fbpx

U Varaždinu je CENTAR SOTONIZMA U HRVATSKOJ, još 1978. osnovana je prva sotonistička crkva

Autor: Zlatko Govedić / 7Dnevno

U prosincu 2018. Srbiju je potresla jeziva snimka na kojoj mladić s kapuljačom doziva psića i mazi ga, tiho mu pjevajući: “Kefo zote”. U sljedećem trenutku vadi golemi kuhinjski nož i zabada ga svom snagom u nesretnu životinju. Dok psić zavija od bolova, krvnik i dalje ponavlja dvije tajanstvene riječi te ne prestaje dok životinja nije izdahnula.

Taj monstruozni čin digao je cijelu zemlju na noge, a u potragu se uključio i ministar unutarnjih poslova. Na koncu su krvnik i njegovi pomagači uhićeni, a stručnjaci za okultno u tome su jasno prepoznali obrise sotonističkih rituala.

Sotonisti, naime, vjeruju kako krv nevinih žrtava služi kao glavni zalog uspješnosti rituala kojim se klanjaju đavlu jer krv nije samo simbol života nego i sam život. U njoj počiva energija koja se u času smrti oslobađa i koju je moguće iskoristiti za crnu magiju.


Iako u nas takve snimke, srećom, još nisu zabilježene, nema dvojbe da se već desetljećima i na našim prostorima odvijaju isti ili slični krvavi obredi.

“Nisam imao nadnaravnih ili mističnih iskustava dok sam bio član sotonističke skupine Crna zora iz Varaždina. Takvih iskustava ni nema. Sve je osmišljeno kako bi si ih članovi umislili. To se postiže atmosferom. Crna boja, vatra, ritualni obredi, razna glazba, ideologija koja te uvlači sve dublje… Sve je to varka za mlade koje vrbuju u svoje redove. Crna misa trajala je manje od pola sata. Vodio ju je ‘svećenik’ koji je i autor ‘crne knjige’ iz koje je čitao valjda samo sebi razumljive riječi. Oko nas su bile svijeće, a pred nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe kako bi se spalio u posudici. Bio je to prinos Sotoni kojega smo prizivali kako bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv, a ja dio kose”, otvoreno je 2011. pričao tada 23-godišnji Varaždinac Dejan Plantak za Večernji list.

Niz samoubojstava

U svibnju 2010. hrvatska je javnost počela posvećivati pozornost utjecaju opasnih sekti nakon što su dvije 18-godišnje maturantice, učenice 4. L razreda varaždinske Srednje strukovne škole, M. Ž. i T. K., iz okolice Ludbrega počinile samoubojstvo utopivši se u rijeci Dravi. Stručnjaci su taj slučaj ubrzo povezali s utjecajem mračnih sotonističkih sekti koje vrebaju mlade fragilne osobe. Naime, T. K. je pisala blog na kojemu se predstavljala kao “Toxyca”. Na njemu je dominirala mračna fotografija groblja s vrištećim natpisima “Umirući glasovi” i “Budućnost je upravo počela na mračnoj strani Sunca”. Naslov njezina posljednjeg teksta, napisanog dva mjeseca prije samoubojstva, glasio je: “Tužna sam!”.

“Pripadnicima sotonističkih sekti, kojih je na područja Varaždina i okolice mnogo, krajnji je cilj navesti nekoga na samoubojstvo. To je, naime, vrhunac njihova djelovanja i kruna njihova mračnog svjetonazora… Postoji sekta koja navodi na suicid mlade ljude. Dali smo joj radni naziv Crna ruža jer još ne znamo kako njezini osnivači nazivaju sami sebe. S tom sektom doveli smo u izravnu vezu šest samoubojstava mladih u Hrvatskoj u posljednje četiri godine, a moguće je da ih je bilo i mnogo više. Međutim, za tih šest samoubojstava imali smo konkretne dokaze u dnevnicima koje su mladi ostavljali za sobom, svjedočanstvima roditelja i znanaca. O tome smo obavijestili i policiju. Ta samoubojstva dogodila su se na području Varaždinske, Bjelovarsko-bilogorske, Primorsko-goranske i Vukovarsko-srijemske županije. No, postoje indicije da Crna ruža djeluje i u drugim sredinama”, rekao je tada “lovac na sekte” Nebojša Buđanovac, varaždinski psihoterapeut i predsjednik Udruge “Anđeli čuvari”.




Misterij Crne ruže

Priča o čuvenoj sekti Crna ruža proširila se osamdesetih nakon samoubojstva djevojčice iz ugledne dugoselske obitelji. Mnogi i danas smatraju da je sve izmislila Udba kako bi skrenula pozornost javnosti s tadašnjih društvenih i političkih tema. Zagrebom se širila prava paranoja pa su zabilježeni i fizički napadi na mlade darkere koji nisu imali veze ni sa kakvim sektama. Neugodnosti je imao i hrvatski putopisac, redatelj i TV-voditelj Željko Malnar koji je upravo u to vrijeme u Dugom Selu držao kafić Garuda, nazvan po hinduističkome božanstvu, orlu kojega jaše bog Višnu. Pričalo se da se pripadnici Crne ruže druže u Garudi, da se okupljaju na grobljima gdje okreću križeve, da otimaju djevojke kako bi ih žrtvovali Sotoni te da navode mlade na samoubojstva.

“Mnogi misle da je Crna ruža izmišljotina i urbana legenda, no postoje mnogi dokazi da je to vrlo rasprostranjena sotonistička sekta odgovorna za barem nekoliko samoubojstava u Zagrebu i okolici”, smatra Buđanovac.




Iz prve ruke

Iako internet vrvi brojnim sličnim iskustvima, naša sugovornica A. D. (36) iz Osijeka nudi posve suprotnu priču: “Već se godinama smatram sotonisticom. No, nikada nisam svjedočila bilo kakvim okrutnim postupanjima ni s ljudima ni sa životinjama. Istina je da je mnogo ljudi prišlo sotonizmu u pubertetu kada se mlada osoba još ‘traži’. Tako je bilo i u mom slučaju. Zapravo je sve to normalno i očekivano. Iako je za mnoge od njih sotonizam izraz bunta kojim će se suprotstaviti svemu što ih u životu guši i sputava, baš poput raznih glazbenih žanrova ili supkulturnih pravaca, ima i nas koji smo u tome zreli i posve osviješteni”.

Mlada Osječanka ima stabilan posao, karijeru i brak, a njezina obitelj upoznata je sa svime čime se bavi. “Istina je da mi se preko e-maila javljaju kojekakvi ‘pacijenti’. Ne biste vjerovali, ali daleko su opasniji oni koji prema van žive kao uzorni katolici od nekakvih buntovnih tinejdžera koji zbog osjećaja samoće, neuspjeha i socijalne odbačenosti traže izlaz u okultnom. Odrasli ljudi često su mi nudili poveće svote novca kako bih bacila urok ili prokletstvo na njihova neprijatelja, člana šire porodice, susjeda, kolegu s posla i sl.”.

Iako je već na prvi pogled jasno da naša sugovornica prakticira netipičnu i nestereotipnu vrstu sotonizma, ni ona se ne libi sasuti gomilu kritika na Crkvu i vjeru općenito: “Kršćanstvo je obično licemjerje. S jedne strane, propovijedaju se siromaštvo i odricanje, a upravo je Vatikan među najbogatijim organizacijama na svijetu. Prosječni vjernik danas uopće nema svoje mišljenje, nego je indoktriniran u nešto što uopće ne razumije niti se trudi razumjeti. Nikada nije pročitao Bibliju, a da ne govorim da je ni ne razumije. Oni Boga poistovjećuju s dobrim, a Sotonu sa zlom. Međutim, to je velika zabluda. Sotonizam nadilazi biblijski koncept dobra i zla. To je nešto što znaju i vrapci na grani. Ono što je u jednoj kulturi dobro, u drugoj je zlo. Isto tako, kršćani se stalno vade na čudotvorna izlječenja, no teško je tu govoriti o čudima. Mi sotonisti meditiramo i upravljamo suptilnim energijama kako bismo se sami izliječili. Ja sam nekoć patila od nekoliko bolesti, a danas sam posve zdrava”.

Podrijetlo sotonizma

No, odakle potječu takve razlike među deklariranim sotonistima? Dok jedni na krvavim obredima kolju nedužne pse, siluju djevice, orgijaju te se ismijavaju Bogu, Isusu, Mariji i drugim kršćanskim svetinjama, drugi se uopće ne razlikuju od “običnih alternativaca” koji se “bave energijama”, a takvih je i dandanas u svakom susjedstvu.

“Sotonizam je, poput hasidizma, izrastao iz židovstva, njegovih tajnih, okrutnih i kabalističkih sekti. Do 18. st. razvijao se kao tajna židovska sekta, a zatim, odvojivši se od židovstva, postao je jedan od utjecajnih pravaca masonerije. Sotonističke rituale, kao idejnu jezgru masonerije, otvoreno su priznali najpoznatiji vođe slobodnih zidara Amerike i Europe: Albert Pike (kult Bafometa), Helena Blavatsky (“luciferijanstvo”) te Aliester Crowley (poklonjenje Antikristu, “Zvijeri”). U 19. st. francuski Židov Eliphas Lévi osnovao je sotonističku sektu. Primjećujući da je magija izvor moći, on je naročitu pozornost posvetio seksu i narkoticima. Četrdesetih godina 19. stoljeća pojavila se još jedna sotonistička sekta iz koje je potom, pod vodstvom bivšeg svećenika i bivše redovnice, osnovana Crkva Carmilla“, piše ruski pisac Oleg Platonov u svojoj popularnoj knjizi “Zašto će propasti Amerika?”.

No, moderni sotonizam ima svoje korijene u SAD-u šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prvu sotonističku “religijsku” organizaciju osnovao je američki pisac i okultist Anton Szandor LaVey (1930.-1997.) u San Franciscu na Valpurginu noć, 30. travnja 1966. pod nazivom Crkva Sotone (Church of Satan). No prva stvar koja upada u oči jest činjenica da poklonici te organizacije zapravo ne vjeruju u postojanje đavla, kao ni u poimanje Sotone kakvo postoji u abrahamskim religijama. “Sotona za nas predstavlja simbol ponosa, slobode i individualizma te je izvanjska metaforička projekcija našeg najvišeg osobnog potencijala. Mi ne vjerujemo u Sotonu kao u biće ili osobu. Mi ne vjerujemo u promociju osobnog Sotone. Prigrliti Sotonino ime znači prihvatiti racionalni upit koji je umanjen za natprirodno i arhaično-tradicionalno praznovjerje”, piše na internetskim stranicama te organizacije koja i danas djeluje na području SAD-a, ali i mnogih drugih država. Za svoj glavni cilj navode “borbu protiv nametanja kršćanskih vrijednosti u (američkoj) politici”.

Stoga danas govorimo o tri temeljne vrste sotonizma. Teistički sotonizam zagovara vjerovanje u Sotonu kao u stvarno biće koje se svojim buntom protiv boga Jahve bori za pravo čovjeka na samoodređenje. Ateistički ili racionalistički sotonizam LaVeyeva tipa propovijeda isto, ali na metaforičkoj razini. No, najopasniji je tzv. reakcionarni sotonizam koji okuplja uglavnom buntovne tinejdžere u opskurne sekte koje nikada ne djeluju javno. Upravo su takvi sotonisti počinitelji okrutnih zločina, ubojstava svećenika, mučenja, silovanja žena i navođenja mladih na samoubojstvo.

Prema nekim podacima, prva sotonistička crkva u nas osnovana je 1978. u Varaždinu, otkad je taj grad ostao glavni centar sotonizma u Hrvatskoj.

Devet načela

Za svoje sljedbenike LaVey je formulirao Devet načela sotonizma:

1) Sotona predlaže popuštanje bludnim željama umjesto ograničenja!

2) Sotona predlaže punokrvan život umjesto produhovljenih maštanja!

3) Sotona predlaže savršenu mudrost umjesto licemjerne samoobmane!

4) Sotona predlaže dobrotu prema dostojnima umjesto besmislene ljubavi prema nezahvalnima!

5) Sotona predlaže pravo osvete umjesto principa opraštanja!

6) Sotona predlaže odgovornost prema odgovornim ljudima umjesto brige o psihičkim vampirima!

7) Sotona shvaća čovjeka kao običnu vrstu životinje, čije je ponašanje ponekad bolje, ali je, redovno, gore od ponašanja običnih životinja koje se kreću četveronoške. Zbog svog “božanskog, duhovnog i intelektualnog razvoja”, on je postao najsurovija od svih životinja!

8) Sotona dopušta sve takozvane grijehe jer pružaju fizičko, osjetilno i emocionalno zadovoljstvo!

9) Sotona je uvijek bio najbolji prijatelj Crkve jer se, zahvaljujući njemu, ona tijekom mnogih godina imala čime baviti!

Autor:Zlatko Govedić / 7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.