fbpx
Buran / Wikimedia Commons

Ruski špijuni ukrali tek lošu kopiju Space Shuttlea: Noću bi ga lansirali, ali ubrzo bi se srušio u blato

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

U povijesti je bilo velikih krađa. Lopovi, infiltratori i špijuni krali su dragocjene dragulje, velika umjetnička djela i nacionalne tajne. No kako je moguće ukrasti jedan od najvećih strojeva ikad izumljenih i jednu od najčuvanijih državnih tajni? Skupina sovjetskih špijuna učinila je upravo to i preokrenula globalnu svemirsku utrku – krađom američke svemirske letjelice.

Hladni rat između Istoka i Zapada vodio se na više frontova. Svemirski podvizi postali su pitanje prestiža. Sovjeti su 1957. dobili prvu “bitku” lansirajući prvi Zemljin umjetni satelit “Sputnik 1”. Taj uspjeh zaprepastio je Amerikance koji su se brže-bolje bacili na razvoj svojih programa, čime je započela i čuvena “svemirska utrka”. Broj uspjeha ubrzo se izjednačio, no Amerikanci su definitivno zasjeli na tron prve svemirske svjetske sile pošto su 1969. poslali prvog čovjeka na Mjesec.

Shuttle s krilima

Tadašnji sovjetski vođa Leonid Brežnjev (1906.-1982.) nije bio nimalo zadovoljan. Ambiciozni državnik htio je da ga čovječanstvo pamti po njegovim postignućima pa nije htio dopustiti da SAD tako lako pobijede u svemirskoj utrci. Godine 1974. okupio je svoje glavne savjetnike na tajnom sastanku u Kremlju, koji je vodio šef Vojnoindustrijskog odbora Vladimir Smirnov. Njegov je proračun ovisio o Brežnjevljevoj paranoji pa je preuveličao sve američke prijetnje kako bi dobio novac. “Amerikanci rade na svemirskoj letjelici s krilima! Takva je letjelica poput zrakoplova. Sposobna je promijeniti svoju orbitu i mogla bi se u bilo kojem trenutku pojaviti iznad Moskve, možda i s opasnim teretom”, rekao je Smirnov na sastanku.

Zapravo je govorio o Space Shuttleu koji su Amerikanci razvijali kao zamjenu za program Apollo. Sovjetski špijuni desetljećima su pratili američki svemirski program, no taj novi razvoj događaja unio je paniku u Kremlj. Stoga je Brežnjev ovlastio Smirnova da uzme novac iz proračuna i razvije program za hvatanje Amerikanaca – na ovaj ili onaj način.

Smirnov je imao potporu sovjetskog vojskovođe, maršala Dmitrija Ustinova (1908.-1984.), predstavnika “stare garde” koji je još bio zagrižen za pobjedu nad Sjedinjenim Državama, a zaintrigirala ga je i ideja svemirskog bombardera, unatoč tome što su odnosi Istoka i Zapada zatopljavali.

Nakon gotovo dvije godine projekt je napokon bio odobren u veljači 1976. Za voditelja programa razvoja sovjetskog shuttlea odabran je general-pukovnik Aleksandar Maksimov (1923.-1991.). Postojao je samo jedan problem – Sovjeti nisu imali pojma kako izgraditi svemirsku letjelicu jer su imali samo polovična izvješća o američkom razvoju. Mnogi odjeli vojnog i razvojnog sektora natjecali su se u izradi dizajna za sovjetski Space Shuttle, ali nijedan nije naišao na odobrenje svojih šefova. Oživljen je bio čak i dizajn svemirskog zrakoplova iz šezdesetih “Spirala”, no i on je odbijen jer nije nalikovao na ono što su radili Amerikanci. Problem je bio jasan – nijedan dizajn ruskih znanstvenika nije bio prihvatljiv jer vodstvo nije željelo vlastiti dizajn. Htjeli su američki Shuttle.

Nastanak ‘Mećave’

Pošto su napustili svoj program slijetanja na Mjesec s ljudskom posadom, Sovjeti su sve više zaostajali u svemirskoj utrci. Imali su vrhunske znanstvenike koji su radili danonoćno, ali vodstvo vojnoindustrijskog kompleksa znalo je da im treba nešto što će im omogućiti da brzo sustignu suparnike. Očekivano, okrenuli su se svojim špijunima koji su godinama pratili napore Amerikanaca. Sovjeti su bili izvrsni u infiltraciji agenata, dajući im razrađene identitete koji bi im omogućili da dopru do najviših razina američke vlasti. No zapravo se nisu morali toliko truditi. Amerikanci, naime, nikada nisu klasificirali svoj svemirski program. Za razliku od Sovjeta, oni su sa svijetom ponosno dijelili svoj svemirski program. Nacrti su bili dostupni, ali ruskim je znanstvenicima izazov bio preuzimanje same tehnologije.

U vjerojatno prvom slučaju internetskog špijuniranja, Sovjeti su svoje napore u stjecanju tehnologije digitalizirali i proveli od sredine sedamdesetih do ranih osamdesetih, češljajući baze podataka u svim inženjerskim školama koje su pridonijele svemirskom Shuttleu, što je uključivalo MIT, Caltech, Stanford i Princeton. Poput velike slagalice, ruski znanstvenici spojili su podatke iz stotina izvora u nacrt za vlastiti svemirski shuttle koji su nazvali “Buran”, što znači “mećava”.




Svemirska se utrka tako ponovno zahuktala, a Sovjeti su nastavili prikupljati dokumente. Međutim, njihova je misija postala mnogo teža s dolaskom novog američkog predsjednika. Ronald Reagan (1911.-2004.) bio je antisovjetski tvrdolinijaš i odmah je zabranio Sovjetima da službenim kanalima kupuju dokumente o svemirskom programu.

Sovjetska trgovačka i industrijska komora u Moskvi iznenada je bila odsječena od svog najunosnijeg izvora informacija, a SAD je taman ostvario jednu pobjedu lansiravši Space Shuttle Columbia u travnju 1981. godine. Ipak, Sovjeti su već posjedovali 3500 javno dostupnih dokumenata, što im je omogućilo da uštede milijarde dolara i skrate vrijeme za svoj projekt. Buran je postao potpuna kopija Columbije.

Protuobavještajna operacija

Tada je Amerikancima prekipjelo pa su se počeli spremati za jednu od najvećih protuobavještajnih operacija hladnog rata. CIA-ini špijuni doznali su za rabote sovjetske obavještajne službe i bili su spremni uzvratiti udarac. Amerikanci su znali da Sovjeti imaju svoje špijune u Sjedinjenim Državama koji im prenose informacije o programu shuttlea, no nisu ih mogli uhititi jer dokumenti nisu bili tajni.

Vlada je stoga odobrila novu konstrukciju Shuttlea, i to na temelju odbijenih NASA-inih dizajna koji nisu zadovoljavali standarde trajnosti. Uzete iz kante za smeće, te su specifikacije učitane kao službeni NASA-ini dokumenti. Preko Vladimira Vetrova (1932.-1985.), visokorangiranog špijuna KGB-a, Sovjeti su dobili zastarjeli materijal o posljednjim koracima izgradnje shuttlea.




No operacija je naglo završila kada je KGB presreo Vetrovljevo pismo svojoj obitelji. Vratili su ga u Moskvu i izvukli priznanje. Vijest o njegovu pogubljenju stigla je tek 1985. godine. No Vetrov je ipak ugrozio sovjetski program space shuttlea i pomogao razotkriti stotine sovjetskih špijuna diljem svijeta. Amerikanci su tada zaključali informacije o Shuttleu. Rusi jesu imali dizajn Shuttlea, ali ne i stručnjake koji su ga izgradili, što znači da su u posljednju dionicu uletjeli naslijepo.

Kako je SAD lansirao više svemirskih letjelica, pojavila se nova prijetnja – njihovi dijelovi koji bi bili odbačeni nakon lansiranja bili bi sjajan ulov za sovjetske špijune. Mnogi od tih dijelova padali su u more pa je tako došlo do prave utrke između američkih i sovjetskih brodova. Prema međunarodnom pravu, kada komad letjelice padne u otvoreno more, vrijedi pravilo “tko prvi, njegova djevojka”. Amerikanci stoga nisu imali izbora – morali su preduhitriti suparnike.

Sovjeti nikada nisu uspjeli ukrasti dijelove američkih Shuttleova, ali zato su njihovi špijuni neprekidno njuškali tražeći podatke o lansiranjima. Kako su u Zemljinoj orbiti imali mnogo satelita, premještali su ih kako bi dobili najbolji mogući pogled na američka lansiranja, poput lešinara koji kruže nad strvinom.

Neslavan kraj

Sovjeti su se i dalje bojali vojnih implikacija američkog Shuttlea, ali nisu mogli razumjeti njegove detalje niti ih primijeniti na vlastiti shuttle. Smirnov je nagovorio Brežnjeva na ogromnu vojnu investiciju, a oni su jurili za fantomskom prijetnjom koja nikada nije postojala. Američki Shuttle zapravo nikada nije bio ratni brod.

Do 1985. hladni rat je počeo jenjavati, zahvaljujući ponajprije usponu novog sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova (90). Iako su se svemirska i nuklearna utrka smanjile, sovjetski program space shuttlea jurio je prema cilju. Najveći izazov s kojim su se Sovjeti suočili bila je financijska kriza jer se vojni proračun značajno smanjio.

Sovjeti jesu testirali kratka lansiranja Burana, no ona su bila puna nezgoda. Shuttle bi noću bio otpušten sa sovjetskog bombardera, no  sletio bi s piste i srušio se u blato. Američki špijunski sateliti snimili su svoje prve slike sovjetskog Shuttlea i uspjeli uočiti sve sličnosti, kao i sve primjere iz kojih je bilo jasno da su spriječili Sovjete da usavrše detalje na letjelici.

U ožujku 1988. Sovjeti su se pripremali za lansiranje Burana s kozmodroma Bajkonur u današnjem Kazahstanu. Amerikanci su se još oporavljali od katastrofe space shuttlea Challenger koja se dogodila 28. siječnja 1986. kada je letjelica eksplodirala nakon 73 sekunde leta, što je dovelo do smrti svih sedam članova posade. Sovjeti su pokušali zadati konačni udarac Amerikancima otkrivši Buran na lansirnoj platformi. Tek su tada svi shvatili koliko je američkog Space Shuttlea ukradeno.

Buran je na koncu lansiran 15. studenoga 1988. godine na pomoćnim raketama “Energija”. Za 260 minuta dvaput je obišao Zemlju i sletio na Bajkonur unatoč bočnom vjetru koji je puhao brzinom od 61,2 km/sat.

Dana 12. svibnja 2002. zbog slabog održavanja u Kazahstanu se srušio hangar u kojem je bio Buran. U nesreći je smrtno stradalo osam radnika, a uz svemirsku letjelicu uništena je i maketa rakete “Energija” u prirodnoj veličini. Hladni je rat već tada bio daleka uspomena, a zahvaljujući strukturnom kvaru u hangaru, to je postao i sâm Buran.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.