UZNEMIRUJUĆE OTKRIĆE: ‘Rizik od udara ogromnih asteroida mogao bi biti mnogo veći nego što smo mislili’

Naš planet dobro skriva svoje ožiljke. Da nije tako, dokazi o prethodnim udarima asteroida mogli bi nam pomoći da bolje isplaniramo sljedeći katastrofalni udar.

James Garvin , glavni znanstvenik NASA-ina Centra za svemirske letove Goddard, misli da smo možda pogrešno protumačili tragove nekih od ozbiljnijih udara asteroida koji su se dogodili u posljednjih milijun godina.

Ako je to tako, izgledi da će nas pogoditi nešto veliko mogli bi biti veći nego što predviđaju trenutne procjene.

“To bi bilo u rangu ozbiljnih sranja”, slikovito je rekao Garvin tijekom svoje prezentacije na nedavnoj Lunarnoj i planetarnoj znanstvenoj konferenciji.

Najpoznatiji od svih udara asteroida, onaj što je pobio dinosaure i napravio krater u kori današnjeg poluotoka Yucatána prije nekih 66 milijuna godina, ističe se po razaranju života na Zemlji.

Bio je to oko 12 km širok “behemot”, sličan nekima koji su pogodili naš planet u posljednjih sto milijuna godina.

No čak i mnogo manji udari mogu nas uzdrmati dovoljno da mu uslijede godine gladi. Prema nekim procjenama, asteroidi široki kilometar padaju na Zemljinu površinu u naletu topline i prašine u prosjeku svakih 600.000 godina.

Naravno, ne postoji raspored za takve događaje, a procjene su onoliko dobre koliko i podaci koje koristimo za predviđanje.

Iako možemo skenirati nebo u potrazi za dokazima o dovoljno velikim stijenama, geološki zapis je poput trake stvarnih udara meteoroida koji se protežu kroz vrijeme.

Nažalost, taj zapis postaje sve teže čitati što dalje gledamo unatrag, a sve zahvaljujući Zemljinim dinamičnim vjetrovima, vodi i tektonskim promjenama na njezinoj površini. Čak i novije događaje može biti teško protumačiti zbog nakupljanja prašine i vegetacije.

Garvin i njegov tim upotrijebili su novi katalog satelitskih snimki visoke rezolucije kako bi pobliže pogledali istrošene ostatke nekih od najvećih udarnih kratera nastalih u posljednjih milijun godina, u nastojanju da bolje procijene njihovu pravu veličinu.

Na temelju njihove analize, određeni broj tih kratera ima slabe prstenove izvan onoga što se obično smatra njihovim izvanjskim rubovima, što ih zapravo čini većima nego što se prije pretpostavljalo.

Primjerice, smatra se da je otprilike 12 do 14 m široku depresiju u Kazahstanu zvanu Žaminšin stvorio meteorit promjera 200 do 400 m koji je udario u Zemlju prije oko 90.000 godina.

Međutim, na temelju nove analize, čini se da je taj već veliki događaj mogao biti još katastrofalniji, jer je cijeli krater oko 30 km u promjeru.

Promjeri rubova triju drugih velikih kratera također su ponovno izračunati. Na koncu se ispostavilo da su svi dva do tri puta veći nego što se dosad pretpostavljalo.

Implikacije su duboke, što sugerira da nas objekti promjera 1 km pogađaju svakih nekoliko desetaka tisuća godina.

Ipak, svi ti novootkriveni prstenovi ne moraju nužno biti krater. Moguće je da su to krhotine izbačene od udara koje su se koncentrirano sručile natrag. Moguće je da zapravo nisu ništa značajno, tek “fantom u podacima”.

Garvin nije uvjeren da bi polja krhotina i dalje bila čista nakon toliko godina vremenskih utjecaja i erozije. Ipak, znanost se ne pomiče na temelju jednog opažanja.

To je hipoteza vrijedna rasprave. Dok smo zauzeti postavljanjem sustava za pokušaj izbjegavanja ozbiljnog sudara asteroida, dobri su izgledi da će Zemljina putanja još neko vrijeme biti sigurna.