(VIDEO) Davni predak hrvatskog jezika govorio se prije 6000 godina: Evo kako je zvučao

Indoeuropski prajezik govorio se u 5. i 4. tisućljeću pr. Kr. Još nije razriješeno pitanje gdje se nalazila pradomovina (njem. Urheimat) Indoeuropljana. Mnogo toga može se iščitati iz samog jezika. Kako ne postoji zajednička indoeuropska riječ za “more”, ali postoji za “snijeg”, pradomovina je morala biti negdje u unutrašnjosti euroazijskoga kontinenta gdje se nalaze biljne i životinjske vrste čiji se nazivi mogu rekonstruirati (ie. *pérkwus “hrast” > lat. quercus, stn. fjorr “drvo”, stir. draigen “trn”; ie. *bhāg- “bukva” > grč. φηγός, lat. fāgus, stn. bók, eng. book, stsl. buky; ie. *bherHǵs “breza” > stn. björk, eng. birch, lit. beržas, psl. *berza i sl.). Postoji zajednički izraz za “zemlju” (ie. *dheǵhōm > het. tēkan, sti. kšam, av. zəm, grč. χθών, lat. humus, lit. žẽmė, stsl. zemlja) i veći broj izraza za šume, gajeve, planine, brda, polja i sl. Sve upućuje na euroazijsku oštru kontinentalnu klimu.

Prema kurganskoj teoriji iz 1956. litavsko-američke arheologinje Marije Gimbutas (1921.-1994.), koju danas prihvaća većina lingvista, pradomovina Indoeuropljana bila je u stepama današnje južne Rusije i Ukrajine, sjevernije od Crnog mora i Kavkaza, a naziv je dobila po turkijskoj riječi kurgan za tipične nadgrobne humke u kojima su pokapani plemenski vladari, ponekad skupa s blagom i žrtvovanim životinjama.

Lingvistička i arheološka rekonstrukcija se podudaraju jer sve upućuje na polunomadsku, ratničku, osvajačku, patrijarhalnu i patrilinearnu kulturu čija se duhovnost temeljila na štovanju prirode, s velikom važnošću svete riječi i njena magijskog učinka.

Neki pak smještaju indoeuropsku pradomovinu na područje Male Azije i planinskoga područja gornjeg Međuriječja (današnja zapadna Turska i sjeverni Irak); a neki čak i na Balkan.

Evo kako je taj prajezik mogao zvučati u rekosntrukciji indoeuropeista dr. Andrewa Byrda: