‘UOPĆE NE MORAMO SLETJETI!’ Evo kako iz orbite možemo detektirati postojanje života na satelitu udaljenom 1,2 milijarde km!

Saturnov prirodni satelit Enkelad jedno je od najizglednijih mjesta u Sunčevu sustavu za mogućnost postojanja izvanzemaljskog života. U njemu se nalazi globalni slani ocean koji unutarnje grijanje teoretski održava na temperaturama pogodnima za morski ekosustav.

Međutim, otkriti taj život nije tako lako. Satelit je okružen ledenom ljuskom koja je na najtanjem mjestu debela oko 5 km, dok je ocean ispod nje dubok oko 10 km. To bi predstavljalo dovoljno velik izazov i na samoj Zemlji, a kamoli na nebeskom tijelu udaljenom 1,2 milijarde km.

Ipak, postoji mogućnost da nećemo morati bušiti Enkeladov ledeni pokrov. Nova studija otkriva da bismo mogli detektirati život na ledenom mjesecu u oblacima slane vode koji izbijaju s njegove površine – čak i ako ondje nema toliko života.

“Analizom podataka koje bi pripremljena i napredna svemirska letjelica u orbiti prikupila samo iz plinskih perjanica, pouzdano bismo mogli odrediti ima li života u Enkeladovu oceanu, a da se zapravo ne moraju sondirati dubine mjeseca. Ovo je uzbudljiva perspektiva”, kaže evolucijski biolog Regis Ferrière sa Sveučilišta u Arizoni (SAD).

Mogući životni oblici na dnu naših oceana izbacuju toplinu i kemikalije te im se život ne oslanja na fotosintezu, već na iskorištavanje energije kemijskih reakcija.

Ono što znamo o Enkeladu sugerira da slični ekosustavi možda vrebaju na njegovu morskom dnu. Završava orbitu oko Saturna svakih 32,9 sati, putujući eliptičnom stazom koja savija unutrašnjost Mjeseca, stvarajući dovoljno topline da vodu drži najbližu tekućini iz jezgre.

To nije samo teorija. Na južnom polu, gdje je ledena ljuska najtanja, viđeni su divovski oblaci vode visoki stotinama kilometara kako izbijaju ispod leda, izbacujući vodu za koju znanstvenici misle da pridonosi ledu na Saturnovim prstenovima.

“Enkeladova biosfera može biti vrlo rijetka. Pa ipak, naši modeli pokazuju da bi bila dovoljno produktivna da nahrani perjanice s dovoljno organskih molekula ili stanica da ih pokupe instrumenti na budućoj svemirskoj letjelici”, dodaje biolog.

Svemirska letjelica u orbiti mogla bi ih detektirati ako bi mogla napraviti višestruke letove u oblacima kako bi prikupila dovoljno materijala.

Čak i tada možda neće biti dovoljno biološkog materijala, a šansa da stanica preživi putovanje kroz led i da bude izbačena u svemir vjerojatno je prilično mala.

Tim stoga sugerira da bi aminokiseline poput glicina poslužile kao alternativni, neizravni “potpis života”.

“S obzirom na to da bi, prema izračunima, svaki život prisutan na Enkeladu bio iznimno rijedak, još postoji dobra šansa da nikada nećemo pronaći dovoljno organskih molekula u perjanicama da bismo nedvosmisleno zaključili da je on ondje. Dakle, umjesto da se fokusiramo na pitanje koliko je dovoljno da se dokaže postojanje života, pitali smo: ‘Koja je najveća količina organskog materijala koja bi mogla biti prisutna u odsutnosti života?'”, zaključuje Ferrière.