fbpx
Foto: Pixabay/Ilustracija

ŽIVIMO LI U KOMPJUTERSKOJ SIMULACIJI? Neki smatraju da je naša stvarnost ‘konstrukt zlonamjernog demona’, drugi da živimo u ‘nečijem snu’!

Autor: L.B.

Recimo da smo napravili nekakvo računalo veličine samog planeta — toliko moćno da bi moglo simulirati cijeli naš svemir.

Živimo li u kompjuterskoj simulaciji? Vjerojatno nikada nećemo doznati.

Je li sve što znamo i doživljavamo, uključujući i samu stvarnost, simulacija koju je stvorio neki nevidljivi i nespoznani entitet? Ovu ideju, poznatu kao hipoteza simulacije, prvi je postavio profesor sa Sveučilišta Oxford Nick Bostrom 2003. godine.


Golemo i moćno računalo koje bi moglo simulirati čitav naš svemir

Međutim, nudi li hipoteza simulacije uvjerljiv argument ili je samo zanimljiva hrana za razmišljanje? Idemo vidjeti.

Pretpostavimo da će naša računala nastaviti rasti sve snažnija, učinkovitija i sposobnija. Recimo da u nekom trenutku u dalekoj, dalekoj budućnosti (da bi ovaj argument funkcionirao, nije važno kada će se to točno dogoditi), izgradimo neko golemo računalo veličine planeta — računalo toliko moćno da bi moglo simulirati cijeli naš svemir , rekreirajući svu fiziku, kemiju i biologiju koju doživljavamo u svijetu prirode.

Ako također pretpostavimo da je svijest svijest, bez obzira na to gdje se nalazi (u organskom ili digitalnom mozgu), tada će svi simulirani entiteti unutar računala koji steknu svijest doživjeti svijet koji se ne razlikuje od našeg.

Znate, Matrix.

Tri mogućnosti

Nakon što naši potomci naprave takvo računalo, neizbježno će stvoriti bezbroj simuliranih bića – samo pokušajte izbrojati koliko se stvorenja u video igrama pojavilo i nestalo otkako smo prvi put razvili tehnologiju. Vrlo brzo će broj simuliranih svjesnih mozgova koji žive u računalu znatno nadmašiti organske mozgove koji žive u stvarnom svemiru. Ako se to na kraju dogodi, preostaju nam tri mogućnosti:

1. Naši potomci (ili druga inteligentna bića u svemiru) nikada neće moći razviti tehnološku sposobnost vjerne simulacije kozmosa.




2. Naši potomci (ili druga inteligentna bića u svemiru) će razviti tehnologiju, ali će odlučiti ne simulirati kozmos.

3. Velika većina svih svjesnih entiteta, uključujući i vas, živi u simulaciji.

Konstrukt zlonamjernog demona ili nečiji san?

Argument o simulaciji najnoviji je u dugoj tradiciji filozofskog mišljenja koje dovodi u pitanje prirodu stvarnosti koju doživljavamo. Kroz stoljeća, filozofi su se pitali je li naša stvarnost konstrukt zlonamjernog demona ili živimo u nečijem snu. To je krajnji oblik skepticizma i korisno je podsjetiti se da postoje ograničenja za empirijsko proučavanje prirode.




Kako filozofski argumenti govore, hipoteza simulacije je dobra. Ali hipoteza završava trilemom – tri tvrdnje, od kojih jedna mora biti istinita (ako prihvatite sve pretpostavke u argumentu), ali ne možemo reći koja.

Međutim, dopušteno nam je dići ruke i reći da ne znamo koja je mogućnost najvjerojatnije točna. Također nam je dopušteno raspravljati u korist jedne opcije u odnosu na drugu, piše LiveScience.

Hipoteza simulacije

Primjerice, možemo reći da računala nikada neće biti dovoljno moćna da vjerno simuliraju svemir ili da će napredne civilizacije uvijek smatrati da je moralno prijekorno simulirati svijest. Ili možemo reći da je sve to neizbježno i da živimo u nečijoj simulaciji svemira.

No, bez obzira koju opciju odaberete, morate imati dodatne argumente izvan izvorne hipoteze simulacije. Ili biste mogli dovesti u pitanje pretpostavke koje ulaze u sam argument.

Možda je najveća pretpostavka u hipotezi simulacije da će simulirani mozgovi ubrzo nadjačati broj organskih mozgova. Pod pretpostavkom da ne postoje razlike između iskustava simulirane i organske svijesti (još jedna velika pretpostavka), to je ono što nam omogućuje da izračunamo izglede da živimo u simulaciji.

Velika greška u Bostromovom računanju

U dalekoj budućnosti, naprimjer, moglo bi postojati 99 milijardi simuliranih svjesnih bića na svaku milijardu organskih bića. To bi značilo da postoji 99% šanse da ste među simuliranima.

No, 2017. Brian Eggleston, student preddiplomske sistemske analize na Sveučilištu Stanford, otkrio je veliku grešku u Bostromovom računanju. Argument o simulaciji oslanja se na to da naši potomci grade supernapredna računala, jer smo mi jedina poznata vrsta koja uopće gradi računala. Jednom kada naši potomci naprave takva računala, sigurno ćemo znati da nismo među simuliranim bićima u tim računalima, jer možemo uperiti prst u te kompjutere i zaključiti kako se ne nalazimo u njima.

Bez obzira koliko simuliranih svjesnih entiteta naši potomci naprave, bilo samo 10 ili 10 bilijuna, ne možemo ih koristiti za izračunavanje izgleda  jesmo u simulaciji. Drugim riječima, njihova buduća sposobnost stvaranja simuliranih svemira ne govori nam ništa o tome nalazimo li se u simulaciji. Ne možemo koristiti buduće brojeve za izračunavanje koeficijenta. A ako ne možemo izračunati šanse, nemamo trilemu i stoga ne možemo ništa više reći.

Možemo gledati samo u našu prošlost

Umjesto toga, možemo gledati samo u našu prošlost – ili ljude koji žive u nekom vremenu prije nas (u nesimuliranom, stvarnom svemiru) ili neka vanzemaljska stvorenja koja uživaju u stvaranju simuliranih ljudi. Iako je bilo koja od tih stvarnosti moguća, nemamo apsolutno nikakvih dokaza da je niti jedna istinita i nemamo načina da izračunamo broj simuliranih entiteta koji postoje.

Živimo li u simulaciji? U konačnici, ne znamo, a hipoteza simulacije ne pruža uvjerljiv argument da bismo mogli živjeti u jednoj. Tako da se možete slobodno vratiti uživanju u svom životu.

Autor:L.B.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.