STARI RIMLJANI PANIČNO SU SE BOJALI ŽIVIH MRTVACA: Što znače savijeni čavli na novootkrivenom drevnom grobu?

Prema novoj studiji, čini se da su se stari Rimljani bojali “nemirnih mrtvih”, prema otkriću grobnice za kremiranje posute namjerno savijenim čavlima i zapečaćene ne samo s dva tuceta cigli već i slojem žbuke.

Neobičan grob, pronađen na lokalitetu Sagalassosu u jugozapadnoj Turskoj i datira iz 100. do 150. godine. Imao je 41 savijen i uvrnut čavao razbacan po rubovima lomače za kremiranje, 24 cigle koje su bile pažljivo postavljene na lomača koja još tinja i sloj vapnene žbuke povrh toga. Pojedinac – odrasli muškarac – kremiran je i pokopan na istom mjestu, što je bila neuobičajena praksa u rimsko doba.

“Grob je zapečaćen ne na jedan, ne na dva, nego na tri različita načina koji se mogu shvatiti kao pokušaji zaštite živih od mrtvih – ili obrnuto”, kaže prvi autor studije Johan Claeys, arheolog s Katoličkog sveučilišta u Leuvenu (Belgija).

Iako je svaka od tih praksi poznata s groblja iz rimskog doba – kremiranje na mjestu, prekrivanje pločicama ili žbukom i pokoji savijeni čavao – kombinacija triju dosad nije viđena te implicira strah od “nemirnih mrtvih”.

Arheološko nalazište Sagalassos bilo je okupirano od 5. st. pr. Kr. do 13. st. i može se pohvaliti brojnim primjerima arhitekture iz rimskog doba, uključujući kazalište i kompleks kupatila. Nakon napuštanja, vegetacija je brzo prerasla grad i tako ga sačuvala.

U sklopu studije iskopani su i proučavani grobovi u predgrađu grada, uključujući “nenormativnu kremaciju”. Obično su kremiranja iz rimskog doba uključivala pogrebnu lomaču nakon koje je slijedilo sakupljanje pepela koje su Rimljani stavljali u urnu i zatim pokapali u grob ili pohranjivali u mauzolej. Međutim, kremiranje Sagalassosa obavljeno je na mjestu, što su istraživači mogli zaključiti iz anatomskog položaja preostalih kostiju.

Još je neobičniji bio kontrast između grobnih priloga i zatvaranja grobnice. Arheolozi su otkrili tipične pogrebne predmete – ulomke pletene košare, ostatke hrane, novčić te keramičke i staklene posude.

“Čini se jasnim da je preminuli pokopan uz sav odgovarajući aplomb. Čini se da je to bio prikladan način rastanka od voljene osobe u to vrijeme”, dodaje Claeys.

Forenzičar Marco Milella s Instituta za forenzičku medicinu na Sveučilištu u Bernu (Švicarska) kaže da se slaže sa zaključkom o savijenim čavlima i dodaje da se oni često nalaze na zapadnoeuropskim grobljima koja datiraju iz 1. i 2. st.

“Pečaćenje ostataka također je zanimljivo i primamljivo s obzirom na njegovu moguću povezanost s polaganjem čavala. Strah od mrtvih je mogućnost, kao i amuleti za zaštitu mrtvih – ili možda oboje”, dodaje Milella.

Claeys smatra da je čovjeka u ovom čudnom kremiranom grobu vjerojatno pokopao njegov najbliži rođak na ceremoniji za čiju su pripremu i izvođenje bili potrebni dani. Skup vjerovanja koja su potaknula ljude u Sagalassosu da pokopaju ovog čovjeka na nekonvencionalan način najbolje se razumiju kao oblik magije ili čin koji za cilj ima određene učinke zbog nadnaravne veze. Moguće je da je njegov neobičan pokop napravljen kako bi se spriječila neobična ili neprirodna smrt. Međutim, istraživači nisu pronašli nikakve tragove traume ili bolesti na kostima. Nažalost, iako se “magično kremiranje” vremenski preklapa s drugim grobovima, Claeys je rekao da se ne može sa sigurnošću utvrditi jesu li neki članovi obitelji pokopani u blizini jer DNK obično uništavaju visoke temperature u drevnim kremacijama.

“Bez obzira na to je li uzrok smrti pokopanog čovjeka bio traumatičan, tajanstven ili pak rezultat zarazne bolesti ili kazne, čini se da je žive ostavio u strahu od svog povratka”, zaključuju istraživači.