheološkog odsjeka na Sveučilištu Bournemouth, i Geoffrey Wainwright, predsjednik Društva arheologa iz Londona.

“Posebna boja blokova, donesenih iz kamenoloma udaljena 250 km odande, nagnala je na vjerovanje u njihova terapeutska svojstva”, dodali su stručnjaci.

Brojne preminule osobe pokopane su oko Stonehengeova kruga. Znanstvenici su otkrili grobnicu mladića pokopana s komadima plavog kamena. Komadići tog kamenja korišteni su i kao talismani. “Svi dokazi podupiru ideju da, kakva god bila funkcija Stonehengea, a može biti da ih je bilo više, plavo kamenje je bilo središnji element”, ocijenio je Darvill.

Mnogo su neobičnije teorije raznih novodopskih pokreta i sljedbenika dr. Reicha. Naime, austrijski liječnik i psihoanalitičar Wilhelm Reich (1897.-1957.) u svojoj knjizi “The Discovery of the Orgone” (1948.) iznio je pseudoznanstvenu teoriju o “orgonu”, kako je nazvao “sveprožimajuću kreativnu silu u prirodi”, tj. “nevidljivu energiju koja ispunjava cijeli svemir, kreira materiju i život”. Tako se među “alternativcima” uvriježilo mišljenje da su se stanovnici Atlantide, nakon propasti matične zemlje, doselili na Britanske otoke i ondje podigli Stonehenge i druge megalitske građevine kako bi povećali koncentraciju orgonske enegije i tako se iscjeljivali, čime su ujedno i produljivali ljudski vijek.

ELON MUSK IZNIO JE STARU TEORIJU: Piramide nisu napravili ljudi, nego su ih gradili izvanzemaljci

Energetski tokovi

Prema tim novodopskim teorijama, pripreme su bile složene i tražile su poštovanje strogih procedura. Atlantiđani bi prvo formirali duboku zemljanu komoru, gradeći umjetne brežuljke ili pak kopajući ispod tla. Zatim bi komoru obložili pažljivo izabranim kamenim blokovima koji posjeduju specifična svojstva. Nakon gradnje drvenoga stropa, pokrivali bi ga s nekoliko slojeva gline i zemlje. U svakoj fazi birala bi se određena boja i vrsta zemlje jer je bilo važno da se izmjenjuju slojevi organske i neorganske materije. Na kraju bi se kompletni objekt obložio zemljom i grmljem. Korisnici su se takvih komora relaksirali, pročišćavali i duhovno balansirali. Odlazili su u podzemne prostorije vjerujući da će im energetski tokovi pomladiti um i tijelo. Britanski arheolog Geoffrey Bibby (1917.-2001.) procijenio je da se čak devet zemljanih slojeva nalazi ispod Stonehengea.

“Ultrazvučni valovi koje stvaraju kameni blokovi navodno su naročito snažni o izlasku Sunca. Primjenom Gaussova mjerača, koji mjeri snagu statičnog magnetskog polja, uočava se neuobičajeno visoka prisutnost elektromagnetske energije koja cirkulira u i oko nedirnutih kamenih blokova. Dodatni testovi otkrili su da kamen, sam po sebi, djeluje kao pojačivač energetskih tokova te da generira energetske spirale”, navode strani alternativni portali.

Razotkrivanje misterija

Znanstvenici navode kako nema izravnih dokaza koji otkrivaju tehnike gradnje kojima su se koristili graditelji Stonehengea. Tijekom godina razni su autori spominjali kojekakve anakrone i nadnaravne metode, obično tvrdeći da je, zbog ogromne veličine i mase, tolike kamene blokove bilo nemoguće pomicati konvencionalnim metodama.

No geokemijsko istraživanje ukazuje na to da 50 od 52 golema svjetložuta kamena bloka, poznata kao sarseni, potječu iz 25 kilometara udaljenog nalazišta West Woods na rubu područja Wiltshire Marlborough Downs. Sarseni su podignuti u Stonehengeu oko 2500. godine prije Krista. Najveći je visok 9,1 metar, a najteži ima 30 tona.

“Sarseni čine kultni unutarnji krug i središnju megalitsku strukturu (dva vertikalna kamena koja podržavaju horizontalni kamen) potkove u Stonehengeu. Ogromni su”, rekao je geomorfolog Sveučilišta u Brightonu David Nash koji je vodio istraživanje objavljeno u publikaciji Science Advances.

“Kako su prebačeni na ovu lokaciju, predmet je nagađanja”, dodao je Nash. “S obzirom na veličinu kamenja, ili su vučeni ili preneseni na kotačima do Stonehengea. Ne znamo točnu rutu, ali sada barem imamo polazišnu i završnu točku.”

Trag manjeg kamenja iz Stonehengea odveo je do Pembrokenshirea u Walesu 250 kilometara dalje, no nije se uspijevalo identificirati porijeko sarsena. Ključne informacije pružio je uzorak sarsena, izdvojen tijekom konzervatorskih radova kasnih 50-ih, kada su se umetali metalni potpornji kako bi se stabilizirali napukli megaliti.

ARHEOLOŠKA SENZACIJA: Jesu li ovi ljudi pokopani u olovnim sarkofazima bili pripadnici neke stare kršćanske sekte?

Uzorak jezgre je kao suvenir poklonjen muškarcu po imenu Robert Phillips koji je radio za tvrtku koja je bila uključena u konzervatorske radove te je bio na lokalitetu tijekom bušenja.

Philips je uzorak uzeo sa sobom kad je emigrirao u SAD 1977. godine, živeći otad u New Yorku, Illinoisu, Kaliforniji i naposljetku na Floridi, rekao je Nash. Philips je 2018. odlučio vratiti uzorak u Britaniju radi istraživanja. Umro je ove godine.

Istraživači su analizirali fragmente uzorka kako bi utvrdili geokemijski otisak sarsena iz kojeg je uzorak izdvojen. Otisak se poklapao s kamenom koji se i dalje nalazi u West Woodsu i sa svima osim s dva sarsena iz Stonehengea.

“Nadam se da će zbog onog što smo saznali ljudi razumjeti više o ogromnom pothvatu izgradnje Stonehengea”, istaknuo je Nash.

Autor:Zlatko Govedić / 7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.