fbpx
Ilustracija/NASA

ŠTO KADA BI SE ZEMLJA PRESTALA VRTJETI? Da bi se na našem planetu stvorio potpuno novi inteligentni život, trebali bi milijuni godina

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

U ovoj rubrici često postavljamo pitanje što bi bilo kad bi bilo… Nakon nuklearnih ratova, udara asteroida i “pada” Mjeseca, postoji još jedna zanimljiva tema za koju su naši čitatelji pokazali interes: Što bi se dogodilo kada bi se Zemlja odjednom prestala vrtjeti oko svoje osi? Je li takvo pitanje besmisleno? I da i ne. Da – zato što bi takav scenarij prekršio cijeli niz zakona fizike pa cijela priča postaje bizarna. Ne – zato što, promišljajući o takvim suludim scenarijima, zapravo učimo o životu na, barem zasad, jedinom planetu koji možemo zvati svojim domom. Uostalom, mi ionako uzimamo zdravo za gotovo sve posljedice Zemljine rotacije. Ona utječe na vrijeme, omogućuje izmjenu dana i noći te održava umjerenu klimu kako bismo mogli udobno živjeti.

Zemlja se počela vrtjeti prije otprilike četiri i pol milijarde godina i otad nije stala. Tako je zato što u vakuumu svemira ne postoji ništa što bi stvorilo trenje koje bi usporilo Zemljinu rotaciju. Istina, ta se brzina postupno smanjuje, ali to je već druga priča u koju ne treba da sada ulazimo. Ionako će nas prije progutati Sunce nego što ćemo osjetiti ikakve posljedice tog usporavanja. No zamislimo neki natprirodni utjecaj i odgovorimo na pitanje: Što bi se doista dogodilo kada bi se Zemlja sada naglo prestala okretati oko svoje osi?

Nezamislivi vjetar

Da sjedite na nekoj plaži u blizini ekvatora, u tom biste trenutku i vi i sve vaše stvari i svi ljudi i predmeti, kao i sav pijesak oko vas, naglo poletjeli prema istoku zastrašujućom brzinom oko 1600 km/h. Dobro znate što se događa ljudskom tijelu kada izleti iz automobila koji se kreće brzinom od samo 50 km/h, tako da nema potrebe objašnjavati da bi pri tridesetak puta većoj brzini od čovjeka ostala samo mrlja.


Čak i da padnete, primjerice, u more, i dalje biste morali paziti da se ne nađete na putu automobilima, životinjama i zapravo svim predmetima koji nisu velikom silom pričvršćeni na tlo. Istina, ne biste bili lansirani u svemir jer bi Zemljina gravitacija i dalje bila mnogo jača, no svi bi predmeti letjeli sve dok ih trenje napokon ne zaustavi.

Možda vam se to čini nevjerojatnim, ali da ste se u tom trenutku našli na Sjevernom ili Južnom polu, ne biste imali pojma da se Zemlja prestala vrtjeti. Naravno, to je zato što je kutna količina gibanja na tim mjestima jednaka nuli.

Kad biste nekim čudom preživjeli sav taj masakr, velika je vjerojatnost da ne biste još dugo ostali živi jer bi najgore tek došlo.

Kada bi se Zemlja prestala vrtjeti, atmosfera bi se nastavila kretati. To bi izazvalo ogromnu globalnu oluju. Vjetrovi bi počeli puhali brzinom od 1600 km/h. Kako se udaljavate od ekvatora, brzina vjetra bi se smanjivala. Međutim, trebali biste se nalaziti poprilično blizu Sjevernog ili Južnog pola kako se ne biste našli na udaru smrtonosnih udara vjetra.

Velika većina građevina, kao i prirodne formacije poput stabala, ne mogu izdržati nalete vjetra brzine nekoliko stotina kilometara na sat. Najjači udar vjetra na našem planetu zabilježen je 10. travnja 1996. na otoku Barrowu u zapadnoj Australiji za vrijeme tropske oluje “Olivia” te je iznosio nevjerojatnih 408 km/h. Mi ovdje govorimo o četiri puta većoj brzini.

Tako snažni vjetrovi ne bi samo razorili sve što im se nađe na putu nego bi s vremenom učinili nešto čudno. Pošto bi se vjetrovi smirili, redovni vremenski obrasci drastično bi se promijenili.




Zemljina rotacija, naime, stvara Coriolisov učinak koji uzrokuje kretanje zračnih struja po planetu. Kretanje zraka i trenje koje nastaje dok prolazi preko površine Zemlje uzrokuje određene vremenske obrasce poput uragana. Dakle, na Zemlji koja se ne vrti oko svoje osi više ne bi bilo uragana… barem nešto što nam ne bi naročito nedostajalo. No postoje i drugi fenomeni koji bi nevjerojatno otežali pokušaj preživljavanja u tom novom nepomičnom svijetu.

Kao prvo, oceani bi se premjestili na nove lokacije. Kada bi se Zemlja prestala vrtjeti, voda bi se nastavila kretati.

Potresi i vulkani

To bi uzrokovalo divovske cunamije koji bi opustošili sve kontinente i nakratko pretvorili naš planet u vodeni svijet. Bilo bi to nešto poput “mita o Noinoj arci na steroidima”. No čak ni brod dovoljno velik da primi po jedan par svih životinjskih vrsta na planetu ne bi preživio valove visoke nekoliko desetaka metara.




Ako ste mislili da su plimni valovi od trideset metara loši, to nije ništa u usporedbi s drugim prirodnim katastrofama koje bi ubrzo uslijedile.

Tektonske ploče sjede na Zemljinu plaštu i polako se pomiču preko viskozne rastaljene stijene. Upravo to uzrokuje geološke formacije kao što su planine i doline. Međutim, ako bi se ploče nastavile kretati prijašnjom brzinom pošto bi se Zemlja prestala vrtjeti, to bi moglo uzrokovati potrese i vulkane u razmjerima kakve nikada prije nismo iskusili.

Dok bi se tektonske ploče međusobno sudarale, došlo bi do kidanja Zemljine kore – doslovno. Gušće oceanske ploče bile bi potisnute ispod manje gustih kontinentalnih ploča uzrokujući masivne vulkanske erupcije koje bi izbacivale rastopljenu lavu po cijelom planetu i prekrile atmosferu česticama dima i prašine. Tlo bi bilo prošarano ožiljcima i kraterima. Zemlja bi bila neprepoznatljiva. Nekoliko sati nakon Zemljina iznenadnog okončanja vrtnje smirili bi se i vjetrovi i valovi, a planet bi dosegao neku novu ravnotežu. Do tog trenutka, gotovo svako biće na planetu bilo bi uništeno osim ponekih vrsta koje žive na polovima, poput pingvina na Antarktici i neustrašivih znanstvenika na Arktiku. Pa ipak, razaranje ni tada ne bi stalo. Svi vremenski obrasci ubrzo bi se promijenili. Vjetrovi bi počeli puhati od ekvatora do polova. To bi izravno utjecalo na oborine, uzrokujući isušivanje prašuma i plavljenje pustinja. Neočekivano, najgostoljubivija mjesta na Zemlji u tom bi trenutku bile hladne tundre Kanade i Sibira. Trenutno je na tim mjestima teško živjeti jer su temperature surove, a oborina je jako malo.

Novi oceani

Međutim, s promjenom vremenskih obrazaca, ta bi se područja mogla početi topiti i postati znatno umjerenija. Imajući to u vidu, u nadolazećim danima pojavio bi se još jedan problem diljem svijeta koji bi ugrozio čak i to utočište.

Dok se Zemlja vrti, ona stvara centrifugalnu silu koja oceane vuče prema ekvatoru. Zbog tog fenomena, razina mora na ekvatoru je zapravo oko 20 km viša od razine mora na polovima. Kada bi se Zemlja prestala vrtjeti, nestala bi i centrifugalna sila koja uzrokuje izbočenje oceana na ekvatoru. To znači da bi se sva ta silna voda oceana počela kretati prema polovima. Razina oceana na ekvatoru smanjila bi se za oko 8 km dok bi voda jurila prema oba pola te bi na koncu potopila i Arktik i Antarktiku.

Novi oceani protezali bi se od Sjevernog pola pa sve do Španjolske te od Južnog pola sve do Argentine. No zbog drastičnog pada razine mora u blizini ekvatora, nastao bi divovski superkontinent koji bi se prostirao ekvatorijalnim područjem Zemlje odvajajući dva nova polarna oceana. Dakako, taj bi novi kontinent bio neplodno tlo s vrlo malo biljaka ili životinja jer je bio pod vodom stotinama milijuna godina.

U normalnoj situaciji život bi se polako počeo nastanjivati na novonastalom kontinentu. No kako bi većina biljaka i životinja bila uništena u svim navedenim katastrofama, taj bi proces mogao potrajati mnogo dulje. Čini se, ipak, da život uvijek iznalazi način pa bi novi kontinent prvo nastanili mikrobi, a zatim i gljive i lišajevi. Nažalost, čak i najotpornije vrste teško bi preživjele na Zemlji koja se ne okreće zbog promjene duljine dana. Vrtnja Zemlje oko svoje osi uzrokuje izmjene dana i noći. No kada bi ta rotacija stala, dan i noć bi i dalje postojali, samo što bi trebalo mnogo više vremena da se izmijene. Samo zato što bi se Zemlja prestala vrtjeti oko svoje osi ne znači da bi se prestala vrtjeti oko Sunca. Duljina godine, odnosno vrijeme potrebno Zemlji da izvrši jedan puni krug po svojoj orbiti, ostala bi ista.

To znači da bi, kako bi Zemlja nastavila kružiti oko Sunca, jedan dan na Zemlji trajao godinu dana. Gdje god se nalazili na planetu, bilo bi šest mjeseci svjetla i šest mjeseci tame. U takvim ekstremnim okolnostima došlo bi do još nekih jezivih pojava.

Najuočljivija razlika bila bi promjena globalne temperature.

Dan od 6 mjeseci

Kada bi jednu stranu svijeta Sunčeva svjetlost obasjavala šest mjeseci, ondje bi postalo nepodnošljivo vruće. Prvi dani neprekidnog sunca ne bi bili tako loši. Možda biste teže zaspali, ali temperatura ne bi bila drastično drukčija. Međutim, kako bi tjedni prolazili bez mogućnosti da se ta područja ohlade, temperature bi počele rasti. Procjenjuje se da bi nakon šest mjeseci neprekidnog Sunčeva svjetla temperatura na toj strani svijeta dosegla 100 °C, što znači da bi voda proključala. Voda bi isparila i na koncu pronašla svoj put do hladnijih područja u zoni sumraka te na noćnoj strani planeta. Dnevna strana svijeta postala bi pakao.

Na suprotnoj pak strani planeta, gdje bi šest mjeseci trajala noć, temperature bi bile toliko niske da nikako ne biste mogli preživjeti smrzavanje. No kada biste se našli ondje, primijetili biste još nešto čudno. Noćno se nebo nikada ne bi promijenilo. Cijelo biste vrijeme vidjeli iste zvijezde na relativno istom položaju.

Sada kad ste sve pročitali, možete odahnuti. Takav scenarij nikada se neće dogoditi. Osim što ste naučili neke osnovne činjenice o planetu koji nazivamo svojim domom, svakako ćete drukčije gledati na pojave koje obično uzimate zdravo za gotovo.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.