fbpx
Screenshot/Youtube

ZAŠTO NEKI VJERUJU DA ŽIVIMO U VIRTUALNOJ STVARNOSTI? Jesmo li mi samo avatari vođeni od nekih bića u drugoj stvarnosti?

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Jesmo li mi “stvarni”? I što je uopće “stvarnost”? Živimo li možda u kakvoj simulaciji? Ako da, možemo li to dokazati? Sumnja u percepciju stvarnosti tema je koja nas intrigira stoljećima. Mnogi mislioci smatraju da postoji 50 : 50 posto vjerojatnosti da doista živimo u simulaciji. “Teorija simulacije” ukratko tvrdi da smo svi mi virtualna bića koja žive u nekoj vrsti računalnog programa, slično kao u nekim znanstvenofantastičnim filmovima, među kojima je zacijelo najbolji primjer “Matrix”.

S obzirom na brzinu razvoja suvremene napredne tehnologije, nije čudno što se ta tema iznova pojavljuje. Na prvu biste vjerojatno rekli da je riječ o kakvoj suvremenoj hipotezi, no ideja zapravo potječe iz mnogo dublje prošlosti.

Munjeviti napredak

Kineski daoistički filozof Zhuang Zhou još je u 4. st. pr. Kr. opisao kako je sanjao da je bio leptir koji se nije sjećao svog ljudskog oblika. U snu je istraživao svijet, bezbrižno lepršajući zrakom. Najednom se probudio i uštipnuo da provjeri je li sanjao. Shvatio je da je ipak čovjek… No je li moguće da je zapravo bio leptir koji je sanjao da je čovjek? Poslije je napisao da vjeruje kako je njegovo iskustvo transformacija svijesti i svjesnosti. Jedan (ob)lik postoji u stvarnosti, a drugi je iluzija, što posljedično dovodi do pitanja koji je koji.


Stoljećima poslije, švedsko-britanski filozof Nick Bostrom (49) iznio je nekoliko prijedloga koji se potpuno temelje na posthumanoj civilizaciji. Objavio je rad pod nazivom “Živite li u računalnoj simulaciji?” u kojem postavlja pitanje: “Ako je postojala znatna šansa da naša civilizacija ikada dođe do posthumane faze i pokrene mnoge simulacije, zašto onda ne živite u takvoj simulaciji?”. Otad se u široj svjetskoj javnosti intenzivno raspravlja i nagađa o prirodi stvarnosti.

Poznati poduzetnik Elon Musk (50) nalazio se na pozornici konferencije “Recode Code” kada ga je 2016. Joshua Topolsky (44), suosnivač portala The Verge, upitao misli li da je naše postojanje simulirano. Musk je odgovorio da smo brzo otišli od prve videoigre “Pong” do masovnih online igrica za više igrača koje imaju fotorealističnu grafiku s milijunima istovremenih igrača te da sada idemo prema novom žanru igara virtualne i proširene stvarnosti za koje vjeruje da će postati toliko realistične da će ubrzo biti teško reći što je stvarno, a što nije. “Čak i ako stopa poboljšanja padne za tisuću od sadašnje, a zamišljajući da smo 10.000 godina u budućnosti, što nije ništa na evolucijskoj skali, vjerojatnost da živimo u osnovnoj stvarnosti jest jedan na više milijardi”, zaključio je.

Zapravo, najstrašnije je to što je Musk rekao da će, ako civilizacija prestane napredovati, to vjerojatno biti zbog katastrofalnog događaja koji će je uništiti. Rekao je da postoje dvije opcije – ili ćemo stvoriti simulacije koje se ne razlikuju od stvarnosti ili će civilizacija prestati postojati.

Čak ni poznati američki astrofizičar Neil deGrasse Tyson (63) ne isključuje mogućnost da smo mi samo “avatari” vođeni od nekih superinteligentnih stvorenja u drugoj stvarnosti. Naravno, ima i mnogo skeptika.

Zarobljeni u igrici

Američki teorijski fizičar Frank Wilczek (71) tvrdi da su naš svijet i svemir isuviše kompleksni da bi mogli biti samo simulacija. Tolika kompleksnost, naime, zahtijeva ogromnu energiju i vrijeme. Drugim riječima, zašto bi svjestan inteligentan dizajner stvarnosti trošio toliko resursa da bi naš svijet učinio složenijim nego što bi on trebalo da bude?

Ima i stručnjaka koji smatraju da to pitanje ionako nije znanstveno te da se teorija simulacije ne može testirati ili dokazati pa je samim time zapravo ni ne treba istraživati.




Međutim, sve rasprave i studije teorije simulacije možda su propustile ključni čimbenik znanstvenog istraživanja – empirijsku procjenu i prikupljanje podataka. Dakle, da bismo razumjeli živimo li zapravo u simulaciji, moramo početi od činjenice da već imamo računala koja pokreću različite vrste simulacija za inteligenciju ili algoritme niže razine.

Da bismo to bolje shvatili, možemo zamisliti tu “nižu inteligenciju” kao neigračke likove (non-player characters, NPC) koji postoje u mnogim online igrama uloga (role-playing game, RPG) za više igrača. Ti likovi ne moraju biti inteligentni ili čak svjesni, a ne moraju biti ni vrlo složeni jer dokazi koje tražimo jesu “iskustvo” svih jednostavnih ili složenih računalnih programa koji se izvode na svim računalima bez obzira na to jesu li spori ili brzi. Sav računalni hardver ostavlja artefakt svog postojanja unutar svijeta simulacije koju izvodi, a taj artefakt jest brzina procesora. Pritom se pojam “artefakt” odnosi na središnju jedinicu za obradu podataka (central processing unit, CPU) koju su dizajnirali i izradili ljudi.

Zamislimo na trenutak da smo softverski program koji se odvija na računalu. Jedini artefakt hardvera koji nas podržava jest brzina procesora. Svi ostali zakoni koje doživljavamo jesu zakoni simulacije, tj. softvera u kojem se nalazimo. Da smo Sim iz igrice “Sim City” ili neki lik u igrici “World of Warcraft”, za nas bi zakoni prirode bili zakoni tog virtualnog svijeta. Međutim, sve što učinimo da potaknemo simulaciju također bi bilo ograničeno brzinom procesora, bez obzira na zakone igrice.




Drugim riječima, brzina obrade diktira fizičku stvarnost operaciji koja je odvojena od simulirane stvarnosti same operacije pa bi, bez obzira na to koliko je simulacija potpuna, brzina obrade ograničavala operacije simulacije. Posljedično, ako doista živimo u simulaciji, onda bi i naš svemir morao imati takav artefakt. Stoga moramo istražiti postoje li neka svojstva našeg svemira kako bismo shvatili što bi točno on mogao biti.

Prije svega, morao bi biti artefakt koji se u simuliranom svijetu predstavlja kao gornja granica. Također, ne bi se mogao objasniti temeljnim mehaničkim zakonima simuliranog svemira. Morao bi se prihvatiti kao zadanost unutar prirodnih zakona. Naposljetku, morao bi biti apsolutan, bez iznimaka.

Perspektiva lika

Budući da brzina svjetlosti ispunjava navedene kriterije, mogli bismo reći da upravo ona dokazuje da živimo u simulaciji, a to nas navodi na sljedeće zanimljivo zapažanje o prirodnim zakonima u našem svemiru. Ako doista živimo u simulaciji, tada je prostor apstraktno svojstvo napisano u kodu. Drugim riječima, nije “stvaran”. Možda upravo zbog univerzalnog ograničenja brzine ne možemo doći do drugih galaktika. Možda ni one nisu stvarne, a mi ih nikako i nikada ne možemo dosegnuti.

No to nije jedina stvar koja dokazuje da možda živimo u simulaciji. Najvjerojatniji bi se trag mogao skrivati ​​pred našim očima, odnosno – iza njih.

Vratimo se na online igrice. Algoritam koji predstavlja lik i algoritam koji predstavlja okruženje u kojem on djeluje, isprepleteni su na više razina. Međutim, ako pretpostavimo da su lik i okolina odvojeni, neigrački lik ne treba vizualnu projekciju svoje točke gledišta za interakciju s okolinom. Simulacijski algoritmi uzimaju u obzir neke od varijabli lika i neke od varijabli okoline kako bi projicirali i odredili ponašanje i lika i okoline. Ono što vidimo na zaslonu postoji za našu dobrobit, tj. da bismo mogli iskusiti osjećaj boravka u igri. Drugi sličan primjer jesu filmovi. Ponekad gledamo prizore upravo iz perspektive samog lika. To nema nikakvu svrhu za sam lik, nego je opet samo za našu korist.

To nas sve dovodi do pitanja – što je svijest? Zašto nam je potrebna i čemu uopće služi? Ako živimo u simulaciji, svrhu je lako definirati – ona je integrirano sučelje između jastva i ostatka svemira. Tada je jedino razumno objašnjenje da ona jednostavno postoji da bude iskustvo. Uostalom, ne postoji ništa ni u znanosti ni u filozofiji što bi predvidjelo pojavu tog iskustva koje nazivamo sviješću. Prirodni zakoni ne zahtijevaju njezino postojanje, a ne nudi nam ni neke naročite evolucijske prednosti.

Stoga, postoje samo dva objašnjenja za postojanje svijesti – ili su na djelu neke evolucijske sile za koje još ne znamo ili je iskustvo neka funkcija kojoj služimo, tj. proizvod koji stvaramo. Ako nam svijest ni na koji način ne služi, za koga onda stvaramo taj proizvod iskustva i kako taj netko prima to naše iskustvo? Jedno je sigurno – mi ga stvaramo.

Stvaranje iskustva

U igrama uloga (RPG), iskustvo likova razlikuje se od iskustva igrača. Igrači osjećaju radost, tugu ili strah lika, a lik doživljava posljedice igračeva ponašanja. Istina, to je rudimentarna veza igrača i lika, no s napretkom uređaja za virtualnu stvarnost granice se počinju pomicati. Primjerice, kada se naš lik vozi vlakom smrti (roller coaster), i mi osjećamo gravitaciju. Odakle dolazi taj osjećaj? On postoji negdje između računalnog lika koji se vozi i našeg uma koji se postavlja u poziciju lika.

Tako bi moglo biti i u našem slučaju. Mi stječemo iskustvo kada nešto doživimo, a “bogatija verzija iskustva” projicira se u neki drugi “um” za čiju je dobrobit naša svijest nastala. Najkraće rečeno, mi stvaramo iskustvo, ali ne za sebe, ili barem ne “samo” za sebe.

Sljedeće je pitanje koje to moćne sile kontroliraju naše živote? Je li teorija simulacije “konačna teorija urote”? Ako je sve to istina, treba li da se jednostavno pomirimo sa stvarnošću simulacije i da je iskoristimo najbolje što možemo, kako za sebe, tako i za druge?

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.