fbpx
Ilustracija

Prema Zemlji juri opasna zvijezda koja bi nas sve mogla istrijebiti!

Autor: Zlatko Govedić / 7dnevno

Noćno se nebo čini statičnim, posve mirnim, kao da su sve zvijezde i planeti prikovani za nebesku sferu. No stvarnost je posve drukčija. Nevezane statičkim formacijama, zvijezde jure galaktikom brzinama od nekoliko stotina tisuća kilometara na sat, čime neprekidno mijenjaju svoje susjedstvo i kartu Mliječne staze. Na svu sreću, svemir je ogroman pa je posve nevjerojatno da će nas bilo koja od tih zvijezda ikada pogoditi.

Međutim, ne moraju one ništa pogoditi da bi nam itekako zagorčale život. Uostalom, već sada postoje neke zvijezde koje nam se opasno približavaju.

Da bismo shvatili kako nas točno daleke zvijezde mogu ugroziti, važno je razumjeti gravitaciju – silu uzajamnog privlačenja između masa. Drugim riječima, svaka materijalna tvar u svemiru, od najmanje čestice prašine do najvećih zvijezda, privlači svaku drugu tvar. Čak i obični atom vodika, koji je udaljen milijunima svjetlosnih godina, privlači vas, kao i vi njega.


Čuveni engleski fizičar Isaac Newton (1642.-1727.) povezao je zakone slobodnog pada koje je ustanovio talijanski fizičar Galileo Galilei (1564.-1642.) sa zakonima o kretanju planeta koje je pak opisao njemački matematičar Johannes Kepler (1571.-1630.). Newton je tako 1681. izveo opći zakon privlačenja masa, prema kojem svaka čestica tvari privlači svaku drugu česticu tvari silom (F) koja je razmjerna umnošku njihovih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu njihovih udaljenosti i usmjerena prema njihovoj spojnici.

Gravitacijska sila, dakle, progresivno opada što je udaljenost između dva objekta veća te ovisi o tome kolika im je masa. Prema tome, što je neki bliski objekt teži, privlačit će lakše objekte prema sebi i tako pobjeđivati u “kozmičkome srazu”. Sve to znači da masivnija tijela određuju kako će se lakša ponašati oko njih.

Opasno mjesto

Sunce čini 99,75 posto ukupne mase Sunčeva sustava. To znači da je zbroj mase svih osam planeta, 185 njihovih prirodnih satelita, pet patuljastih planeta te mnogo manjih tijela: kometa, planetoida, kentaura, objekata Kuiperova pojasa, transneptunskih tijela, meteoroida i međuplanetarne tvari, oko četiristo puta manji od mase Sunca koje se nalazi u središtu našega sustava. Stoga upravo Sunce određuje ponašanje i orbite svih tih tijela, uključujući, dakako, i naš planet – Zemlju.

Sunce je nastalo prije 4,65 milijardi godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se gustoća povećala potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliske supernove. Tada je Sunčev sustav bio kaotično i veoma opasno mjesto jer su planeti nastali u procesu neprekidnog sudaranja tvari koje su se gibale oko Sunca. Veći objekti privlačili su manje dok nisu očistili okolinu svoje orbite.

Nakon milijardi godina uspostavljena je stabilna ravnoteža. Danas se većina planeta nalazi u sigurnoj i predvidljivoj orbiti pa tako postoje unutarnji ili terestrički planeti (Merkur, Venera, Zemlja i Mars); potom glavni planetoidni pojas – područje Sunčeva sustava između Marsove i Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planet Cerera, oko 750.000 planetoida s promjerom većim od 1 km i milijuni manjih; zatim slijede vanjski ili jovijanski planeti (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun), pa Kuiperov pojas – područje Sunčeva sustava na udaljenosti između 30 i 55 astronomskih jedinica od Sunca, u kojem se nalaze Pluton i druga, uglavnom manja, ledena tijela, a do danas ih je poznato više od tisuću. Na rubu Sunčeva sustava nalazi se Oortov oblak – ogromna sfera koju čine kometi i slična tijela okružujući Sunce na udaljenosti do čak trećine udaljenosti najbliže nam zvijezde.




Doista ne želimo da dođe do bilo kakvog poremećaja tako uspostavljene kozmičke ravnoteže!

Masovno izumiranje

Kada bi nam se neka zvijezda previše približila, njezina bi gravitacijska sila privukla sve što se nalazi u Sunčevu sustavu. Poput razmaženog derišta, ona bi uprskala savršeno uspostavljenu ravnotežu, utječući na orbite planeta, asteroida i kometa.




No tu nije riječ o nekakvoj izmišljenoj opasnosti! Prije nekih 70 tisuća godina, dvojni sustav koji se sastoji od crvenog i smeđeg patuljka proletio je kroz Oortov oblak i poremetio putanje nebrojenih objekata.

Inače, crveni je patuljak zvijezda koja ima dva do deset puta manju masu od Sunca, polako troši svoje nuklearno gorivo, zrači 10 do 10.000 puta slabije od Sunca i može jako dugo trajati, dok je smeđi patuljak nebesko tijelo čija je masa veća od mase planeta, a manja od mase zvijezde, te se oblikovalo isto kao i zvijezda, ali mu se, zbog male mase, središte nije moglo stisnuti i zagrijati do temperature na kojoj bi se pokrenula nuklearna fuzija. Drugim riječima, smeđi patuljak je neuspjela ili “pobačena” zvijezda.

Navedeni dvojni sustav tada je mogao uputiti brojne asteroide u smrtonosni pohod na Zemlju. Ipak, trebat će im i do dva milijuna godina da iz Oortova oblaka dođu do nas.

No postoji i jedan mnogo veći problem: crveni patuljak Gliese 710, koji ima šezdeset posto Sunčeve mase i trenutačno se nalazi na udaljenosti od 62 svjetlosne godine, juri prema nama! Za nekih milijun godina proći će kroz Oortov oblak i postati najsjajnija zvijezda na noćnome nebu. Posljedice tako bliskog preleta osjećat će se stotinama tisuća godina jer će se poremetiti orbite milijuna objekata u Oortovu oblaku. U najgorem scenariju, doći će do novog perioda “planetarnog bombardiranja”, kakvo je postojalo u ranom dobu Sunčeva sustava. Noćno bi nebo moglo biti prošarano kišom kometa i asteroida, od kojih bi mnogi mogli udariti u Zemlju. Veliki kometi ili asteroidi mogli bi uzrokovati događaj masovnog izumiranja (engl. extinction-level event), poput onog koji je zbrisao dinosaure prije 66 milijuna godina. No postoji još jedan – gori – scenarij!

Ispljunuta Zemlja

Moguće je da nam se neka zvijezda toliko približi, da ne prođe samo kroz Oortov oblak, nego i kroz unutarnji Sunčev sustav. Nikakav udar asteroida ne može se mjeriti s takvom katastrofom.

Istina, vjerojatnost da će se neka druga zvijezda sudariti sa Suncem praktički je zanemariva. No to nije ono što nas zabrinjava. Ako bi se neka zvijezda približila Suncu na udaljenosti otprilike Zemljinoj, ona bi lako mogla “katapultirati” Zemlju iz Sunčeva sustava! Procjenjuje se da je vjerojatnost takvog događaja 1:100.000 u sljedećih pet milijardi godina – iznimno malena, ali ne i nemoguća!

Upravo tako nastaje tzv. odbjegli planet, poznat i kao međuzvjezdani planet ili planet siroče, koji je izbačen iz zvjezdanog sustava te slobodno pluta svemirom, tj. kruži izravno oko galaktike te gravitacijski nije okovan ni za jednu zvijezdu. Astronomkinja Whitney Clavin i njezin kolega Trent Perrotto s Kalifornijskog instituta za tehnologiju, 2011. procijenili su da postoji dvaput više odbjeglih planeta veličine Jupitera nego zvijezda.

Što bi se, dakle, točno dogodilo kada bi nas crveni patuljak izbacio iz Sunčeva sustava?

Kada bi zvijezda ušla u Sunčev sustav, na noćnome bi se nebu pojavila narančasta točkica koja bi se sljedećih nekoliko mjeseci povećavala dok ne postane vidljiva i tijekom dana. Na nebu bi ta zvijezda postala veća i mnogo svjetlija od Mjeseca. Bila bi toliko blistava da ne bismo mogli izravno gledati u nju, dok bi noćno nebo bilo ispunjeno jezivom crvenom svjetlošću.

Nakon nekoliko mjeseci, ona bi se opet počela “smanjivati”, no isto bi vrijedilo i za Sunce!

Sljedećih nekoliko godina, Sunce bi se polako smanjivalo na nebu, a na Zemlji bi bilo sve manje svjetlosti i topline.

U cijelom bi svijetu započela “posljednja zima”. Polarne ledene kape počele bi se širiti, a biljke bi venule. Šume bi se smrznule, a životinje bi masovno izumirale.

U trenutku kada bi Zemlja prošla orbitu Marsa, prosječna bi temperatura pala na -50 Celzijevih stupnjeva. Iz svemira, Zemlja bi sve više nalikovala na zaleđeni Mjesec. Prepoznatljivu plavo-zelenu površinu zamijenila bi sivkasto-bijela boja smrti.

S urušavanjem globalne infrastrukture, malobrojni preživjeli ljudi pohrlili bi u zatvorene prostore i palili sve što stignu kako bi se zagrijali. Temperatura bi i dalje padala, a oni bi mogli samo odbrojavati dane dok ne potroše hranu koju više neće biti moguće uzgojiti.

Do trenutka kada bi Zemlja dostigla orbitu Jupitera, temperatura na površini Zemlje pala bi na -150 Celzijevih stupnjeva. Ne treba ni reći da bi do tog trenutka umrli gotovo svi ljudi. Bez Sunčeve energije koja utječe na isparavanje vode, više se ne bi formirali oblaci i stao bi hidrološki ciklus. Ledene kape dosegle bi ekvator, a oceane bi prekrio debeli sloj leda. Što se više vode zaledi, u preostaloj vodi ispod leda povećavala bi se koncentracija soli koja bi otrovala većinu preživjelih životinja. No, čak i u takvim uvjetima, oko hidrotermalnih vrela još bi mogle preživjeti zajednice ekstremofila. Duboko ispod površine tla, neke bakterije ne bi uopće osjećale nikakve promjene jer bi ih grijao radioaktivni raspad elemenata u Zemljinoj jezgri.

Kada bi Zemlja dosegla orbitu Plutona, koji se nalazi u Kuiperovu pojasu, Sunce bi još bilo najsjajnije nebesko tijelo, ali ni po čemu drugom posebno. Bilo bi tek jedna od mnogih zvijezda koje bi tada bile vidljive i danju. Prosječna bi temperatura bila tek četrdesetak stupnjeva viša od apsolutne nule pa bi počeo padati prvo snijeg kisika, a potom i dušika, koji bi za nekoliko godina zatrpali površinu planeta i obavili cijeli planet slojem visokim deset metara.

Napokon izašavši iz Sunčeva sustava, Zemlja bi postala odbjegli planet, osamljeno i beživotno siroče koje pluta beskrajnim prostranstvima galaktike.

No još ima nade!

Najluđi scenarij

Čovječanstvo bi se moglo pripremiti za takav slijed događaja. Zapravo, tisućama godina unaprijed, znali bismo što će se dogoditi.

Većina čovječanstva bi izumrla, no nekoliko milijuna ljudi moglo bi preživjeti u ogromnim umjetnim kompleksima koji bi se napajali geotermalnom i nuklearnom energijom, možda čak i fuzijom. U takvim bi uvjetima čovječanstvo moglo opstati stotinama tisuća godina. Možemo samo zamisliti kako bi naši daleki potomci u nevjerici gledali videozapise planeta kakvog mi danas poznajemo.

U jednom trenutku, oni bi mogli opaziti da se Zemlja približava zvijezdi u čijoj se orbiti nalazi planet s uvjetima za život. Budući da više ne bi bilo atmosfere, svemirske bi se letjelice mogle lako otisnuti sa Zemlje i tako bi ljudi mogli naseliti novi planet i obnoviti ljudsku civilizaciju.

Ako odemo još korak dalje, možemo zamisliti kako bi se njihovi daleki potomci jednog dana mogli otisnuti u svemir kako bi pronašli planet svog podrijetla, Zemlju, koja bi tada već tisućama godina plutala bespućima galaktike.

Autor:Zlatko Govedić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.