Shutterstock

ŠTO JE IZVOR NAŠE SVIJESTI? Znanstvenici smatraju da je sve počelo s porivom za više hrane

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Svijest je vjerojatno najveća zagonetka u prirodi. Taj se pojam obično definira kao “stanje budnosti i reaktivnosti na događanja u okolini, u opreci sa stanjem spavanja i nesvijesti”. Dakako, ta nam definicija ne govori ama baš ništa. Doduše, svi mi intuitivno znamo što je svijest. To je ovo što doživljavamo sada, u ovom trenutku budnosti. No što je prava priroda svijesti? Filozofi i psiholozi stoljećima pokušavaju naći odgovor.

Razne filozofske škole imaju najrazličitija moguća tumačenja, no općenit je stav da je svijest “znanje o izravnom vlastitom doživljaju, stanje neposrednoga spoznavanja, fundamentalna ontološka kategorija”. Također, ne može se poreći da je svijest “superponirani ‘akt svih aktova’ u kompleksnom spoznajnom, biološkom i neurološkom procesu koji osigurava plan u kojemu iskustva i misli imaju svoje postojanje, želje i nakane”.

Kao fundamentalna ontološka kategorija, svijest je određena kao: sveopći oblik bitka, ravnopravan suodnosni pojam materijalnom objektivnom bitku, temeljni modalitet jedinstvenoga, u sebi nerazlučivoga bitka, pa i kao trajna normativna društvena i duhovna vrijednost.

Zalihe hrane

U psihologiji se pak svijest tumači kao ukupnost subjektivnih psiholoških procesa na koje je pojedinac usmjeren u određenom trenutku. Rezultati novijih neuroznanstvenih analiza upućuju na to da je svijest vezana uz rad složenih moždanih neuronskih krugova koji uključuju dijelove kore velikoga mozga u čeonom, tjemenom i sljepoočnom režnju, ali i neka subkortikalna područja, ponajprije dijelove talamusa.

Kada malo bolje razmislimo, činjenica da čovječanstvo nikada nije pronašlo odgovor na pitanje što osobu čini svjesnom sebe i svijeta uistinu je uznemirujuća.

No što o svemu kažu evolucijski biolozi? Kao i naše tijelo, tako je i svijest najvjerojatnije evoluirala iz manje složenih oblika, kao proizvod evolucije prirodnom selekcijom. Vjerojatno je nastala iz slijeda nebrojenih mikrokoraka koji su se odvijali stotinama milijuna godina.

No koji je bio prvi korak na tom putu od nesvjesnih kemikalija do zamršene svijesti koja nas čini ljudima?




Uzmimo za primjer – kamen. Svi ćemo se složiti da on nije svjestan. Dobro, ne baš svi. Vjerovali ili ne, neki panpsihisti smatraju da čak i obični oblutak ima svoj “nutarnji život”. Ipak, za tu tvrdnju ne postoje dokazi jer kamen ne pokazuje nikakvo ponašanje. Stoga je bolje da prijeđemo na živa bića.

Svako je živo biće dio svemira koji se, sam po sebi, neprekidno razvija i stvara sve složenije oblike. Da bi to mogao činiti, potrebna mu je energija, ali i još nešto. Da bi se živa bića mogla razviti od nesvjesnih kemijskih spojeva, potreba za sviješću o neposrednoj okolini postala je apsolutno nužna da bi se evolucija mogla nastaviti. Prema tome, mogli bismo reći da je izvorna funkcija svijesti vjerojatno bila usmjeravanje pokretnog jastva kojemu je nedostajalo energije prema izvoru svježe zalihe hrane.

Mobilna jastva

No s druge strane, jednostavnim oblicima života nije potrebna svijest da bi došli do hrane. Uzmimo za primjer životinjicu Trichoplax adhaerens, otkrivenu 1883. godine. Ona se ubraja u koljeno Placozoa, strukturno najjednostavnije mnogostanične životinje. Ima vrlo spljošteno tijelo, oblika pločice debele samo 25 mikrona. Promjer joj je često manji od pola milimetra, a rijetko više od dva milimetra. Specifična je po tome što se kreće “slučajno”. Jednostavno usporava u prisutnosti hrane, a ubrzava u njezinoj odsutnosti, što je doista veoma učinkovita osobina. To sićušno stvorenje provodi više vremena na mjestima gdje ima hrane nego na onima gdje je nema. Međutim, ona se nikada ne kreće u određenom smjeru prema određenom cilju pa nema ni potrebe da bude svjesna vlastitog okruženja.




Prvi veći korak prema svijesti vjerojatno je nastao kada su se mobilna jastva počela kretati u određenom pravcu, prema onomu što je za njih bilo dobro, primjerice hrani, i dalje od onoga što je bilo manje dobro, primjerice predatoru koji ga je smatrao svojom hranom.

Crv iz reda plošnjaka Girardia tigrina poznat je po svom “nasmiješenom licu”. Ponekad je gladan, ponekad ne. To znači da, kada se kreće, jastvo crva zapravo ne čini samo automatski odgovor na izvanjski podražaj, nego da njegovo djelovanje ovisi o njegovu unutarnjem, fiziološkom stanju, ovisno o tome je li gladan ili sit.

Kada se najede, crv je manje energičan, ali kada neko vrijeme gladuje, kretat će se u smjeru ukusnih stvari. Pritom se koristi kemoreceptorima na glavi kako bi “namirisao” svoju okolinu i išao u smjeru iz kojega najsnažnije dopire miris hrane. I opet, pošto se najeo, crv odlazi na tamno zaštićeno mjesto kako bi u miru probavio hranu, sve dok opet ne ogladni.

Međutim, životinje koje slijepo slijede njuh nemaju konkretan cilj. Još im nedostaje osjećaj kuda to zapravo idu. Dakle, sljedeći korak na ljestvici svijesti jest dodavanje neke percepcije na daljinu, poput vida.

Umna predodžba

Vid dodaje kontekst i dubinu našemu svijetu. S vidom dolazi osjećaj prostora u kojem postojimo mi i naša hrana. On dodaje potpuno novu dimenziju svjesnosti te je ogroman korak prema svijesti kakvu danas imamo. Optički aparat poput oka omogućuje nam da vizualiziramo svoj cilj i da se fokusiramo na nj. No čak i u toj fazi, jastvo je u mogućnosti slijediti svoju hranu samo dok je vidi.

Prema tome, sljedeći logični korak mora se dogoditi unutra. Da bi vizualiziralo hranu u njezinoj odsutnosti, jastvo mora stvoriti neku vrstu unutarnje predodžbe svijeta. Tek tada životinja može nastaviti tražiti hranu, čak i kada pobjegne iz njegova osjetilnog dometa. Upravo zbog te unutarnje predodžbe svega što je relevantno za njega, jastvo može ostati usredotočeno na svoju hranu i želju da je se dočepa.

Tek od tog trenutka jastvo postoji u svijetu s kojim se može bolje povezati i koji može ispravno upoznati. Naime, pojavila se sposobnost pamćenja stvari! Zahvaljujući sjećanju, životinja se može odvratiti od potrage na koju sekundu ili minutu, ali nakon toga ubrzo će nastaviti svoj put. Riječ je o fenomenu koji nazivamo “trajnost objekta”. Ono se odnosi na osobinu naše svijesti da objekti nastavljaju postojati čak i kada ih ne možemo vidjeti. Tu kognitivnu vještinu imaju neki sisavci i ptice, a možda i druge vrste životinja.

Ljudske bebe obično razvijaju tu sposobnost otprilike kada napune osam mjeseci. Pilići pak pokazuju tu sposobnost već jedan do dva dana od rođenja. Sposobnost pamćenja stvari u njezinoj odsutnosti kao prirodnu posljedicu ima barem osnovni osjećaj za prolaznost. Time smo došli do sljedećeg velikog koraka na ljestvici svijesti – osjećaja za vrijeme.

Konstruiranje hipoteze

Osjećaj za vrijeme omogućuje jastvu da očekuje nešto u vremenu koje dolazi nakon sadašnjeg trenutka te da – predviđa budućnost. Primjerice, odrasli pilići mogu odbiti obrok koji se stavlja pred njih ako očekuju da će kao nagradu za takvo uzdržavanje dobiti veći obrok. Ta vrsta odgođenog zadovoljenja znači da postoji sposobnost vizualizacije nagrade koja postoji samo u budućnosti, što može biti popriličan izazov čak i za odrasle ljude.

Kalifornijska šikarska šojka (Aphelocoma californica) pravi je majstor u odgađanju zadovoljstva. Ona pokazuje još sofisticiraniji osjećaj za budućnost jer skriva hranu na tajna skrovišta, da bi po nju došla tek poslije. Štoviše, ona će hranu premjestiti iz jednog skrovišta u drugo ako primijeti da je promatra potencijalni kradljivac.

To znači da šojka zna kako ima i drugih gladnih jastava koja su također svjesna te vide svijet iz vlastite, posve drukčije, perspektive. Da se našalimo, mogli bismo reći da lukave šojke mogu “čitati misli svojih kolega ptica”. Ta sposobnost čitanja misli presudna je za složene razine svijesti. Stavljajući se u položaj drugih, možemo nadmudriti bogatog konkurenta ili suosjećati s gladnim prijateljem.

Idemo dalje. Jezik preuzima sposobnost čitanja misli i predodžbe o onome što nedostaje na posve novu razinu. Riječi nam omogućuju da konstruiramo hipoteze o svijetu, napravimo detaljne planove te da o tome komuniciramo s drugima. Riječi nam omogućuju da razmišljamo o sebi i svome mjestu u svemiru, pa čak i o vlastitoj svijesti.

Na koncu se vraćamo na temeljno pitanje: Što je izvor naše svijesti?

Znanstvenici smatraju da je ona vjerojatno započela kao usmjereno kretanje gladnog jastva prema izvoru hrane. S takvom prednošću u preživljavanju jastvo je postalo uspješnije od konkurenata koji su se kretali nasumce ili se uopće nisu kretali. Vjerojatno je sve počelo s porivom za više hrane.

Dakle, čak i sa sofisticiranom sviješću koja nam omogućuje da promišljamo i sanjamo o svemiru, gradimo nebodere ili bivamo opsjednuti romanima, nije iznenađujuće to što ne možemo prestati razmišljati o tome gdje ćemo dobiti sljedeći obrok.

Zajedno smo uložili toliko domišljatosti u dobivanje hrane da sada možemo dobiti hranu koja će nam doći s veoma malo svjesnog napora.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.