fbpx
Ilustracija/Pixabay

ŠTO DA NAM MJESEC PADNE NA GLAVU: I prije udara ljudi bi pomrli zbog zahlađenja i kiselih kiša

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Krajem prošle godine na Netflixu je objavljena američka apokaliptička crna komedija “Don’t Look Up” s Leonardom DiCaprijem i Jennifer Lawrence u glavnim ulogama. Film priča o dvoma astronomima koji pokušavaju upozoriti čovječanstvo na približavanje kometa koji će uništiti ljudsku civilizaciju. Naišao je na veoma pozitivne kritike jer je očita alegorija klimatskih promjena i satira o ravnodušnosti vlasti, politike, slavnih i medija prema klimatskoj krizi, ali i prema pandemiji covida-19.

U sjeni tog filma u veljači je prikazan i američki znanstvenofantastični film katastrofe “Moonfall” s Halle Berry i Patrickom Wilsonom u glavnim ulogama. On pak govori o dvoma bivšim astronautima i jednom teoretičaru urote koji otkrivaju skrivenu istinu o poremećaju Mjesečeve orbite, zbog čega prijeti njegov pad na Zemlju. Nije čudno što je taj film ostao u sjeni prvog. Riječ je o stoput viđenom scenariju, šablonskom i patetičnom holivudskom uratku. Začudo, nigdje se ne javlja američki predsjednik kao spasitelj svijeta, ali ostali motivi i naracija ne izostaju. Kako ova rubrika nije predviđena za filmsku kritiku, nećemo više o samom filmu. Uostalom, ne želimo vam ništa “spoilati”. No tema zapravo uopće nije loša. Što bi se dogodilo kada bi Mjesec skrenuo iz orbite i tresnuo u Zemlju? Kako bi to doista izgledalo?

Malo fizikalnih činjenica

Za početak, zašto Mjesec već nije na putu da se zaleti u nas? Znamo da Zemljina gravitacija vuče sve prema sebi, uključujući i Mjesec, ali on nekako ostaje gore, kao da djeluje neka suprotna sila. Ali ne postoji druga sila koja se suprotstavlja gravitaciji. Umjesto toga, trik da ostanete tamo gore jest “bočno kretanje” koje nazivamo orbitom.


Svaki dan vidite orbite. Kada šutnete loptu, ona se kreće po maloj orbiti. Jedina razlika između loptine i Mjesečeve orbite jest to što lopta na kraju ipak padne na tlo. Razlog je u osnovi – brzina.

Kad biste mogli šutnuti loptu dovoljno brzo, ona bi napravila krug oko svijeta i vratila se do vas. A da nema zraka koji bi je usporavao, mogla bi kružiti oko svijeta zauvijek. Upravo je to ono što čini Mjesec – pada postrance oko Zemlje, vrlo brzo, bez zraka koji ga usporava. Orbitira oko Zemlje brzinom oko 3600 km/h na prosječnoj udaljenosti od 384.400 km. Puni krug napravi svakih 27 dana.

Prema tome, da bi se Mjesec zaustavio i strmoglavio na Zemlju, prekršio bi toliko zakona fizike da bismo nužno morali kročiti u svijet znanstvene fantastike. No to i jest smisao ove rubrike. Nerijetko se pitamo što bi bilo kad bi bilo. Ipak, nužno je reći da je Mjesec doista velik i masivan. Čak i kada bismo na njegovoj površini upalili milijarde raketnih motora, jedva bismo ga pomaknuli. Dakle, za male promjene orbita potrebne su ogromne sile. Na svu sreću! Upravo zato svi planeti i sateliti, kao i brojna druga velika tijela u Sunčevu sustavu, imaju posve stabilne orbite.

Sada se već pitate što je onda u filmu “Moonfall” uzrokovalo usporavanje Mjeseca. Uh, nećemo vam reći, ali priča je doista tragikomična. No dobro, kako ni mi nemamo ništa pametnije na raspolaganju, poslužit ćemo se “magijom”. Dakle, recimo da je neka sila, očito nadnaravna, uzrokovala usporavanje Mjeseca i njegov pad na Zemlju. Odmah moramo reći da se ne bi dogodio sudar dvaju golemih tijela, kako biste to na prvu pomislili. Opisat ćemo “realističan scenarij”.

Prvi mjesec

Mjesec bi se s udaljenosti od 384.400 km približio na 200.000 km. Prvih nekoliko dana ne bi se dogodilo ništa naročito. Mjesec bi postajao sve svjetliji, što bi zbunilo znanstvenike, ali većina ljudi ne bi ništa uočila.

Zapravo, jedini vidljivi učinak Mjeseca na Zemlju jesu plime i oseke. Oceani se pomiču u smjeru Mjeseca i skupljaju u okomitom smjeru. Kako Zemlja rotira oko svoje osi, svaki dan uočavamo promjene u razini oceana. Ona se dvaput dnevno mijenja za oko pola metra.




No kako bi se Mjesec sve više približavao, plima bi svakim danom bila sve veća. Isprva jedva primjetno, no do kraja prvog mjeseca te katastrofe oceanske plime narasle bi na četiri metra. Možete samo zamisliti što bi to značilo za obalne gradove.

Drugi mjesec

Mjesec bi se u tom periodu s udaljenosti od 200.000 km približio na 133.000 km. Drugim riječima, prešao bi čak dvije trećine današnje udaljenosti. Plimni bi valovi dostizali visinu od 10 m pa bi se globalna infrastruktura nastavila urušavati. Najmanje milijardu ljudi moralo bi napustiti svoje domove. Kako bi luke postale neoperativne, zaustavio bi se i transport robe, što nažalost uključuje i hranu. I globalne bi komunikacije bile u prekidu. Čak 95% interneta prenosi se preko oceanskih kabela. Njima voda ne smeta, ali smeta terminalima na kopnu.

I u unutrašnjosti bi se život pretvorio u pakao. Visoke plime uzrokovale bi da rijeke počnu teći unatrag, unoseći slanu vodu koja bi onečistila površinske i podzemne vode. Potom bi uslijedile nestašice plina jer bi rafinerije nafte u blizini obale bile napuštene. Dok bi vlade uvele restrikcije u opskrbi životnim namirnicama, u gradovima bi nastao kaos.




Treći mjesec

U ovom periodu Mjesec bi došao na udaljenost od 100.000 km pa bi bio dovoljno blizu da poremeti komunikaciju i navigacijske satelite. Iako je inače predaleko da bi njegova gravitacija mogla uzrokovati velike probleme našim satelitima, u ovom bi ih scenariju potpuno izbacio iz orbita.

Četvrti i peti mjesec

Mjesec bi došao na udaljenost od samo 60.000 km. Plimni bi valovi u tom periodu narasli s 30 na čak 100 m. Za vrijeme oseke ocean bi se povukao stotine kilometara pa bi epikontinentalni pojas izgledao poput goleme pustinje. Za vrijeme plime, pak, more bi potapalo kontinente stotine kilometara duboko u unutrašnjost.

Budući da su oceani u prosjeku duboki tri kilometra, plime bi tada dosegle svoj maksimum. Dotad bi oceani apsorbirali većinu gravitacijskog stiskanja Mjeseca, no od toga bi trenutka i sama Zemlja počela osjećati utjecaj bliskog Mjeseca. Došlo bi do “stiskanja” Zemljine kore. Ako tomu dodamo trilijune tona vode, jasno je da bi se tektonske ploče toliko naprezale da bi potresi svih mogućih jačina trajali gotovo neprekidno. To stiskanje planeta utjecalo bi i na rezervoare magme pa bi se mogle očekivati i erupcije supervulkana.

U međuvremenu, Mjesec bi i dalje izgledao poput većeg oblaka, no bio bi toliko svijetao da bi noć pretvorio u sumrak.

Šesti i sedmi mjesec

Mjesec bi došao na udaljenost od 40.000 km, a to znači u prostor koji su nekada zauzimali geostacionarni sateliti. Trebalo bi mu samo 24 sata da obiđe Zemlju, što znači da bi izgledao kao da stoji nepomično na jednome mjestu na nebu, no bio bi vidljiv samo s jedne polovice Zemlje. Pola bi svijeta bilo poplavljeno plimnim valom, a s druge bi se polovice oceani povukli.

Zemljina bi gravitacija jako utjecala na bližu stranu Mjeseca pa bi se tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on počeo rastezati poprimajući gotovo jajoliki oblik, isprva jedva primjetan, no izduženost bi se ubrzo povećala za stotine kilometara.

Od 8. do 11. mjeseca

U ovom periodu Mjesec bi došao na samo 10.000 km od površine Zemlje. To bi zapravo bio početak prave apokalipse. Plima koja preplavljuje Zemlju odjednom bi se počela usporavati, a potom bi promijenila smjer jer bi se sada Mjesec brže okretao oko Zemlje nego što se ona okreće oko svoje osi. Potresi i vulkanske erupcije trajali bi neprekidno.

Ogromne količine vulkanskog aerosola dizale bi se visoko u stratosferu zasjenjujući Sunce. Ono malo svjetla koje bi se provuklo bilo bi zagasitocrveno i povremeno bi blijedjelo za dnevnih pomrčina. Uslijedilo bi globalno zahladnjenje s kiselim kišama i ljetnim snijegom, što bi ubilo i najotpornije biljke. Ljudska bi civilizacija dotad već nestala, no tek bi sada uslijedio veliki finale.

Dvanaesti mjesec

Kada bi se našao na udaljenosti od 10.000 km od Zemlje, Mjesec bi dosegao Rocheovu granicu. Ona se definira kao udaljenost od središta većega nebeskoga tijela do točke u kojoj je gravitacijska sila toga tijela jednaka gravitacijskoj sili satelitskoga tijela.

Svi predmeti s Mjesečeve površine počeli bi padati na Zemlju, a Mjesec bi se raspao u ruševine koje bi najvećim dijelom ostale u orbiti. I tako bi Zemlja dobila prsten nalik na Saturnov.

Tim spektakularnim činom završila bi apokalipsa i stanje na planetu počelo bi se normalizirati. Oceani bi se povukli, a prestali bi i potresi.

Ipak, i taj bi spokoj mogao kratko trajati. Ako previše Mjesečeve prašine padne na tlo, ona bi mogla užariti atmosferu i uzrokovati ključanje oceana. Isto tako, sjena novog Zemljina prstena u kombinaciji sa svim vulkanskim i meteorskim aerosolom mogla bi toliko zasjeniti Sunčevu svjetlost da bi moglo uslijediti dugotrajno ledeno doba.

Ako i nakon svega toga bude preživjelih ljudi, zasigurno će im biti teško ponovno izgraditi civilizaciju, no barem će imati pogled na predivan prsten na nebu, sjajniji od bilo kojeg punog Mjeseca.

Nemojte se brinuti. Sve navedeno nikada se neće dogoditi. Naprotiv, Mjesec se neprekidno udaljava od Zemlje, i to oko 3,8 cm godišnje, tako da će nam praviti društvo još milijunima godina.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.