fbpx
ličinke parazitske ose izbijaju iz tijela žive gusjenice / NHM

ŽIVI HOROR: Dok parazit iznutra probija kroz tijelo gusjenice, njega na isti način uništava hiperparazit uz pomoć bakterije

Autor: Zlatko Govedić

Greška ekologa dovela je do puštanja jezivih parazita koji probijaju želudac, objavljeno je u novoj studiji.

Prije trideset godina ekolog Ilkka Hanski (1953.-2016.) doveo je leptire crnooke šarence (Melitaea cinxia) na finski otok Sottunga kako bi promatrao način preživljavanja životinjske vrste u surovom staništu.

Međutim, nije bio svjestan da je poveo i tri vrste ugniježđenih parazita, od kojih dvije žive unutar trećeg koji se pak ugnijezdio unutar nekih jedinki leptira.

Taj treći je parazitska osa Hyposoter horticola. Njezine ličinke izbijaju iz trbuha gusjenice crnookog šarenca kako bi oko njezina tijela formirale kukuljicu.

Unutar ličinki H. horticola nastanili su se i hiperparazit Mesochorus cf. Stigmaticus, također parazitska osa, te bakterija Wolbachia pipientis.

“Slijepi putnici”

Kada se sva tri “slijepa putnika” nađu u domaćinu, tj. u gusjenici crnookog šarenca, nju će H. horticola ubiti prije nego što nju ubije M. stigmaticus. Hiperparazit će izbiti deset dana poslije, probijajući se kroz meso prvog parazita zaražena bakterijom, a zatim i kroz trup same gusjenice.

Istraživači sa Sveučilišta u Helsinkiju (Finska) i Sveučilišta Cornell (Ithaca, New York, SAD), pokazali su da je populacija crnookog šarenca od 1991. naišla na brojne probleme zbog kojih je smanjena i suočena s visokim rizikom od izumiranja.

“Ako su lokalne populacije leptira male i nestabilne, njihovi parazitoidi moraju biti dovoljno pokretni da pronađu domaćine drugdje. Uspjeli smo pokazati da je parazitoid H. horticola disperzivan u Ålandu. Ustrajao je te pokazuje manje genetske strukture od leptira. To vjerojatno objašnjava njihovo genetsko miješanje s populacijama na obližnjem otoku nakon uvođenja u Sottungu. Uvedeni genotipovi potencijalno su spriječili izumiranje obližnjih populacija tijekom opadanja populacije domaćina”, kaže voditeljica studije Anne Duplouy.




Hiperparazitoid M. stigmaticus nije baš toliko pokretan i ima manju populaciju pa ga nema na nekim otocima. Tamo gdje nema hiperparazitoida, parazitoidne loze s bakterijom Wolbachiom mogu se rapidno proširiti.

“Genetski potpis uvedenih osa daje nam uvid u ono što se dogodilo na otočkom arhipelagu tijekom 25 godina od njihova slučajnog uvođenja, uključujući ustrajnost u populaciji, širenje i križanje, kao i razvrstavanje među lozama ovisno o hiperparazitoidu i bakterijskom simbiontu”, kaže biologinja Saskya van Nouhuys sa Sveučilišta Cornell i zaključuje da su istraživači uzbuđeni jer su uvidjeli da genetske metode mogu nadopuniti ekološke studije.

Važno upozorenje

Slučajno unošenje parazita čini fascinantnu studiju slučaja, no istraživači vjeruju da ona također daje jasno upozorenje o potrebi razumijevanja ugroženih vrsta i vrsta povezanih s njima prije nego što se one pokušaju uvesti u novi okoliš.

Primjerice, parazitoidne ose obično se rabe za suzbijanje štetočina u poljoprivredi, pa ljudi relativno dobro razumiju njih, ali ne i one skrivene vrste u njima, koje bi mogle nanijeti štetu novom okolišu.




Autor:Zlatko Govedić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.