fbpx
NASA

VELIKA PREKRETNICA: Ujedinjenim naporima čovječanstva uskoro postajemo svemirska civilizacija

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Veljaču 2021. godine zacijelo ćemo pamtiti po jednoj neobičnoj svemirskoj utrci. Ovaj put nije riječ o “osvajanju” Mjeseca ili postavljanju špijunskih satelita u Zemljinu orbitu, nego o trima neovisnim, ali istodobnim, misijama na Crveni planet. No odakle uopće toliki interes za susjedni Mars? Cijela priča nije od jučer. Potrebno je vratiti se stoljeće-dva unatrag.

David Bowie nije prva osoba koja se upitala postoji li život na Marsu. To pitanje stoljećima intrigira ljude. Rana promatranja teleskopa u 18. i 19. stoljeću pokazivala su da se taj planet nije previše razlikovao od Zemlje. Imao je ledene kape, godišnja doba i neke geografske značajke koje su tadašnji entuzijasti tumačili kao mora i umjetne kanale. Štoviše, neki su znanstvenici tada tvrdili da je Mars nastanjen inteligentnim životom.

Danas znamo da je Mars veoma hladan i suh, da nema atmosferu ni globalno magnetsko polje koje bi ga zaštitilo od Sunčeva zračenja. Ali nije uvijek bilo tako. Svemirske misije pokazale su nam da je Mars nekad imao tekuću vodu na površini te da se na njemu doista mogao razviti život kakav poznajemo. Moguće je da čak i danas ispod površine postoji život koji ima pristup vodi te je zaštićen od zračenja i ekstremnih temperatura.


Znamo da je Mars bio nastanjiv za život kakav poznajemo barem neko vrijeme u posljednje tri ili četiri milijarde godina, ali ne znamo je li planet bio topao i mokar dovoljno dugo da bi se ondje razvio život ili je bio uglavnom hladan i suh s tek ponekim kratkim intervalima koji su mogli podržati život. Pa kako je onda Mars od potencijalne oaze koja podržava život postao hladna i suha pustinja? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, najlogičnije je da jednostavno odemo onamo i prikupimo dokaze.

Orbiteri, landeri i roveri

Sjedinjene Države i Sovjetski Savez počeli su slati robotske sonde na Mars još šezdesetih. Nijedna od sedam sovjetskih misija (od 1962. do 1988.) nije bila uspješna, kao ni prva ruska (nakon raspada SSSR-a) 1996. godine. Tek kada je NASA-ina svemirska letjelica “Mariner 4” uspješno preletjela Mars 1965. godine, Zemljani su dobili jasnu sliku neplodna Marsova krajobraza.

Godine 1975. na Mars su sletjele dvije američke sonde “Viking 1” i “Viking 2”. Osim što je riječ o prvom uspješnom slijetanju na susjedni nam planet, te su misije važne i po tome što su testirale njegovo tlo u potrazi za mogućim znakovima života. No rezultati nisu pokazali jasne dokaze o prisutnosti živih mikroorganizama u tlu, barem ne u blizini mjesta slijetanja.

No astronomi nisu odustali. Sredinom devedesetih NASA je pokrenula program sustavnog istraživanja Marsa kako bi za početak pronašla vodu jer je ona ključni sastojak za postojanje života kakav poznajemo.

Orbitalne misije na Marsu proučavaju atmosferu planeta, mapiraju i identificiraju glavne geološke značajke te određuju sastav minerala i leda. Takve su misije, tehnički gledano, lakše od slijetanja na površinu i, kao posljedica toga, pristupačnije. Orbitalne letjelice također mogu poslužiti kao sateliti za površinske sonde i buduće ljudske misije. Osim Zemlje, Mars je jedini planet u Sunčevu sustavu s globalnim satelitskim komunikacijskim sustavom.

Iako se o Marsu može mnogo naučiti iz orbite, za detaljna promatranja moramo sletjeti na površinu. U početku smo slali nepokretne sonde, tj. “landere” koji su mogli analizirati jedno mjesto. No kao što geolozi na Zemlji moraju putovati uzduž i poprijeko kako bi proučili sastav različitih vrsta stijena da bi na koncu rekonstruirali cjelovitu sliku prošlosti planeta, tako i na Mars moramo poslati svemirske sonde s kotačima koje zovemo “roveri”. Stoga je NASA razvila niz rovera koji su se pokazali veoma učinkovitim alatom za istraživanje površine Crvenog planeta. Riječ je o roverima “Sojourner” (1997.), “Spirit” (2004.) i “Opportunity” (2004.-2018.) koji su nakon određenog vremena iz različitih razloga postali neaktivni. Od 2011. do danas aktivan je NASA-in rover “Curiosity”, a od prije neki dan i “Perseverance”.




Tko će biti prvi?

Sljedeći je korak u istraživanju Marsa vraćanje uzoraka s površine njegova tla natrag na Zemlju. Iako su roveri sposobni mobilni znanstveni laboratoriji, njihovi sićušni instrumenti male snage ne mogu se natjecati s većim i masivnijim verzijama na Zemlji. Vraćanje na Zemlju samo nekoliko malih uzoraka omogućit će nam da dramatično unaprijedimo svoje razumijevanje Marsa, a odgovorit će nam i na pitanje je li taj planet nekada podržavao život. NASA-in rover “Perseverance” prikupit će uzorke tla i stijena i pohraniti ih u male cijevi za budući povratak na Zemlju, premda misije kojima će se ti uzorci vratiti još nisu formalno odobrene ni plaćene.

Dakako, konačni je cilj istraživanja – slanje znanstvenika izravno na Mars. Čovjek u svemirskom odijelu mogao bi se kretati, skupljati uzorke i donositi odluke mnogo brže od robota kojim se upravlja sa Zemlje jer prosječno vrijeme slanja i primanja roverskih signala traje oko 25 minuta. Za početak, ljudi bi u orbiti Marsa mogli kontrolirati rovere na površini u stvarnom vremenu.

Možda je sada jasnije čemu tolika utrka. Ako je 20. srpnja 1969. Neil Armstrong (1930.-2012.) bio prvi čovjek na Mjesecu, postavlja se pitanje: Tko će biti prvi čovjek na Marsu… i kada?




‘Ispitivanje neba’

Dana 9. veljače 2021. u orbitu Marsa stigla je letjelica “Hope” u sklopu misije Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ta će misija stvoriti cjelovitu sliku Marsove klime, što će znanstvenicima pomoći da bolje razumiju kakav je bio Mars kada je njegova atmosfera mogla podržavati život. Riječ je o prvoj arapskoj misiji na nekom drugom planetu.

Letjelica će proučavati dnevne i sezonske vremenske cikluse klime Marsa, vremenske događaje u nižoj atmosferi, poput pješčanih oluja, te promjene vremenskih prilika u različitim regijama. Također, pokušat će odgovoriti na pitanje zašto iz atmosfere u svemir istječu vodik i kisik te otkriti razloge drastičnih klimatskih promjena. S visine od tridesetak tisuća kilometara letjelica će proučavati kako gornja i donja atmosfera planeta međusobno komuniciraju. Digitalni fotoaparat visoke rezolucije snimit će zadivljujuće slike planeta.

“Hope” je uistinu “nada” jer ukazuje na važnost međunarodnog istraživanja svemira. Misijom upravljaju Ujedinjeni Arapski Emirati, uz sudjelovanje znanstvenika i inženjera na američkim sveučilištima, dok je lansiranje izvedeno u Japanu. Kada više nacija sudjeluje i surađuje, svi pobjeđuju.

Samo dan nakon arapske, u orbitu Marsa ušla je i prva kineska letjelica pod imenom “Tianwen-1” što na mandarinskome znači “ispitivanje neba”. Očekuje se da će se njezin rover spustiti u svibnju ili lipnju. Ta je pak misija značajna jer se na roveru nalazi i radar koji bi mogao otkriti džepove vode ispod površine, koji mogu sadržavati život.

Krajem desetljeća očekuje se i misija povratka kineskog rovera s uzorcima tla. To je uistinu prioritet znanstvene zajednice u ovome trenutku.

I tako smo došli i do posljednje NASA-ine misije. Dana 18. veljače 2021. na Mars je sletio rover “Perseverance”, što znači “ustrajnost”. Na sebi on ima sedam instrumenata za proučavanje marsovske površine u krateru “Jezero” koji je ime dobio po naselju u Bosni i Hercegovini, u blizini Jajca i Mrkonjić Grada.

Ukupno ima 23 kamere i dva mikrofona, a s roverom je lansiran i helikopter “Ingenuity” (“domišljatost”) koji će mu pomoći u izviđanju različitih lokacija. Inženjeri su redizajnirali kotače rovera “Curiosity” koji su pretrpjeli neke štete. Rover ima i robotsku ruku s pet zglobova, dugu 2 metra, koja će koristiti za analizu geoloških uzoraka tla. Ima masu od 45 kilograma te nosi 4,8 kilograma plutonijeva dioksida kao stalnog izvora topline koja se pretvara u struju.

Osnovni ciljevi NASA-ine misije su: istraživanje geološki raznolikih područja, potraga za tragovima drevnog života, napose u stijenama, kao i prikupljanje uzoraka koji bi se budućom misijom trebali vratiti na Zemlju.

Teorije urote

Unatoč ljepoti znanstvenog napretka, nismo morali dugo čekati javljanje dežurnih teoretičara zavjere poput notornog Scotta Waringa koji na svom Youtube kanalu već godinama navodi kako je na Marsu ili Mjesecu pronašao ostatke naprednih civilizacija, pri čemu kao dokaze podastire mutne fotografije koje se sve odreda mogu protumačiti pareidolijom.

Naime, “Perseverance” je već poslao desetke tisuća fotografija na Zemlju, snimljenih tijekom spuštanja i nakon slijetanja. No kako su neke od njih mutne ili imaju smetnje, Waring je brže-bolje optužio NASA-u da je namjerno zatamnila fotografije.

“NASA je potrošila 2,7 milijardi dolara na misiju rovera, što znači da posjeduju najbolju tehnologiju, tj. da su kamere najbolje što Zemlja može ponuditi. Takav kvar nikada se ne bi dogodio s takvom tehnologijom. Čak i obični iPhone 12 vezan za rover ponudio bi jasnije fotografije, više detalja i bolji kontrast. Pa kako se to uopće može dogoditi?”, pita se Waring na svome blogu.

Prema njegovu mišljenju, slike su zatamnjene kako bi se sakrio izvanzemaljski brod ili građevina koji bi inače bili izloženi javnosti.

Greške o kojima Waring govori zovu se “digitalni artefakti” te su uobičajeni kod digitalne obrade snimaka. Obično nastaju kada se objekt snimanja mijenja prebrzo u odnosu na mogućnost procesiranja signala.

No marsovske su misije tek počele. Tko zna što sve možemo još očekivati, kako od znanstvenika, tako i od teoretičara zavjere…

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.