Pixabay

ZNANOST I MITOLOGIJA O BOGU GROMOVNIKU: Krateri na planetima nisu nastali od asteroida, nego od udara munja

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Rusko-američki psihijatar Immanuel Velikovsky (1895.-1979.) bio je poznat po cijelom nizu fantastičnih teorija koje je temeljio na biblijskoj predaji i mitovima starih naroda. Tako je, primjerice, u svojoj najpoznatijoj knjizi “Sudar svjetova” (1952.) ustvrdio da je planet Venera prije 3500 godina izbačen iz Jupitera te da je imao i nekoliko srazova sa Zemljom prije nego što mu se putanja ustalila. Potom je opisao brojne katastrofalne događaje koji su uslijedili i ostavili traga na Zemlji.

Među najpoznatijim baštinicima njegovih ideja svakako su samouki američki mitolog David Talbott (77) i australski fizičar Wallace Thornhill (77) koji su javno zastupali ideju o “električnom svemiru u drevnoj mitologiji”.

Bogovi gromovnici

Proučavajući mitologiju, Talbotta su se naročito dojmili prikazi bogova gromovnika poput Zeusa, tj. Jupitera.

“Jupiter je samo malena točka svjetlosti na našem nebu, ali drevni se narodi sjećaju boga Jupitera kao golema lika na nebesima koji maše munjama kao svojim oružjem. Što to znači? Ako su bogovi bili planeti, onda gromovi i munje bogova nisu bili ništa manje nego interplanetarna električna pražnjenja”, napominje američki samozvani mitolog.

U klasičnim mitovima spominje se kako je Zeus brojne likove pogodio ili uništio munjom. Među njima su npr. Enkelad, Mimant, Menetije, Ida, Jazon i Asklepije. U Starom zavjetu piše: “Vode te ugledaše, Bože, ugledaše te vode i ustuknuše, bezdani se uzburkaše. Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom i tvoje strijele poletješe. Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta. Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje” (Psalmi 77:17-20). U indijskim epovima Mahabharati i Ramayani spominje se da su munje bogova ispunjavale nebesa poput kiše vatrenih strijela. I egipatski, babilonski, nordijski, kineski i američki mitovi spominju velike požare izazvane božanskim gromovima.

“Najveća pogreška što je istraživač može počiniti jest traženje zemaljskih objašnjenja. Najraniji oblici tih priča kozmičkog su porijekla. Bogovi, veliki junaci, te gromovi i munje što ih razmjenjuju u potpunosti su nebeskog porijekla. Ako nismo uspjeli prepoznati nebeske sudionike, to je zato što su planeti koji su nadahnuli te priče postali samo sićušne točkice svjetlosti. U današnje vrijeme ne vidimo interplanetarne munje kako stvaraju lukove među njima”, ističe Talbott i napominje da bi, ako su ta globalna sjećanja točna, moralo postojati obilje fizičkih dokaza.

Prikupljanje dokaza 

S druge strane, pošto se upoznao s djelima Velikovskoga, fizičar Thornhill stao se baviti električnim fenomenima na astronomskoj razini.

“Prava se plazma ne ponaša onako kako predviđaju matematički izračuni. Plazma nije supravodič niti se može smatrati plinom, što se podrazumijeva, primjerice, iz izraza ‘solarni vjetar’. U njoj teku električne struje, spajajući se u duga vlakna, a potom se isprepliću u nešto slično konopcima. Ta su dugačka, isprepletena vlakna vidljiva na Sunčevim izbočinama, galaktičkim mlazovima i repovima kometa. Opažena su 1997. kao ‘vlaknaste tvari’ u četrdeset pet milijuna kilometara dugom repu Venere”, objašnjava Thornhill. Potom je počeo prikupljati dokaze koji pokazuju da je veći dio onoga što se danas snima na planetima, satelitima i asteroidima, posljedica pražnjenja plazme, tj. interplanetarnih munja.

“Proporcionalna povećavanja električnih učinaka što ih vidimo na Zemlji i u laboratorijima mogu na zapanjujući način potkrijepiti drevne opise drukčijeg neba, a time i vjerojatnost da su se planeti i mjeseci u novijoj prošlosti doista kretali u neposrednoj blizini. Električni model pruža jednostavni mehanizam za preslagivanje kaotičnog planetarnog sustava u veoma kratkom roku te zadržavanje stabilnosti”, navodi Australac.

U jednom fizikalnom pokusu znanstvenici su postavili zašiljeni štap pod visokim naponom tik iznad površine prahom pokrivena izolatora postavljenog na uzemljenu metalnu ploču. Iskra je stvorila veoma specifične obrasce u prahu. Glavni kanal je dug i uzak te može biti vijugav, a paralelno se pružaju sporedni kanali koji se potom spajaju s njime gotovo okomito. Thornhill se zapanjio kada je uvidio da isti takvi uzorci nastaju prilikom udara munje u Zemlju, što se naročito zorno može vidjeti na, primjerice, golfskim terenima – nastaje jarak konstantne širine, a niz njegovu sredinu vijuga uža brazda. Tlo izbačeno iz jarka nalazi se s njegove obje strane. Sekundarni kanali pružaju se paralelno s njim i spajaju se pod pravim kutom.

Nuklearni sastav

Sljedeći korak bio je primjena tih saznanja na interplanetarnu razinu. Primjerice, na Marsu se mogu vidjeti vijugave brazde, iako nema dokaza da ih je napravila voda. Štoviše, one se pružaju i uzbrdo i nizbrdo, što znači da slijede električni, a ne gravitacijski potencijal poput vode ili lave. To je osobito vidljivo na Europi, jednom od Jupiterovih satelita, nasipi su često tamniji od okolnog terena. Na mjestima gdje se križaju brazde, novi kanal prelazi preko starijeg bez ikakvih zapreka, kao da ne postoji. Stoga Thornhill zaključuje da su električne sile luka promijenile kemijski, a možda i nuklearni sastav materijala.

Krateri na svim planetima i mjesecima veoma su slični onima stvorenima u laboratoriju. Savršeno su okrugli, što ovaj kontroverzni fizičar objašnjava okomitim udarima električnog luka. Nadalje, stijenke su gotovo vertikalne, a dna posve ravna, što se opet tumači kretanjem električnog luka. Nasuprot tome, krateri nastali od udara asteroida obično imaju oblik zdjele, a pod utjecajem udarnog vala iskopani se materijal raspada i pomiče poput tekućine.

Postoji još jedna zajednička osobina kratera izazvanih električnim pražnjenjima. Terase duž stijenki ponekad se spiralno pružaju od dna, slijedeći kružno kretanje luka. Takvih primjera ima podosta na Mjesecu i Marsu.

No, električno podrijetlo naročito se iščitava iz kratera centriranih na rubovima drugih kratera, što je očekivani učinak luka koji skače ili udara o najviša uzdignuća.

Prema ovoj kontroverznoj teoriji, vulkani na Mjesecu, Marsu i drugim tijelima Sunčeva sustava zapravo su “pojačane inačice fulgurita”, tj. mjehura materijala podignutog prekidanjem munje tijekom udara. Fulguriti imaju strm i žljebast izvanjski rub te krater na vrhu koji se sužava do uskog luka. Najdojmljiviji je primjer Olympus Mons (Olimpska gora) na Marsu, najviši vulkan i planina u Sunčevu sustavu, tri puta viši od Mount Everesta. Na vrhu je iskopan šesterostruki krater, dok se luk sužavao i udarao po višim mjestima na svakom sljedećem rubu.

Fotografije Marinera

U drevnim mitovima postoje brojni motivi koji se ponavljaju, kao da čitamo jednu te istu priču prepričanu na nebrojeno mnogo načina. Jedan je od njih – lice s ožiljkom. Primjerice, junak za vrijeme potresa zadobiva otvorenu ranu ili ožiljak na čelu, licu ili bedru. Antički bog rata Ares ili Mars ozlijeđen je u sukobu s Diomedom, a slično je prošao i Heraklo koji je imao tešku ranu na bedru. Algonkijci, jedna skupina sjevernoameričkih domorodačkih naroda, spominju legendarnog ratnika Scarface (Lice s ožiljkom), dok se u južnoameričkih Azteka spominje bog Tlaloc koji također nosi ožiljak. No, kakve to ima veze s interplanetarnim munjama?

“Sjećam se kad sam vidio jednu od prvih fotografija Marsa što ih je šezdesetih godina snimio Mariner. Prikazivala je golem ponor koji se pružao površinom planeta. Ponor je, čak i s velike udaljenosti, izgledao poput ožiljka. Astronomi su ga nazvali Valles Marineris. Bio je tisuću puta veći od Velikog kanjona Kolorada. Tada sam shvatio da od svih planeta i mjeseca u Sunčevu sustavu, Mars najviše podsjeća na ranu boga-ratnika”, prisjeća se Talbott.

Rane boga-ratnika

David Talbott i Wallace Thornhill upoznali su se desetak godina nakon prvih Marinerovih fotografija.

“Je li Valles Marineris mogao stvoriti udarac groma?”, upitao je Talbott. “Nije moglo biti ništa drugo”, odgovorio mu je Thornhill.

“Valles Marineris dug je četiri tisuće kilometara, širok sedamsto i dubok šest! Nastao je u roku od nekoliko minuta, a stvorio ga je golemi električni luk koji je harao površinom Marsa. Stijene i tlo podignuti su u svemir. Dio toga pao je natrag na planet, stvorivši velika polja razasuta kamenja što su ih vidjeli oba Vikingova landera i Pathfinder. Sporedni kanali često se pružaju paralelno s glavnima, a završavaju u okruglim nišama koje vise iznad glavnog kanala te se spajaju pod pravim kutovima”, objašnjava australski fizičar.

Valles Marineris najsličniji je rani mitskog boga-ratnika-junaka. U tom se ogromnom kanjonu susreću dva svjetonazora: dramatični mitski i objektivni fizikalni. Iako su ideje Talbotta i Thornhilla u znanosti odbačene jer ne pružaju kvalitetne dokaze u skladu sa znanstvenom metodologijom, postavlja se pitanje je li moguće da su drevni narodi bili svjedoci doba kada su električni astronomski fenomeni bili vidljivi i sa Zemlje.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.